Barbarstvo je pisati poeziju poslije Auschwitza, sažeto je imenovao paralizu duha Adorno, kasnije dodajući kako nije pogrešno ni pitanje da li je nakon Auschwitza uopšte još moguće živjeti jer je, da bi se nastavio takav život, potrebna hladnoća, temeljni princip građanskog subjektiviteta koji je i omogućio da se Auschwitz dogodi. Živjeti smo nastavili, jednako neosjetljivi na tuđu patnju i podložni opsjenama koje jamče brzi zaborav, pa zašto onda prognati poeziju, naročito ako je ona nemilosrdno otrežnjujuća, poput one koju nam nudi Darko Cvijetić.

Piše: Tamara Zablocki

Hroničar sveprisutne, nepatvorene ljudske okrutnosti, pjesnik, glumac i reditelj Darko Cvijetić ne mari za tim kakve nam je snage želudac i kako će podnijeti stihove o kostima razbacanim po primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama, o majkama Trnopoljkama, o majkama pronađenih lobanja, o Antigoni koja ekshumira kosti, o ratnim mučenjima i buktinjama u kojima su izdisale tuđe bogomolje, o ostarjelim snajperistima na rektoskopiji, o liftu koji obezglavljuje djevojčicu u ono malo sati ratnog dana kad struje uopšte ima, o djeci koja okrutnost na „štenećem mesu“ vježbaju od trenutka kad zakorače u svijet, o kabanici koju su pružili onom koji je nakon dvadeset i dvije godine pokazao gdje je Tomašica. Jer, ako smo mogli podnijeti i voljno zaboraviti stvarnost u kojoj se sve to desilo i ponovilo, valjda ćemo podnijeti i Cvijetićeve mračne prikaze tog još mračnijeg svijeta, čije detaljne obrise iscrtava vještim pjesničkim perom, usput tvoreći brojne neologizme koji jeziku manjkaju da bi vjerodostojno opisao sva zlodjela na koja smo sposobni i sav bezdan tišine koja ostaje za njima. Ako ne spadate među one koje je svakodnevica uspjela omađijati jeftinim trikovima i lažima o važnosti imanja, odvući od razmišljanja o sebi i svijetu, uvjeriti da žive u poslijeratnom, a ne u međuratnom ili istrajno zaraćenom svijetu, čitajte Cvijetićeve antiratne knjige čiji nazivi već dovoljno sugerišu da čitanje neće biti lako niti razonodljivo: Masovne razglednice iz Bosne, Konopci s otiskom vrata, Mali ekshumatorski eseji. Osim što piše stihove koji čitaoca – ali samo ako je on već budan – pogađaju ravno u hipotalamus, Cvijetić glumi i režira u Pozorištu Prijedor, a njegova predstava Generacija bez kosti, rađena po motivima drame Hadersfild Uglješe Šajtinca i uvrštena u takmičarski program XV festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici, bila je povod za razgovor, u kojem smo se neminovno dotakli nas ovdje i sada, bezglasnih u zemlji u kojoj se saplićemo o kosti.

Hadersfild je u beogradskom JDP-u već kultna predstava, po drami je snimljen film, a postavljena je i na pozornicama u Nišu, Kostolcu, Prijedoru, Sarajevu. Vi ste Hadersfild koristili kao predložak za projekat Generacija bez kosti. Zašto je ovaj tekst tako značajan? Zašto ste se Vi odlučili da Vam on bude polazna tačka?

Hadersfildu se evo vraćam ponovno nakon desetak godina, s obzirom na to da smo tu predstavu radili u Pozorištu Prijedor 2007. godine u režiji pokojnog Radenka Bilbije. Šajtinčeva drama poput skalpela ulazi u tkivo raspadanja jedne generacije obilježene ratom, no aktualnost se samo usijala jer se raspadanje metastazirajuće proširilo na sve generacije redom. Ovoga puta, tekst drame Hadersfild uzeli smo kao prototekst, dakle kao put prema stvaranju nove teksture. Dvomjesečnim radom s glumcima na sceni proizvodili smo metatekstualnu strukturu o – našem sada. Npr., napravili smo bend koji svira na maturskoj večeri nekih momaka koje će rat uskoro pomesti, razbiti na krhotine. Kad se sretnu nakon desetak godina ponovno, ostala je samo ta pjesma, nekoliko nota, sve se drugo poraspadalo.

