Može li pojedinac, pojedinka mijenjati svijet? Može, makar koliko sežu njegove ili njene ruke. U to je uvjerena Daria Bukvić, holandska rediteljka bosanskohercegovačkog porijekla, shvatajući teatar kao područje svoje borbe za bolji i pravedniji svijet. A sve je počelo izbjegličkim iskustvom.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Jeroen Hofman

Prvi put boraveći u Bosni i Hercegovini iz profesionalnih razloga, a ne radi posjete porodici i prijateljima, Daria Bukvić bila je učesnica regionalne konferencije o aktivističkim potencijalima kulturne scene Battlefield: Culture, koju je u Sarajevu organizovalo udruženje Akcija. “Ovo je za mene poseban povratak kući, jer se u Bosni obično podsjećam na to ko sam bila i ko sam mogla postati. Ovog puta sa sobom donosim sve ono što sam postala”, ispričala je prisutnima, spremna da pred njih iznese cijelu svoju životnu priču.

Rođena u Tuzli 1989. godine, Daria je s roditeljima otišla iz Bosne i Hercegovine već na početku rata, za koji mnogi u to vrijeme još nisu vjerovali da će se mjeriti u godinama. Dvije prve godine života do kojih joj sjećanje seže provela je u izbjegličkom centru smještenom u gradiću na jugu Holandije, gdje je njena porodica čekala dozvolu za boravak. Odrastajući potom u malom holandskom selu u blizini belgijske i njemačke granice, vrlo rano se susrela s neprijateljstvom koje je domaće stanovništvo gajilo prema imigrantima, strancima, izbjeglicama. Naprosto, radilo se o ljudima koji do tada nikad u životu nisu vidjeli bilo koga po bilo čemu različitog od sebe. Nije se čak toliko radilo ni o mržnji prema nepoznatom koliko o neznanju, ocijenila je iz današnje perspektive.

Sakrivajući se od takvog okruženja, Daria je vlastito odrastanje učinila podnošljivijim sklanjajući se u svijet književnosti, u kojem je mogla zamišljati ljepšu stvarnost, a on ju je doveo i do prijemnog ispita na akademiji dramskih umjetnosti u Maastrichtu. “Odlučila sam dopustiti svojoj mašti i kreativnosti, svom gnjevu da nadvladaju samosažaljenje”, prisjetila se.

Mladoj rediteljki nije trebalo više od dvije godine po završetku akademije da shvati kako se neće zadovoljiti režiranjem dobro skrojenih, dobro uklopljenih pozorišnih komada koji neće promijeniti ništa ni u životima njenih gledalaca, ni u njenom vlastitom, a kamoli u društvenoj svijesti. U pozorište je, uostalom, i došla vođena gnjevom kao inspiracijom, stoga je tu aktivističku platformu valjalo i iskoristiti.

Gledaoci kao politički akteri

Takvo razmišljanje bilo je začetak ideje iz koje će se uskoro roditi prva predstava Darijine vlastite teatarske produkcije. Nikog nema kod kuće vrlo je lična i humorom ispunjena priča trojice glumaca iste generacije, Sirijca, Iranca i Bosanca, koji dijele isto iskustvo, ono izbjegličko. Darijini prijatelji s akademije Majid Mardo Saman Amini i Vanja Rukavina, svi rođeni u razmaku od nekoliko mjeseci 1989. godine u svojim u to vrijeme sigurnim domovima, intimnim su pričama uspjeli doprijeti do holandske publike i učiniti da po izlasku iz pozorišta zaborav postane nemoguć, kao i pristajanje na senzacionalističke i ksenofobične novinske naslove u vezi s današnjim izbjeglicama koje u Evropu stižu iz Afrike i Bliskog istoka. Bukvić vjeruje da su upravo lične priče ono čime je ljude moguće natjerati da istinski obrate pažnju.

“Nažalost, većina nas se teško identifikuje s ljudima iz različitih okruženja, država i rasa. Kad je riječ o društvenoj svijesti, lične priče koje pričaju oni koji su prošli kroz to iskustvo mogu igrati ogromnu ulogu u otvaranju očiju drugih. Suočeni sa ‘stvarnim’ pričama, teško odmičemo pogled. Tako pozorište zbližava ljude koji se inače vjerovatno nikada ne bi sreli”, ispričala je za Urban magazin.

Zahvaljujući takvom uvidu u intimno, bez obzira na to što oštro kritikuje politiku Holandije prema azilantima, Nikog nema kod kuće je postigla izvanredan uspjeh širom zemlje. Sve izvedbe bile su rasprodane pune dvije godine, a žiri velikog i važnog Dutch Theatre Festivala uvrstio ju je među deset najboljih predstava nastalih na tlu Holandije u sezoni 2014/2015. Još značajnije od toga, predstava je dovela do čitavog pokreta onih koji su se javili da volontiraju u izbjegličkim centrima, šalju pisma ministru sigurnosti i pravosuđa ili da se na drugi način politički i lično uključe u pitanje današnjih izbjeglica na tlu Holandije. Brojni holandski političari i političarke koji se bave temom izbjeglica došli su pogledati predstavu. Samoj Dariji predstava je donijela nagradu Fondacije Wim Bary, kao i godišnju nagradu Umjetničkog fonda Amsterdama.

Rad Darije Bukvić postao je odličnim dokazom da samo jedna pozorišna predstava može pokrenuti debatu o važnom društvenom pitanju, čak i u samozadovoljnom društvu poput holandskog, u kojem se u takvu moć teatra odavno ne vjeruje.

