Za neke velike predratne muzičke priče, najčešće sa rokenrol predznakom, trebala je očigledno i velika država. Ili barem to da Tito voli r’n’r ili podržava, kako smo to znali definisati. A Tito je volio i film. I lov i ribolov. Osim izbjedjelih sjećanja o tome svjedoče i brojne publikacije u kojima su ovjekovječene aktivnosti Maršala. Samo ga, istina, nikada nismo vidjeli sa gitarom u bijelom odijelu (to će kasnije uraditi jedan drugi). Ali ima nekog smisla u povezivanju doživotnog predsjednika i rock-a, jer kako bi se brojne radne akcije zaslužne za izgradnju domovine realizovale uz melanholične zvuke o izgubljenoj mladosti i neprežaljenoj ljubavi. Sa nestankom cijele jedne ideologije na čijim nepisanim pravilima su se razgranali brojni umjetnički pravci, nekako, sa ovom vremenskom distancom i pameću, zvuči i logično da sevdah, ta identitarna dimenzija svih nas ‘na raskrižju svjetova’ koje nije pregazilo samo ono što nije stiglo, konačno dobije svoj novi život u izvedbama i promišljanju ljudi koji djelujući internacionalno promovišu nešto čemu ne treba ni nova filozofija ni izmišljanje tople vode. Ipak nije sve tako bilo jednostavno. Posmatrajući današnji status umjetnika sevdaha Damira Imamovića ne smijemo zaboraviti da je netom pred početak njegovih sevdah pohoda, ta vrsta muzike najčešće bila dovođena u vezu sa atmosferom kafanice na kraju grada, potpomognute ikonografijom balkanskog bluza čiji je amblem bio čokaljčić domaće žestine sumnjivog porijekla. Naš doživljaj kolektivnog, kog ćemo glorificirati ili nipodaštavati, korijen je i niza drugih problema, smatra naš sagovornik Damir Imamović. “Ja se bavim muzikom koja ima duboko utemeljenje u odnosu individue i kolektiva. Simptomatično je da ponovo liniju te umjetnosti nastavljaju kreativne individue, a ne država i institucije.’’

Sevdah kao intelektualni izazov

Unuk Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, rođen 1978. godine u Sarajevu, po bazičnom obrazovanju profesor filozofije, svoju sevdah misiju izgradio je mijenjanjem načina razmišljanja o sevdahu, svodeći ga na žanr, a ne repertoar kako se to uobičavalo. Za njega je sevdah umjetnički i intelektualni izazov. Uspjeh koji je došao zahvaljujući posvećenosti može iznenaditi samo one koji ga nisu pratili od početka.

“Već desetak godina upirem, radim i gradim jednu priču o sevdahu kroz koncerte, radionice i nastupe raznih vrsta, kreativne izlete i saradnju sa raznim interesantnim ljudima, pokušavajući da kroz sevdah kao tradicionalnu muziku ponudim neku svoju umjetničku viziju. Drago mi je što vidim u posljednjih nekoliko godina da je to pokrenulo i druge, mlađe ljude koji konačno uviđaju da postoje i druge opcije za sevdah osim narodnjačkih programa u kojima se cijeni kada imitiraš nekoga i iskazuješ ljubav prema domovini umjesto da razumiješ ono što pjevaš’’, kaže naš sagovornik napominjući važnost komunikacije sa raznovrsnom publikom.

“Ove godine navršava se deset godina od mog prvog koncerta i nije me još uvijek napustila fascinacija raznovrsnošću publike koja prati ovo šta radim. Od ljubitelja starinskog sevdaha koji znaju da pjesme koje pjevam nisu neka moja izmišljotina nego odjeci sevdaha kakav je bio prije nego su ga se dohvatili narodnjaci, pa sve do ljubitelja drugih žanrova muzike koje je tek nekako moja generacija počela okretati sevdahu. Takođe, mislim da sevdah kao umjetnost ima potencijal da komunicira i sa ljudima na drugim meridijanima. To mi i daje slobodu da se stvarima bavim malo drugačije’’, navodi Imamović, kreator i putujuće laboratorije sevdaha – Sevdah Lab-a, samo jednog u nizu okvira unutar kojih Damir Imamović umjetnosti sevdaha omogućava adekvatno valorizovanje te prenošenje znanja o njenom značaju, nastanku, razvoju… Kroz ovaj istraživački muzički proces Damir se bavi istorijom i estetikom sevdaha, ali i njegovim skalama, harmonizacijom, interpretacijom… Čini se nepogrješivi osjećaj za mjeru dio je onoga što takođe obilježava njegovu karijeru.