Pozorište danas i ovdje ne zna šta mu je posao, pa bi se nadjebavalo s darabubamarinskom publikom u nasmijavanju. Pa to se ne može. Nekažnjeno. Po pozorište. U ovoj se zemlji uprkos svemu događaju ponekad izvrsne predstave. Ali to su entuzijastički incidenti. Ostalo su priredbe. Ostalo su ćutanja.

Prateći pozorišnu scenu u BiH čovjek u nekom trenutku mora primijetiti da se rjeđe nego što bismo trebali bavimo sami sobom, kakvi smo i kako nam je sada i ovdje. Hadersfild i Generacija bez kosti rade upravo to, bave se našom ovdašnjom tragedijom koju još živimo. Zašto nerado propitujemo sebe i svoje vrijeme?

Jer smo opčinjeni popravljanjem zamišljene slike o sebi. Ozbiljno bavljenje sobom jest raskrivanje sebe, a ono donosi demaskiranje stvarnosti oko nas. Pa svi remorkeri sanjaju pučinu s jedrima, ali ne napuštaju svoje štektanje samo unutar zaliva. Resurs vremena trošimo na zadovoljavanje sebe, a ne na razumijevanje sebe. Tako i odemo s lica Zemlje uopće se ne razumjevši, ne znajući se. Valjda mislimo da zadovoljavanje sebe smanjuje našu smrtnost, a da razumijevanje sebe ogoljava našu smrtnost do paralizirajućeg straha. Ne umanjuje našu umiranost ni samorazumijevanje, ali barem znam šta mene umire, a ne samo koliko. Pozorište danas i ovdje ne zna šta mu je posao, pa bi se nadjebavalo s darabubamarinskom publikom u nasmijavanju. Pa to se ne može. Nekažnjeno. Po pozorište. U ovoj se zemlji uprkos svemu događaju ponekad izvrsne predstave. Ali to su entuzijastički incidenti. Ostalo su priredbe. Ostalo su ćutanja.

Progoreno tkivo općeg šutanja

Živite i radite u Prijedoru, gradu bijelih traka, ratnih zločina, masovnih grobnica, gradu u kojem se zabranjuje i sjećanje na žrtve. Ratne zločine i masovne grobnice bez zazora tematizujete u svojoj poeziji. Koja je cijena upiranja prstom u ono za šta mnogi Vaši sugrađani tvrde da se nije ni desilo?

Kada jezik jednom emancipirate njegovih komunikacijskih svrha, imate otvoren put na naslagama neizgovorivosti. Ne upirem ja prstom ni u šta, prije će biti da se cijelim dlanovima štitim od toga da dogođeno u ratu upire prstom u mene ili u sve one koji će tek doći. U igri pisanja od Foucaulta piscu pripada uloga mrtvaca, tj. „trag pisca nalazi se u jedinstvenosti njegove odsutnosti“. Istine ne zavise od istinitosti nego od interpretacija. Zapisano, progovoreno jest i progoreno tkivo općeg šutanja. Dolaze, došli su ljudi koji se rata ne sjećaju. Možemo im ostaviti nešto galame o sebi. Ona će se brzo sleći, zatim bi trebala slijediti njihova pitanja.

Intimno, kako je sa svakom novom pjesmom iznova prolaziti kroz svu tragediju nedavne prošlosti?

U intimi svojeg pakla svakome je vruće. Mene pjesme meni prevode. Ugledam sebe za planinu nižeg.

Neki su otišli, neki su ostali, mnogi poludjeli. Krije li se uzrok raspada generacija na našim prostorima, osim u samim devedesetim, u tome što se nikada nismo suočili s prošlošću i zločincima u vlastitim redovima? Koji su još uzroci potpunoj nefunkcionalnosti ovdašnjeg društva?

Mi smo društvo u kojem se stalno dešava bitka za status žrtve. Kao da svi izbjegavaju biti „pobjednik“ i preuzeti odgovornost za sadašnjost. Komsomolačka postrojavanja, istopotšišanost i uniforme jedini su oblik organiziranja društva u južnih Slavena. Fatalna zaljubljenost u svoju hrpu kostiju i ekshumatorstvo kao savršeno izučen zanat. Poludjeli, otišli i oni koji su ostali nose identične pustoši, a rijetke su ovdje sudbine koje će stići biti položene u kakvu tintu, u kakvu knjigu, u kakvu svrhu. Odavde se sada odlazi. Neutvrdiv broj gnijezda nestao je s posječenom šumom.

