U sveopćoj trci modernog društva i prebrzog tempa, kada sretnete osobu koja voli tišinu u kojoj pisanjem potražuje znanje i odgovore, osjetite se zaista počastvovanim. Takav je pisac, esejist i univerzitetski profesor Dževad Karahasan. Rođen u Duvnu 1953. godine, još prije nesretnih devedesetih imao je bogatu biografiju; dugi niz godina uređivao je sarajevsku reviju za kulturna pitanja Odjek, bio je glavni urednik časopisa Izraz, dramaturg u Bosanskom narodnom pozorištu, dekan na Akademiji scenski umjetnosti u Sarajevu… Od 1993. godine živi u Grazu, dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja, a na njemačkom govornom području, gdje predaje na fakultetima,  slovi i za književnika koji je rijedak mislilac današnjice.

– Prošle godine ste dobili dvije najprestižnije njemačke nagrade za književnost. Prije toga ste dobili mnoga priznanja. Šta su za Vas nagrade?

Nagrada je uvijek radost. Prvi i najvažniji razlog jeste što vam nagrade daju ljudi koji se bave istim ili sličnim poslom. Oni vam daju nagradu govoreći da su vas primijetili, da svjedoče vaše postojanje, da vole to što vi radite. A mimo toga, što smo svi mi ljudi tašti. To naravno godi taštini. I kad  ostarite dovoljno da svoju taštinu počnete osjećati kao teret, možete je kontrolisati…

– Ne savladaju svi ljudi taštinu sa godinama, kod nekih se sa godinama povećava…

Tačno. Čak ne mora biti dokaz mudrosti to što ste savladali taštinu (smijeh). Ali eto kad savladate i ne znači vam to da vas hvale, mnogo vam znači to što vam je neko od kolega rekao – vidio sam to što radiš, poštujem to, mislim da je dobro. Jer, istinu govoreći, svi mi pišemo u nadi da ćemo naći sagovornika. Drugi aspekt je što nagrada čisto praktično nešto znači. Kada dobijete nagradu o vašim knjigama se piše, govori, a možda će neko kupiti koju knjigu, možda će neko zahvaljujući nagradi dobiti još ponekog sagovornika, čitaoca i popraviti vašu poziciju u kulturnom sistemu. Naravno, sve to ne treba ni previše visoko cijeniti. Da budemo iskreni; jedan dobro režiran skandal na planu vaše knjige može vam pomoći mnogo bolje nego najcjenjenije nagrade na svijetu.

– Je li to oduvijek tako?

Nije, zaista nije. To je tako u vremenima krize. Živimo u periodu raspada jedne slike svijeta. Živimo u periodu sumnje u same temelje slike svijeta. Tako da nam sada jedan dobar skandal pomaže više nego sve nagrade. Ja sam čovjek koji se skandala pomalo pribojava, pomalo gadi, tako da mnogo volim ići ovim tihim putem.

– Prvi ste dobitnik nagrade „Heinrich Heine“ izvan njemačkog govornog područja. Odlično govorite njemački, pa ipak ne pišete na njemačkom. Zašto?

Ponovio bih rado ovu vašu formulaciju. Ne usuđujem se, a i ne pišem i ne bih ni htio. Njemački jezik jako volim. To nije normalno kako ga volim. Divim mu se. Jezik koji nudi neiscrpne mogućnosti. Jezik neizmjerne složenosti. Finoće. Jezik na kojem su pisali gotovo svi meni najdraži pisci. Zaista neizmjerno volim njemački jezik. Ali ne bih ni pokušao. Nisam ni razmišljao o tome da pišem na njemačkom, ja mogu pisati književnost na onom jeziku na kojem sam prvi put oslovio majku.  Na jeziku na kojem psujem dobro, na kojem bih se mogao igrati sa djetetom, tepati, šaliti se, na onom jeziku na kojem pamtim moje djetinje strahove. Na onom jeziku na kojem sam upoznao vodu, vjetar, jabuku… U jeziku je sadržano naše racionalno biće.

