„Psihoterapija je moj život“ naslov je autobiografije jednog od najvećih poznavalaca psihoanalize na našem podneblju. U njoj je sublimirao golemo iskustvo rada sa pacijentima koji su mu ležeći na kauču kroz decenije ispovijedali najtananije dijelove svoga bića i duše. Na marginama strukovnog susreta u Sarajevu dr. Klain „analizira analizu“ ne gubeći iz vida lik i djelo njenog harizmatičnog rodonačelnika, te sa vidljivom rezignacijom govori o potiskivajućim tendencijama u savremenoj psihijatriji koja je bez mnogo otpora podlegla kompulziji sreće i modi depresije.

Piše: Haris Bilalović

Foto: Edin Tuzlak

Svoju autobiografiju ste započeli anegdotom o prvom susretu sa profesorom Stjepanom Betleheimom na psihijatrijskoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon decenija koje su protekle od ovog sudbonosnog susreta u kakvom sjećanju Vam je ostao rad sa pionirom jugoslovenske psihoanalize?

Moram priznati da je na samom početku bilo stanovitog razočarenja jer me, suprotno mom uvjerenju, profesor Betleheim isprva nije primio na svoj odjel. Međutim, kasnije sam uvidio razloge zbog kojih me je najprije poslao na psihijatrijski odjel da vidim pacijente i učim, jer na psihoterapijskom odjelu nije bilo ležećih pacijenata, a ambulantne pacijente koji su bili u psihoterapiji nije bilo moguće slušati. Te tri godine provedene na psihijatrijskom odjelu su mi mnogo koristile, ponajviše zbog konferencija na kojima su pacijenti iznosili svoje tegobe pred skupom liječnika koji bi ih ispitivali, nakon čega se raspravljalo o postavljanju ispravne dijagnoze. Profesori Betleheim i Perišić su mi dozvoljavali da prisustvujem konferencijama i od tada sam kao poseban zanat usavršio nošenje stolica jer sam dugo vremena bio zadužen za pripremu prostorije za konferencije. Stolice nosim i danas sa mnogo spretnosti i kompetentnosti za potrebe grupne terapije kojom se bavim.

U psihoanalizi ima elemenata umjetnosti

Freuda i njegova kapitalna djela „Psihopatologija svakodnevnog života“ i „Uvod u psihoanalizu“ otkrili ste još kao srednjoškolac. Kakav su prvi dojam na Vas ostavili Freud i njegov stil pisanja?

Bio sam zadivljen njegovim stilom pisanja jer sam uvidio kako je to sve o čemu piše zapravo istinito. Osim Freudovih djela, pažnju su mi tada privukli članci koje je za beogradske Književne novine pisao pokojni profesor i psihoanalitičar Hugo Klajn. On se poslije Drugog svjetskog rata nije bavio psihoanalizom već više književnom kritikom uz psihoanalitičke osvrte na likove i djela Šekspira, Krleže i drugih. Inače, ja sam dosta rano zavolio pozorište i u gimnaziji sam imao zamisao da u slučaju da ne postanem psihoanalitičar, onda svakako moram postati pozorišni režiser, što je tada podrazumijevalo najprije završetak studija filozofije, a potom studija režije. Imao sam ja i drugih ideja o budućem životnom pozivu. Tako su me, naprimjer, u zamisli da postanem diplomata obeshrabrili moji prijatelji koji su znali da nisam član komunističke partije i da shodno tome za mene u tadašnjoj diplomatiji neće biti mjesta. Ali bez obzira na ove realne okolnosti, psihoanaliza je bila i ostala najvažnija i najbliža mome srcu.

Freuda mnogi opisuju kao pobunjenika, naučnika, a nerijetko i kao umjetnika. Iz perspektive terapeuta koji je proveo decenije u radu sa pacijentima praktikujući psihoanalitički metod, kako Vi gledate na ukupni lik i djelo Sigmunda Freuda?

Da je Freud bio naučnik i analitičar posve je jasno, ali razmišljam o ovome segmentu u kojem ste njegov način rada uporedili sa umjetnošću. Držim da u psihoanalizi ima elemenata umjetnosti. Naime, svaka analiza, a mogli bismo reći i svaka analitička seansa, predstavlja posebno i neponovljivo iskustvo. Tako da u ovim procesima možemo naći neke elemente umjetnosti uzimajući u obzir pretpostavku prema kojoj uspješan psihoanalitičar treba posjedovati određene talente.

U svom posljednjem predavanju Freud je istakao da psihoanaliza „ne može stvoriti sopstveni pogled na svijet jer je ona samo jedna grana nauke“. Kada se, međutim, pogleda mjesto psihoanalize danas, njeno odsustvo iz naučnih krugova je evidentno. Koliko je od nauke ostalo u psihoanalizi i psihoanalize u nauci?