“Kako ćeš graditi karijeru opet je stvar ličnog izbora. Na tebi je da li ćeš raditi na osnovu karata koje su već podijeljene ili ćeš pokušati da smisliš neke nove igre, pa da zainteresuješ neke nove ljude za nove igre sa tim kartama. Meni je bilo uvijek draže ovo drugo. Prvo sigurno može mnogo brže donijeti novac, slavu…Znaš, najlakše je otvoriti još jednu kafanu u ulici u kojoj već ima pet kafana koje odlično rade. Ali je nezgodno otvoriti umjetničku galeriju u gradu u kojem ne postoji tradicija umjetničkog stvaranja. Pogotovo neplaćanja ulaznica u umjetničku galeriju. I tamo gdje ministri kulture saznaju da je galerija njihova odgovornost tek kada dođu na poziciju. Tada su to veći izazovi. I u kreativnom i u poslovnom smislu kako ljude zainteresovati za nešto što je drugačije.”

U službi slobode

Dio zanimanja za nešto drugačije, ili barem drugačiji način predstavljanja postojećeg, biće i velika izložba posvećena sevdahu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine čiji je autor Damir Imamović i ovoga puta rukovođen potrebom pronalaska novog jezika putem kojeg će na što pametniji način ispričati sve ono što se unutar tradicionalne muzike dešavalo i dešava.

“Naša čitava kultura boluje od lošeg odnosa prema tradicionalnoj kulturi. Ideologija tradicionalne kulture bukvalno je izmišljena u 19. vijeku kao jedan nacionalnoromantičarski patrljak kojim mi treba da dokažemo da smo članica evropske porodice. Da bismo bili članica evropske porodice, moramo imati kulturne proizvode. Pošto u tom momentu nije bilo poznatih autora sa naših prostora, moralo se usmeno narodno stvaralaštvo pokazati kao vrijedno, tako da mi zapravo još uvijek bolujemo od toga da našem velikom bratu Evropi, ili našoj velikoj sestri (smijeh), dokažemo da mi nismo neki primitivci i barbari već da smo mi ipak kulturan narod koji ima neku svoju umjetnost, kulturu…

Mislim da konačno trebamo preboliti tu bolest. Pod mi ne mislim samo na Bosnu i Hercegovinu, nego na veći dio Balkana ili na sve one koji govore naš srednjejužnoslavenski jezik. Mi smo i kao Jugoslavija bolovali od toga da smo mali, a posebno sad u novim, još manjim državama’’, kaže Damir i dodaje kako je poenta u pričanju neke nove priče.

“Jako dugo radim i na knjizi o tome, ali knjiga koju ja želim napisati o sevdahu piše se deset, petnaest ili dvadeset godina. Ja pišem nekih sedam i vrlo je teško, nije to samo prikupljanje podataka koji će se staviti na papir. Moja je ideja da se izađe sa sasvim novom vizijom te priče. Da se sevdah prikaže kao umjetnost, a ne kao nus proizvod narodnog duha i raznih historijskih aveti. Umjetnost koju su ljudi iz različitih razloga dopunjavali, dovodili u pitanje, ponovo struktuirali, izmišljali…

Na izložbu kao način predstavljanja nekih novih ideja odlučio sam se ponajviše zbog spoznaje da nismo više civilizacija knjige. Puno više znanja i zabave koje je knjiga nekada pružala tražimo u audio-vizuelnim podražajima. Kada nas nešto zanima prije ćemo informacije potražiti na google-u i youtube-u nego u knjizi. U tom smislu sam se odlučio za iskustvo gledanja i slušanja i koje je puno prijemčivije. Mislim da mnogo više uticaja može imati jedna izložba namijenjena najširim slojevima stanovništva, koji mogu doći i poslušati neku čudnu muziku, saznati za ljude za koje nisu znali…