– Prvi put sam to shvatila prije nekoliko godina kada sam gledala književnicu Maricu Bodrožić kako govori na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku. Prosto se fizički izraz njenog tijela mijenjao, pa čak i ako je govorila o istom. 

Tako je. Da vam ispričam jednu anegdotu. Graz je 2003. bio evropska metropola kulture. Ja sam za tu godinu vodio jedan veliki međunarodni projekt „Poetika granice“. Pozivao sam autore iz raznih kultura i jezika. Molio sam ih da pišu o različitim formama granice. Jednog Iranca koji piše na njemačkom, ustvari piše na oba jezika, zamolio sam da piše o granici između perzijskog i njemačkog jezika. Kaže Said – Ne razumijem. Kažem Saidu – Pišeš liriku na njemačkom. To znači da patetičke sadržaje možeš izraziti i na njemačkom, artikulisati bijes očajanje, strah, bol. Gdje je granica između toga i perzijskog?. Kaže – Ne razumijem. Kažem – Na kojem jeziku vrištiš kada sjediš na zubarskoj stolici?. Kaže – Naprosto vrištim.
Da,  to je tačno. Vrištati je ispod jezika. Kažem – Na kojem jeziku osjećaš zahvalnost prema ženi sa kojom si se upravo ljubio?. Kaže – Zavisi od žene. Dobro. Kažem – Upravo si zaspao. I spavaš onaj prvi fini san i neko te grubo probudi i na kojem jeziku ćeš opsovati? Kaže – Na perzijskom.  To. I tu mi granicu opiši – između psovke i osjećanja zahvalnosti za ljubav. Ja ovime ne želim kazati ništa loše o ljudima koji su sa pedeset počeli pisati na nekom drugom jeziku. Samo govorim kako ga ja osjećam.

Vaša djela su posebna ne samo zbog jezičkog bogastva, već i zbog posebnog načina na koji pričate prostor i vrijeme. O tome sam razmišljala gledajući vašu dramu „Koncert ptica“ kroz koju ste se koristili Aristrofanom (jedan od najpoznatijih starogrčkih pisaca komedije) i Atarom (perzijski pjesnik sufista). Prave li ljudi kroz historiju iste greške? Imaju li ista stremljenja?

Mislim da je temeljna drama našeg postojanja, uslovno govoreći, raspetost između vječnosti i vremena. Platon kaže da je vrijeme pokretna slika vječnosti u kojoj su sve ideje, forme i svi bitni sadržaji. Mi ljudi smo, ako se smijem figurativno izraziti, jednom nogom u vječnosti, drugom nogom u vremenu. Jednom stranom svog bića smo u ovom trenutku i samo u ovom trenutku. Naši životi se naravno uvijek odvijaju u skladu sa nekim arheotipskim modelima, koji su vazda jednaki. Ali ti životi se odvijaju u ovom trenutku i samo ovom trenutku. Avangardist, pisac, zaljubljen u tehničku dimenziju boravka ljudi na svijetu kaže vam da on ne može pisati danas kako je pisao pisac prije 300 godina. Jer se tada od Pariza do Liona putovalo tri dana. To je tačno i to treba uzeti u obzir. Ali je i prije tri hiljade godina, žena nosila dijete devet mjeseci. Mislim da je za naš ljudski boravak na svijetu to ipak malo važnije. Jer u Lionu se u krajnjoj liniji nije moralo biti, a devet mjeseci se moralo provesti u materici. Ako ne može devet mjeseci, a ono barem sedam. Ta raspetost, drama, između arhetipskih formi modela koje se ne mijenjaju, koje su vazda iste vas rode. Ne pitajući vas. Gurnu vas u jedno mjesto na svijetu, jednu kulturu, pejzaž… I rastete, učite jezik i učite hodati… Onda se zaljubljujete i patite zbog toga. Prije nego ste se zaljubili otkrili ste vlastito tijelo i patili ste zbog toga. To je ono, vazda isto, što bi rekao Hölderlin. I vi znate potome da ste jednaki svim ljudima. Istovremeno je samo tada, samo taj put i nikad više.  Kada sam prvi put trebao poljubiti curu, ja sam naravno znao da se ljudi, otkako su ljudi, ljube na isti način. Jedan par usana se nasloni na drugi par i ona se sisaju, diraju. To sam znao. I mogu vam reći da mi to nije nimalo pomoglo da ublažim paniku. I nije mi nimalo umanjilo sreću, radost, zanos. I dok smo živi sve što nam se događa, događa nam se samo jednom. Sve. Ovaj razgovor ako sutra budemo vodili o istim temama, bit će nešto posve drugo.