Koliko je psihoanaliza naučna metoda teško je reći jer ona sadrži elemente naučnog, ali psiholozi oklijevaju priznati njenu naučnost jer je svaki slučaj u psihoanalizi poseban i ne da se ponoviti. A upravo to predstavlja jedan od preduslova nauke i naučnog djelovanja. Međutim, danas, kada imamo uzlet neuropsihoanalize, koja je daleko otišla u svojim istraživanjima, empirijska potvrda psihoanalize dobiva drugačiji kontekst. S obzirom na to da u ovim rezultatima nailazimo na vrlo opipljive dokaze i vjerujem da je psihoanaliza naučno utemeljena kao nikada prije, upravo zahvaljujući sretnom spoju psihoanalize i neurologije.

Imate li dojam da je neurologija prihvatila psihoanalizu puno bolje i za mnogo kraće vrijeme nego što je to bio slučaj sa psihijatrijom?

Psihijatrija nikad nije prihvaćala psihoanalizu. I, vidite, u tom odnosu nailazimo na određenu zavist. Psihijatrija ne može bitno promijeniti smetnje pacijenata. Ona sigurno može ublažiti simptome, potpomognuta razvojem psihofarmakologije, koja je u proteklim godina donijela enorman profit farmaceutskim kompanijama. Dakle, moguće je otkloniti simptome, ali dalje od toga današnja psihijatrija ne stiže. Istovremeno, psihoanaliza se nikad nije zaustavljala na otklanjanju simptomatologije, i iz ovih premisa se jasno vidi da su u pitanju dva posve različita ishodišta.

Čovjek – slobodno biće, vrhovni cilj psihoanalize

Prošao je jedan cijeli vijek od začetaka psihoanalize na bečkoj adresi Bergasse 19. Koliko su se kroz vrijeme mijenjali osnovni postulati i ciljevi psihoanalitičkog procesa?

Ciljevi i ishodi psihoanalize u suštini su ostali nepromijenjeni. Ako je i došlo do nekih promjena, one su nastale uslijed vanjskih faktora i smatram ih više kozmetičkim nego suštinskim. Možda se najveće promjene tiču samih analitičara, koji su nekad bili vrlo kruti i distancirani, a sada su mnogo bliži, mnogo životniji i aktivniji u svojim intervencijama. Ipak, vrhovni cilj psihoanalize da od čovjeka napravi slobodno biće koje uživa u svom profesionalnom i privatnom životu ostao je nepromijenjen kroz vrijeme. Ovdje želim naglasiti da ovakvo stremljenje nije utopija, već nešto što je dosegljivo i moguće, iako ne uvijek bez otpora i prepreka.

U kojoj mjeri Freudova sveprisutnost u popularnoj kulturi uz nemali broj mitova i legendi vezanih za njegov privatni život dovodi do banaliziranja psihoanalize u javnom prostoru?

O svim velikim ljudima se šire veliki tračevi i neistine, jer postoji nekad svjesna, a nekad nesvjesna zavist. A nama je poznato da zavist rađa agresiju i ogovaranje. Od samog početka se o Freudu svašta pričalo i ne mislim da je to bitno pogoršalo stanje psihoanalize u svijetu. Prema mom mišljenju, psihoanalizi, odnosno samim pacijentima, daleko veću štetu nanose razni psihoterapijski pravci koji zagovaraju brzo rješavanje problema. Ne treba gubiti iz vida da se ovakvi terapijski postupci baziraju na privremenom rješavanju simptoma, dok sama psihoanaliza ponire dublje u cilju razrješenja problema koji ometaju svakodnevni život pojedinca.

Ipak, uzimajući u obzir okolnosti u kojima živimo, imamo li dovoljno vremena i sredstava za psihoanalitički tretman, koji u prosjeku traje nekoliko godina i od čijeg bi ukupnog troška pacijenti mogli kupiti novi automobil ili otplatiti manji stambeni kredit?

Uistinu, vremena je sve manje, a analize su nam sve duže. Nema sumnje da je trajanje jedan od osnovnih problema psihoanalize, a pacijenti se upravo zbog nedostatka vremena sve teže odlučuju za početak psihoanalitičkog tretmana. Ovdje također treba voditi računa o prioritetima po kojima svako od nas raspoređuje i troši svoje vrijeme. Ako čovjek pati od teških smetnji, onda će takav pojedinac za tretman pronaći dovoljno vremena. A psihoanalitički metod je od svojih početaka do danas ostao posvećen dugoročnim, a ne privremenim rješenjima. Psihoanaliza i tehnike koje su iz nje izrasle vrlo su ozbiljne i zahtijevaju od obje strane, kako od terapeuta tako i od pacijenata, veliki psihički napor te vremensko, a shodno tome i finansijsko odricanje.