Ono što ljudi znaju o sevdahu je najčešće estradni vrh. To je Radio Sarajevo i diskografske kuće. Zaim, Nada, Himzo, Safet…možda pokoji sazlija, Zehra, Beba… Ali manje poznati izvođači i načini izvođenja ostaju u zapećku iako su često u umjetničkom smislu izuzetno vrijedni. Mnogi ljudi čiji je rad utkan u historiju sevdaha su zaboravljeni i njihova imena izbrisana. Meni je jako stalo da im ovom izložbom damo glas”, kaže Damir Imamović čija će izložba otvoriti prostor i za podsjećanje ili upoznavanje sa važnim ljudima iz istorije sevdaha, nepravedno zaboravljenim.

“Drugi svjetski rat je prelomna tačka koji je zbrisao sa zemlje zbog endehazije i nacizma cijelu jevrejsku kulturu u Bosni i Hercegovini i na dobrom dijelu Balkana. Stradao je veliki broj Jevreja i Jevrejki koji su snimali sevdalinke i izvodili ih u okviru svojih kulturno umjetničkih društava, davali snažan pečat toj muzici… Ako pogledamo imena prvih zabilježenih sazlija s početka dvadesetog vijeka ili najznačajnijih muzičara i pjevača na radio stanicama u Sarajevu i Beogradu, jasno je da je uticaj Jevreja i Roma nezaobilazan. Ogroman je značaj romske kulture i danas se pokušava ograničiti samo na romske pjesme, tih desetak-petnaest pjesama koje svako zna, a zapravo je njihov uticaj na ovu pjevačku, slavensku kulturu, ogroman. U nauci, estradi, na svim mjestima, uvijek postoji jedno gledanje s visine na Rome, kao ljude koji su pokvarili našu izvornu muziku. Ja mislim da će ova izložba, između ostalih stvari, pokazati u kojoj mjeri to nije slučaj.’’

“Damirove sevdalinke vode u biblioteku, a potom na ulice’’, zapisala je Svetlana Slapšak, dodajući kako on traži pjesme koje govore o skrivenim realnostima i njihovim žrtvama. “Sevdah, umjetnost slobode’’, naziv izložbe ujedno je još jedan poziv na iščitavanje tekstova prošlosti, preispitivanje postojećih konzervativnih obrazaca, najčešće svedenih na mjeru heteropatrijarhalnih predstavnika/ca. “Mnogi ljudi zbog segmenata koji imaju veze sa erotikom i seksualnošću pisali su o sevdahu kao erotskoj muzici’’, podsjeća Damir i navodi neke druge sevdah zablude.

Tradicionalna kultura obiluje glasovima ugroženih

“Mi smo u jednom momentu zbog historijskih okolnosti počeli da doživljavamo te tradicionalne pjesme kao neku vrstu sjećanja na doba feudalizma i patrijarhata, kao da te pjesme romantiziraju to doba. A jedini argument za to je bio zbog spominjanja u pjesmama feudalnih titula, kao što su begovi, age i slično. Često se zezam s činjenicom da je tendencija brisanja tih «ključnih riječi» za vrijeme prve dekade socijalizma bila jednako smiješna kao i njihovo kasnije nasilno guranje i gdje treba i gdje ne treba. Titule i imena postali su znakovi: ako se spominje Mara onda je srpska muzika. Ako je Kata onda je hrvatska. Ako je Mejra onda je bošnjačko/muslimanska. Mislim da je ta prva percepcija tradicionalne muzike uslovljena našom dnevnom politikom koja je žalosna. Ali kada čovjek malo dublje pogleda te tekstove i njihovu problematiku, shvati to što se tu spominju neka imena sa nacionalnim predznakom, turcizmi, feudalne titule, to je zapravo potpuno sporedna stvar. Spominje se zato što je u to vrijeme to bilo u opticaju. Da nije bilo, spominjalo bi se nešto drugo, a zapravo suština te muzike uopšte nije u tome. Kad izbaciš Maru i staviš umjesto nje Mejru, izbaciš Mejru a staviš Katu, stvar ostaje ista. Ta je muzika u velikom dijelu historije bila odušak upravo onim glasovima koje je patrijarhat i tradicionalna kultura obespravila. Tim djevojkama koje su prisilno udate za onog za kog je otac familije htio radi imanja. Bila je i momcima koji su takođe bili prisilno oženjeni nekim djevojkama opet radi novca i bogatstva. Jedan francuski putnik prolazeći kroz Sarajevo je napisao: Ovdje svi sviraju neke dugovrate tambure, pjevaju tužne pjesme. Sarajevo vam je, znate, trgovačka čaršija. I onda ti trgovci primoravaju svoju djecu da se udaju jedni za druge, a ne za one za koje oni hoće. I od tada oni pjevaju mnogo tužne pjesme. To je otprilike definicija cijele priče.

