Piše: Tamara Zablocki

Po obrazovanju pravnica, Ece Temelkuran turska je književnica, kolumnistkinja Guardiana, novinarka, politička komentatorka i disidentkinja rođena u Izmiru u porodici ljevičarskih aktivista. Nezadrživa potreba da prokazuje zločine i laži državnog vrha, ugnjetavanje novinara i tendenciju da se od Turske napravi poslušna i konzervativna nacija, da se bavi nametnutim zaboravom i odgovornošću onih koji zaborav uspostavljaju kao državni temelj, te da, između ostalog, piše o masakru u kojem je turska vojska na tursko-iračkoj granici ubila kurdske civile među kojima je bilo i 19 tinejdžera stajala ju je prije četiri godine radnog mjesta, nakon čega se odlučila u potpunosti posvetiti književnosti. Pišući romane drži se novinarskog principa razgovora s onima koji su prilike iskusili na svojoj koži, kao što je bio slučaj s knjigom Planina boli, u kojoj istražuje temu turskog ustrajavanja u šutnji o genocidu nad Armenima iz 1915. godine. Ece ju je pisala u sjećanje na svog ubijenog prijatelja, novinara i aktivistu za prava armenske manjine u Turskoj Hranta Dinka, kome je život oduzeo maloljetni turski nacionalista, ali i iz potrebe da čuje kako Armeni, obični ljudi, žive stotinu godina kasnije, nakon što ih se generacijama prisiljava na zaborav.

„Ljudi vam ispričaju nevjerovatne priče kad im kažete da pišete roman o toj temi. Novinarima nikad ne kažu tako mnogo“, prokomentarisala je različitost između novinarskog i spisateljskog zadatka razgovaranja s ljudima prilikom gostovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u okviru književnog festivala Bookstan.

U Sarajevu je predstavljena njena knjiga Žene koje huču u čvorove u izdanju Buybooka. Višeslojni roman ceste s četiri junakinje u glavnim ulogama, čiji naslov se poziva na kur'ansku suru o opasnostima vještičarenja, pisana je iz perspektive žena arapskog svijeta koje prelaze opasan put od Tunisa do Libanona.

Znajući da se od nje očekuje da više priča o trenutnim političkim dešavanjima u Turskoj nego o samoj knjizi, Ece je prisutnima ispričala da je Turska u potpunosti traumatizovana zemlja za čije današnje probleme se ne mogu kriviti samo aktuelni predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova vlada nego čitav sistem. „Moja zemlja prolazi kroz težak period“, rekla je, dodajući da se radi o kompleksnim historijsko-političkim okolnostima koje se u medijima pojednostavljuju.

Zamorena pitanjima o dnevnopolitičkoj situaciji u Turskoj i svjesna da će njene izjave lako biti izvrnute i iskorištene za ideološke potrebe različitih ovdašnjih medija – od kojih su neki, recimo, propustili spomenuti da je riječ o disidentkinji koja je izgubila posao pišući protiv vlade Turske – književnica koja je mir za pisanje pronašla u Zagrebu u razgovoru za Urban magazin govori o ženama koje popravljaju svijet, iskrenom pisanju za koje ne postoji pravi trenutak i o trećem svjetskom ratu, kojem svjedočimo.

Spomenuli ste da su knjigu Žene koje huču u čvorove u svijetu predstavljali kao stereotipno „žensku“, namjenjujući joj stereotipno „ženske“ naslovnice, a da je ona zapravo izrazito politička. Postoji li apolitična književnost?

Ne postoji ništa apolitično, ne postoje apolitični časopisi, publikacije, apolitične knjige. Umjetnost postaje sve političnija. Kad sam napisala svoj prvi roman u Turskoj, dobila sam komentare da je prošlo vrijeme političkih romana, a ja sam odgovorila: politika se vraća u umjetnost. Ne može se pobjeći od politike, ne postoji mjesto iznad politike. Naravno, ne govorim o dnevnoj politici ili političkim strankama, govorim o politici u širem smislu, o ideologiji. Postoji to rašireno mišljenje da ako pišete Seks i grad, tu nema politike, a čak i ondje ćete naći pregršt politike, pogrešne politike koja vam donosi sliku žene koja je sve što ne treba biti. To je vrsta politike u koju vas ovaj svijet gura, tjerajući vas da budete dio nje. Politika nije šešir koji skinete kad dođete kući, politika je etičko pitanje, pitanje imanja političkog stava, pitanje konstantnog preispitivanja šta je najbolji put za ljudsko biće. Umjetnost se također bavi čovjekom, posmatra čovjeka i stoga ne mogu uopšte zamisliti umjetnost koja bi bila lišena političnosti.

Junakinje romana Žene koje huču u čvorove su žene. Na promociji ste ispričali kako Vam je uzor i istinska heroina u životu Vaša majka, slikarka Lale Temelkuran, koja je prestala slikati na deset godina nakon što Vas je rodila, da bi se zatim s mukom, plačući i slikajući, nastojala i uspjela vratiti svojoj umjetnosti. Šta Vas fascinira u životima žena?