Psihoanalizi su propast predviđali od samog početka

Fascinaciju brzim rješenjima možda ponajbolje vidimo kroz ekspanziju antidepresiva, koja ide u prilog dominantnim diktatima zdravlja i uspjeha. U kojoj će mjeri lijekovi zadovoljiti preveliku potrebu za instant rješenjima ili su tu da nas učine još većim konzumentima u jalovim nastojanjima da ispunimo sve veće unutarnje praznine?

Najprije će pojačati prihode farmaceutske industrije. Kada govorimo o antidepresivima, nije moguće ne primijetiti da se oni prepisuju potpuno nekritično. Dakle, ne dobivaju ih samo ljudi sa depresivnim simptomima, već se ova grupa lijekova ordinira kod pacijenata koji su daleko izvan depresivnog spektra, što predstavlja pravu katastrofu. Iz svoje prakse poznajem pacijente koji uzimaju antidepresive, a da uopće nisu depresivni već imaju druge psihičke smetnje. Tako da nas ta moda antidepresiva i moda depresije preplavljuje. Nije depresija sve ono što se pokušava podvesti pod nju, a nekritičnost pojačana propagandom brzih ozdravljenja samo ide na štetu pacijenata, koji na kraju opet završe kod psihoterapeuta.

Čemu su vas podučili Vaši pacijenti kroz sve ove godine?

Naučili su me dosta toga. Najprije da se ni u terapiji ni u životu ne rukovodim velikim uspjesima. Van svake je sumnje da se ljudima može i treba pomoći, ali to ne znači da smo u stanju ponuditi im recept za idealan život. Osim toga, naučili su me da su ljudi vrlo različiti i da treba prihvatiti i tolerisati te personalne razlike. Ovo mi je umnogome pomoglo da se u svakodnevnom životu manje zgražavam ili ljutim uviđajući da život čine različite stvari, uglavnom one male.

Ima li psihoanaliza dovoljno kapaciteta da se prilagodi novom duhu vremena, koje sa sobom donosi reviziju mnogih pojmova i odrednica? Danas na feminizam, pojam roda ili seksualne orijentacije gledamo značajno drugačije nego prije pedeset godina. Drži li „kraljica psihoterapija“ korak s vremenom?    

Psihoanaliza se adaptirala i ona danas prihvaća nove poglede. Uzmimo za primjer homoseksualnost, koja je nekada smatrana za bolest, a što danas nije slučaj. Najveći otpor ovim trendovima i novim pogledima na čovjeka predstavljaju klerikalna društva, poput, recimo, hrvatskog, koje se u posljednje vrijeme snažno obratilo klerikalnosti. Ovakvo društveno kretanje je pogubno jer nas ta klerikalnost vodi do revizije historije i do pojave ustaštva, što predstavlja veliku prijetnju. Ako bih razmišljao o uzrocima ovakvih pojava, zaključio bih da su u pitanju dva međusobno prožimajuća uzroka: sa jedne strane nacionalizam, a sa druge primitivizam.

Psihoanaliza će opstati

Ipak, u Vašem odgovoru prepoznajem dozu realnog optimizma kada je riječ o budućnosti psihoanalize.

Psihoanalizi su propast predviđali od samog početka, a to se do današnjeg dana nije dogodilo. Sigurno je da je bilo uspona i padova u njenom prihvaćanju, i ja sam uvjeren u to da ćemo takvoj dinamici svjedočiti i u budućnosti. Nezahvalno je raditi predikcije za period od narednih pedeset godina, ali moje je uvjerenje da će psihoanaliza opstati.

Ovaj razgovor vodimo u prostorijama psihijatrijske bolnice „Jagomir“ u Sarajevu, u kojoj ste nekada davno kolegama držali prve seminare o psihoanalizi i grupnoj analizi. Međutim, sve do danas psihoanaliza nije našla svoj put do nesvjesnih procesa Bosanaca i Hercegovaca. Ima li neki poseban razlog za to?

Moguće je da društvo treba da dosegne neki nivo koji će otvoriti put psihoanalitičkoj misli i praksi. Mi smo iz Zagreba uvijek bili na dispoziciji ovdašnjim kolegama i često smo dolazili u Bosnu. Konkretno, ja sam ovdje grupnu terapiju radio prvi put prije četrdeset godina, ali valjda to sve skupa još nije bilo sazrelo. Zahvaljujući finansijskoj pomoći zaklade „Polojaz“ iz Trsta, opet smo ovdje kako bismo dali novi impuls razvoju psihoanalize. U svemu tome možda je ipak najvažnije istaći da su četiri kolegice iz Sarajeva pristupile edukaciji u hrvatskom psihoanalitičkom društvu, i mislim da to predstavlja najsnažniji zamajac daljnjem razvoju psihoanalize u Bosni i Hercegovini.