– Često govorimo o vrijednostima i u narodu se kaže kako ih više nema. No, kada čitam Vaše knjige imam dojam kako smo u biti isti od izgnanstva iz Raja.  Jesu li se i mijenjaju li se univerzalne vrijednosti, vrijednosti pozdrava, izražavanja sućuti…? Šta je to značilo i šta to znači danas?

Meni se čini da su danas mladi ljudi odustali od tradicionalnih pozdrava i opredijelili se za jedan pseudo pozdrav, koji je ustvari pitanje. To pokazuje jako dobro našu situaciju u ovom gradu danas. Svaki tradicionalni pozdrav vas određuje kulturološki i religijski. Pokazuje vašu pripadnost. Mi živimo u društvu koje se potpuno sasulo. I sva demonstriranja bilo koje od tradicionalnih formi pripadnosti je ustvari koketerija.  A kada svog bližnjeg pitate kako si pitate njega kao njega, bez obzira na sve forme i pripadnosti. Obraćate se njegovoj goloj ličnosti.

– Roman „Sjeme smrti“ dio je trilogije o čuvenom perzijskom piscu Rubaija. Istraživali ste Omera Hajjama desetak godina. Otkuda toliki interes za tog pjesnika, matematičara i astronoma?

Da vam pravo kažem, Hajjama sam prvo upoznao kao pjesnika. Do ruku mi je došao blistavi prepjev Safvet-bega Bašagića. Zaista blistavo. S lirikom je tako, ili vas uzdrma ili prođe mimo vas. Toliko očajanja i toliko humora. Toliko pameti.  Tako snažna emocija, to se susreće užasno rijetko. A onda to ponorno očajanje i taj ludi humor dovedeni do tako otmjene, elegantne forme. Pa to je fantastično. I najprije ja sam uvijek iznova čitao te pjesme i osjećao koliko mi znači taj čovjek. Onda se dogodilo da otkrijem jednu bizarnu, čudesnu, podudarnost o spletu događaja koji je doveo do toga da je Safvet-beg Bašagić otkrio Rubaije i do toga da prevodilac Rubaija na engleski Edward Fitzgerald dođe do istih pjesama. I onda sam se godinama vodio mišlju da napišem jedan pripovjedni esej. Shvatio sam u neko doba da ne mogu. Onda mi se nizom susreta s ljudima, nizom problema koji nam se događaju pokazalo koliko je naše vrijeme slično njegovom. I koliko meni danas nedostaje takav jedan čovjek. Uvijek iznova dešava mi se jedna te ista stvar. Slušam sagovornika. Gledam ga. Trudim se da mi ne promakne njegeov izraz lica. Nijedan pokret mišića na licu. I onda mi on kaže nemojte molim vas tako zuriti, ja nemam nikakvu značajnu ideju. Ja postiđeno objašnjavam da ne znam šta bih sa svojim idejama, a ne da sam trebao da se on meni objavi. Meni trebaju ljudi, a ne ideje. Današnji ljudi nemaju ni svijest o tome da se razgovorom mi jedni drugima objavljujemo. Mi današnji ljudi ne znamo više šutjeti.

– Ne znamo dijalog bosanske kafane i čuveno jah.