“Nikog nema kod kuće, ali i naredna predstava koju sam radila Džihad, a koja tematizuje radikalizovane mlade momke u Holandiji, bile su ultimativna potvrda mog vjerovanja da je umjetnost, a posebno pozorište, moćno aktivističko oružje za društvenu svijest”, ispričala je Daria, dodajući da je svjesna kako je sigurno lakše gajiti nadu i motivaciju ako živite u bogatoj i uspješnoj državi kakva je Holandija, budući da vam trebaju samo dobra ideja i malo hrabrosti da biste dobili prostor i rekli šta god želite. Nezamislivo teže je isto to pokušati u okruženju u kojem nema novca, infrastrukture, niti političke podrške.

Prvi Othello koji neće biti bijelac

Čak ni Holandija, međutim, nije savršena. Pozorišna publika je u posljednjih petnaestak godina sve malobrojnija, a ljudi ne žele uvijek slušati ono što im pokušavate reći. Holandsko društvo, osim toga, nije najtolerantnije, bez obzira na dobar glas koji ga prati u svijetu.

“Holandija nije toliko tolerantna kako mnogo ljudi izvan nje misli. Velike su šanse da će na narednim parlamentarnim izborima sljedećeg marta desničarska Stranka za slobodu Geerta Wildersa dobiti najviše glasova. Radi se o populističkoj, islamofobnoj stranci koja se zalaže za zatvaranje svih granica i zabranu Kur'ana u cijeloj zemlji. Holandsko društvo nije sposobno ni da proizvede produktivan dijalog o temama rasizma, kolonijalizma i ropstva. Tamnoputa političarka Sylvana Simons svakodnevno se suočava s prijetnjama i uznemiravanjem jer glasno progovara protiv holandske božićne tradicije Crnog Petra, u kojoj bijelci boje svoju kožu maskirajući se u crnce da bi glumili pomoćnika bijelog Svetog Nikole. Još je mnogo posla pred nama.”

Jedna od Darijinih sljedećih pozorišnih zadaća svjedoči o spomenutim problemima holandskog društva. Svoj proboj i činjenicu da je u Holandiji postala dobro poznato rediteljsko ime Daria će iskoristiti da na scenu Nacionalnog teatra u Haagu postavi Shakespeareovog Othella, prvog Othella u jednom velikom holandskom teatru kojeg će igrati crni glumac. Othella, koji je u Shakespeareovom djelu Afrikanac.

To će se desiti 2018. godine. Drama je napisana 1602. Holandskom pozorištu je trebalo punih 416 godina da postavi Othella koji neće biti bijeli glumac maskiran u crnca. Trebalo nam je 416 godina da prepoznamo da ta drama ne govori samo o ljubavi i ljubomori nego i o rasizmu i o bjelačkim privilegijama, 416 godina.”

Najdirljiviji oblik aktivizma

Na tome se ne namjerava zaustaviti jer, kako kaže, teren je sada njen, a neke sjajne bijesne ideje samo čekaju da budu izvedene. “Vjerujem u moć snažnih ideja, vjerujem u kreativnu i produktivnu snagu bijesa i vjerujem da nas gnjevne ideje koje dolaze iz dobrog srca mogu osloboditi”, dodaje.

Poslije Othella režirat će predstavu s četiri glumice marokanskog porijekla, nadajući se da će to publici omogućiti drugačiji pogled na najomraženiju imigrantsku grupu u Holandiji. Većina Holanđana se toliko plaši Marokanaca da su političke stranke primorane zauzeti stav prema “Marokanskom problemu” u svojim političkim programima. “S glumicama marokanskog porijekla – usput, riječ je o jednoj od najobrazovanijih skupina u Holandiji – suočit ću publiku s njihovim vlastitim predrasudama, uz veliku dozu humora. Neću posustati dok u publici ne vidim podjednako mnogo starih Marokanki s hidžabima koliko i bogatih, starih, bijelih muškaraca.

Rad u pozorištu za Dariju je način na koji se nosi s težinom života, ali i oblik aktivizma. Ili kako je to ocijenila dramaturginja Moos van den Broek pišući o predstavi Džihad: “Daria Bukvić je žena s misijom.” Jer, kako kaže naša sagovornica, ljudi na predstavu dođu kao potpuni stranci, a po njenom završetku spontano počnu razgovarati jedni s drugima. A to je, makar ako pitate Dariju Bukvić, najdirljiviji oblik aktivizma koji poznaje.

“Pozorište je magično mjesto na kojem svoje vrijeme možemo iskoristiti da slušamo, promišljamo, zamišljamo drugačiji svijet. Mjesto koje nam otkriva neograničene mogućnosti življenja. A ako mi, pozorišni autori i autorice, svoj posao radimo kako treba, možemo se nadati da ćemo nadahnuti ljude da iz pozorišta izađu s novim nadama i idejama. Lično, ljudima želim pružiti pozorišno iskustvo koje nije samo zabavno ili umjetnički dotjerano, nego će ih potaknuti na djelovanje ka onome što bi htjeli da se dogodi u svijetu, uz razumijevanje i divljenje raznolikosti i kompleksnosti koje se u njemu kriju. Želim da ljudi razumiju kako svako od nas ima veliki uticaj na svijet oko sebe, samo moramo izabrati da djelujemo. Želim ih inspirisati da to uvide.”