Mistifikovati žene je pomalo jeftino, ali je nemoguće ne prepoznati da postoji nešto zanimljivo u ženskim životima kroz historiju, što se prenosi gotovo genetski. U vremenu u kojem živimo postoji opsjednutost srećom, svi moraju biti sretni bez obzira na okolnosti, a ako mene pitate, ta opsesija čini dobar dio uzroka našoj nesreći. Uostalom, kako uopšte možete biti sretni u današnjem vremenu? Ako razmišljate, ne možete biti sretni. Ali, smatram da nam je dužnost nastojati kreirati ljepotu, pokušati učiniti svijet podnošljivijim. Mislim da žene rade upravo to, bez obzira na sve, pokušavaju popraviti, izliječiti, uljepšati ovaj svijet. Tu posvećenost popravljanju svijeta pronašla sam u većini žena koje sam srela i čini mi se da je to nešto iz čega cijelo čovječanstvo treba učiti.

Na strani nevidljivih

Kako s vremenske distance gledate na svoju političku poziciju u Turskoj, nakon što ste izgubili posao pišući protiv poteza vlasti u datom slučaju ubistva djece?

Pisala sam pogrešne stvari u pogrešno vrijeme, u najgore moguće vrijeme. Uvijek sam bila na strani nevidljivih, onih koji su prema zvaničnom stavu trebali ostati nevidljivi. Pisala sam o Kurdima, pisala sam o Armenima, o zaboravu. Moje pisanje je iskreno, trenutak u kojem ono nastaje je loš, ali to je uvijek tako s iskrenim pisanjem.

Na diskusiji koju ste imali na Akademiji likovnih umjetnosti šaljivo ste rekli da posljednjih nekoliko godina neprestano nosite crninu jer ste izgubili nadu zbog svega što se dešava u Turskoj. Šta je sve uticalo na taj gubitak nade?

To je bila šala, ali u crnini ima određene utjehe. Čovjek danas mora neprestano promišljati svijet i sebe u svijetu jer nas stvarnost bez prestanka bombarduje. U tom procesu promišljanja stvarnosti, koja se dešava prebrzo, tražim utjehu i brigu za sebe. Stvarnost se, sa svim velikim napadima i velikim promjenama u politici, dešava prebrzo, toliko brzo da je ne stižete razumijevati tom brzinom. Kao spisateljica trenutno nastojim razumjeti kako ljudsko biće može biti toliko prilagodljivo svim tim promjenama, te kako i zašto uspijeva preživjeti. To je jedno od najvažnijih pitanja koje me zanima: zašto preživimo, zašto naprosto ne odustanemo? Turska i Bosna i Hercegovina dijele problem sjećanja, obje su natjerane da zaborave. Ljudi znaju da pravda neće biti zadovoljena i da bi preživjeli, moraju zaboraviti nepravdu koja im se desila. Od njih se očekuje da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. I u Turskoj i u Bosni i Hercegovini ljudi znaju da rečenica „život ide dalje“ sa sobom nosi mnogo boli. Da, život ide dalje, ali kako mi to podnosimo? Zanima me tema sjećanja i zaborava, kolektivne odluke da se zaboravi. U toj odluci nema ništa humano ili uzvišeno, ako mene pitate, ali sam život zavisi od nje, a preživljavanje često podrazumijeva gadne poteze. U mojoj zemlji, u Turskoj, ljudi svakodnevno donose ovakve odluke, a to se ne spominje u javnom diskursu. Neprestano razmišljam o takvim stvarima, o odluci da zaboravimo i preživimo, možda zato nosim crninu.

Neću Vas pitati o dnevnopolitičkoj situaciji u Turskoj jer ste rekli da ste umorni od te kompleksne teme, ali ću Vas pitati kako bi izgledala Turska u kojoj biste voljeli živjeti, Turska u kojoj biste se kao novinarka, spisateljica, intelektualka osjećali dobro?

U Turskoj stvari nikad nisu bile u redu, uvijek se nešto strahovito loše događalo, ali smo imali pravo da se požalimo jedni drugima. Posljednja dešavanja oduzela su nam to pravo. Nije riječ čak ni o protuvladinom djelovanju ili bilo čemu ozbiljnom nego o najobičnijoj ljudskoj potrebi da se požalite. Totalitarizam nam je oduzeo pravo da se žalimo jedni drugima. Želim Tursku u kojoj ljudi imaju pravo da se žale.

Turska nije usamljena u globalnom haosu kojem svjedočimo. Kako Vam izgleda slika današnjeg svijeta?

Neoliberalizam prolazi kroz najveću krizu u svom postojanju i mi smo u trećem svjetskom ratu, koji se vodi na vrlo raspršen način. Teško je uprijeti prstom u mjesto na kojem se rat dešava, ali on je tu. Neoliberalizam je odgovoran za brisanje pamćenja mladih generacija, koje više ne znaju kako su starije generacije preživljavale – ako mene pitate, kroz socijalizam, ali socijalisti također snose dio krivice za sve što se danas dešava jer se nisu uspjeli ponovo osmisliti na način koji bi odgovarao novom vremenu, a trebali su znati bolje. Vjerujem, međutim, da će doći do otpora, otpora bez riječi, koji će biti užasan. Biće to svojevrsni Mad Max, ali bez uljepšavanja.