Tako je. S kim ste prijatelj? S onim s kim možete i šutjeti. Primijetim da s kim god da sjednem on ili šuti (i pritom se osjeća nelagodno) ili vas zaspe monologom. To vas natjera da primijetite kako već godinama nismo čuli pitanje. Okruženi smo ljudima koji već znaju odgovore. Sve odgovore. I imaju samo odgovore. Gdje se god okrenete kolumnisti vam nude odgovore na sva nepostavljena pitanja. Fundamentalisti. Svi znaju sve. Niko ni u šta ne vjeruje. Vidite oko sebe sve samo fundamentaliste; ekonomske, religijske, sekularne… I sve vrijeme mislite na jednog čovjeka koji je znao matematiku. Znao filozofiju. Znao astronomiju. Znao medicinu… i čitavog života imao sama pitanja. Samo pitao. Prokleto duboko u kostima osjećao koliko ne zna. A džan je saznati. Koliko ima pitanja bez odgovora. Prepoznate da je njegovo vrijeme bilo također vrijeme fundamentalista. U njegovo vrijeme Karmati osnivaju prvu komunističku državu u historiji. U njegovo vrijeme kreću križarski ratovi i slavni Bernard de Clairvaux poziva na križarske ratove. Vrijeme čistih fundamentalista. Budući da ja pišem za sebe, pišem o njemu zato što mi bolno nedostaje takav sagovornik.

– Neobična je historija Rubaija – načini na koje su se pojavljivale i preživljavale. Kako i zašto neke knjige prežive najraznovrsnije nedaće koje se dese ljudima?  Rubaije, Hagada, Muveketova historija…

Veoma jednostavno. Knjiga ako je istinita zaustavila je trenutak. U svakom trenutku se vječnost crta, reflektira. Istinita knjiga dovede nam do svijesti modele iz vječnosti koji su se u tom trenutku odrazili. Ako nije istinita ne mora se spaliti, ona je sama nestala. Ako je istinita ne možete je spaliti. Knjiga je uhvaćeno vrijeme. Ima preksrasna rečenica kod Bulgakowa u „Majstoru i Margariti“ kaže – Rukopisi ne gore. I zaista je tako. Danas se obnavljaju jezici za koje su svi vjerovali da su davno umrli. Danas ljudi ponovo mogu čitati knjige za koje niko nije znao. A oni koji su znali da su one nekad postojale vjerovali su da one ne postoje više ni kao predmet, oživljavaju.

– „Jezik kosti nema, ali kosti slama“ stara je narodna izreka. Koliko smo danas svjesni moći jezika?

Slažem se. Jezik kosti nema, ali kosti slama. To je govorio i Andrić o onom pijetlu koji prvi kukurjekne. Uvijek onaj koji izgovori neugodnu istinu zbog nje strada, jer moć jezika je ogromna. Veliki njemački mislilac Wilhelm von Humbolt tvrdio je da mi ljudi ne samo razumijemo svijet, već ga i osjećamo onako kako nam ga naš jezik predstavlja. To je živa istina. Mi saznajemo, čak osjećamo preko jezika. Mi kao duhovna bića – bića logosa, ne boravimo u svijetu stvari. Boravimo u jeziku. Jasno je da mi koji smo odgojeni u kulturama proisteklim iz monoteističkih religija, razumijemo, osjećamo, poimamo neizmjernu moć jezika. Jer u tim religijama Bog izgovara svijet. On kaže – budi i sve nastaje. Svijet nastaje iz riječi. Međutim, i za Grke, koji su bili polietisti, čovjek je prije svega biće koje govori – zoon, eglon, ehon. Živo biće koje govori. Biće koje ima logos. Naprosto, sav čovjekov duh je sadržan u jeziku. Mi smo to danas uvelike zaboravili, toga danas nismo svjesni, jer živimo u epohi diktature slike. Naš doživljaj svijeta, naše ponašanje u svijetu, međuljudska komunikacija sve je reducirano na sliku i informaciju. Zato zaboravljamo kolika je stvarna moć jezika i koliko smo mi zaista kao duhovna bića uronjeni u jezik. Recimo da nije nimalo slučajno u posljednjih pedesetak godina da na sve strane čujete jednu od najbesmislenijih i najglupljih laži koje sam u životu čuo. Jedna slika kazuje više nego hiljadu riječi. To je strašna besmislica koja je mogla nastati jedino u našoj pseudo kulturi. Slika ništa ne kazuje, slika pokazuje.

razgovarala: Saida Mustajbegović