„Ludak mi čuva kuću, a kuća otišla u pizdu materinu“, izgovara jedan od likova u Hadersfildu, što zvuči baš kao metafora života koji živimo posljednji četvrt vijeka. Ima li izlaza iz haosa koji smo kreirali? Čemu možemo da se nadamo od generacije koja je odrastala na masovnim grobnicama, učeći da se zlodjela isplate?

Nema izlaza. Kuća sada čuva luđaka. Ima stara židovska legenda o propovjedniku koji se obraća narodu na trgu u gradu u kojem vladaju hulje i nitkovi. Čestiti se ljudi sklanjaju od zla u svoje zamandaljene (zamandeljštamljene) sobe i na trg svraćaju samo u prolazu, idući po vodu preko trga. U početku su slušali propovjednikove riječi, ali svakim danom bivalo ih je sve manje. Na kraju, propovjednika je ostao slušati samo jedan dječak. „Nitko ne želi slušati tvoje riječi“, kazao je propovjedniku, „a ti i dalje govoriš. Zašto?“ „Zato da se i ja ne promijenim“, kazao je propovjednik dječaku na trgu. Sad valja vidjeti da je dječak odrastao, da je trg ostao pust.

Svijet je postao/ostao trampovano mjesto, klaunizirano ludilo, dozirani kontinuirani rat, plakanje i zvuk pokopnih lopata – što je zapravo oduvijek i bio – hamletoidna izglobljenost kojoj teško ima povratka u čašicu koljena. Ili, u jednoj slici: namučeni i užasnuti pogled sirijske velikooke i zaprljane djevojčice na papu Franju dok joj pere noge u zlatnom lavoru na Lezbosu. Pogled drona na zaspalu djecu uz žicu, preko jezera.

Pogled drona na zaspalu djecu uz žicu

Istovremeno, ni ostatak svijeta nije na puno boljem mjestu. Mora koja zapljuskuju obale Evrope postala su masovne grobnice, Evropa strepi od drugih toliko da ih radije gleda mrtve nego unutar svojih zidina, bliska budućnost ne obećava. Kako Vi vidite današnju sliku svijeta?

Dječaci se Europi utapaju na predugačkoj haljini od turskog pijeska. Europa se žiletžicom brani od sirijskih nesretnika. Europa brani svoje blagoutroblje, da upotrijebim tu veliku riječ Mirka Kovača. A to je blagoutroblje krhko, nezaštitivo, istovjetno sirijskom. „Dok šetamo, ima nas troje / ti i ja i sljedeći rat“, pjevao je Hanoh Levin 1968. Svijet je postao/ostao trampovano mjesto, klaunizirano ludilo, dozirani kontinuirani rat, plakanje i zvuk pokopnih lopata – što je zapravo oduvijek i bio – hamletoidna izglobljenost kojoj teško ima povratka u čašicu koljena. Ili, u jednoj slici: namučeni i užasnuti pogled sirijske velikooke i zaprljane djevojčice na papu Franju dok joj pere noge u zlatnom lavoru na Lezbosu. Pogled drona na zaspalu djecu uz žicu, preko jezera.

Glumac ste i reditelj, neraskidivo ste vezani za pozorište. Koji je zadatak pozorišta u tom današnjem, raspadnutom svijetu, u kojem se najviše bavimo trivijalnostima i sklanjamo pogled od životno važnih tema? Kolika je njegova moć?

Meni je teatar debatno propitivačko mjesto, onaj trg s propovjednikom, ojačan prijetnjom postavljanja vješala. Meni je kazalište Eshil, koji svlači svoju odoru grčkog ratnika i počinje vikati na statiste u svojoj drami. Meni je pozorište tolika koncentracija stvarnosti da se stvarnost mora igrati svojim sopstvenim licima namnoženim u silnim ogledalima. Meni je teatar odbacivanje stvarnosti, što je po definiciji ludilo, ali ovdje je kazalište utočište u ludilu od ludila van pozorišta. Samo kazalište može vidjeti kako je bogu biti vjerovan. I kako je šakohvatu nečije gline nakon duge agonije. Pozorište je najveća utjeha koju sam upoznao, samovar za samovaranje vode čajem, jedina zavjesa kojoj su s obje strane prozori s nebom.