Sva tradicionalna kultura zapravo obiluje glasovima povrijeđenih i ugroženih, potlačenih i ljudi koji su obespravljeni. Zbog toga mislim da čak i kasnije kad je ta muzika prešla u kafane, ona je i dalje imala emancipatorni potencijal. Da ljudi u pjesmi izraze ono što možda u životu nisu. Tu neku tugu i jad zbog uskraćene ljubavi. Zato mislim da je to jedna od glavnih stvari i zato sam izložbu nazvao Sevdah, umjetnost slobode. Radi se naprosto o jednoj umjetnosti koju kao takvu treba gledati: kao jedan živi organizam koji se kroz svoju historiju mijenjao, bio u jednom momentu ovako, u drugom onako percipiran, i iz svake od tih faza on nosi neke svoje ožiljke. Ali je u svakom slučaju jedna od glavnih stvari potraga za izrazom. Evo i danas vidite da sevdah još uvijek ima taj potencijal. Pogledaj samo komentare na portalima o nama koji izvodimo sevdah. Nikada takve komentare nećeš pročitati o pop pjevaču. Pop pjevač može biti dobar ili loš. Može biti – vidi mu glave. Ali ta količina za i protiv koja se po internetu vrti oko Amire, Divanhane, Jusufa Brkića, Bože Vreće, ta količina krajnosti koje se kreću od toga da bi nas ili pobili ili bi nam dali Nobelovu nagradu… Nema sredine. Nema onoga ok, momak radi to što radi, ne sviđa mi se, al’ nek’ gura… To potvrđuje da sevdah ljudima još uvijek dotiče neku vrstu identifikacije i da je možda neke kulturne borbe najvažnije voditi putem sevdaha. Upravo zato što je bitno. Umjetnik želi da ga slušaju i da na neki način provocira. Da ga vole ili ne vole, nebitno. Bitno je da postoji povratna reakcija. Ono što mi danas zovemo sevdah i što se kroz dvadeseti vijek najčešće nazivalo ‘sevdalinka’ u devetnaestom vijeku imalo je druga imena poput ‘turčija’ a mnogi su to naprosto zvali ‘naše pjesme’ i nisu davali tome posebno ime. Kada je, usljed romantizma i kolonijalnih politika Austro-Ugarske, došlo do imenovanja fenomena i žanra ‘sevdalinke’ ili ‘sevdaha’, on je postao moćno oruđe ne samo za kulturnu identifikaciju nego i za emancipaciju u svakom smislu. Mislim da je on to i danas”.

Blato čaršijskih žalopojki

Različite reakcije na savremenu interpretaciju sevdaha posljedica su i našeg doživljaja tradicije i osjećaja da imamo ‘monopol’ na nju. Damir Imamović navodi konzervativnost kao naš najveći problem. “Konzervativnost i jedna vrsta sulude i nikada propitane vjere u to da je prije sve bilo bolje. Bio je onaj čiko kog kad su pitali kad mu je bilo najbolje pa je rekao – za vrijeme kralja Petra. Drugom je bilo za vrijeme Tita. I onda zapravo shvatiš da je svakome bilo najbolje kad je bio mlad, u naponu snage, imao posao, zaljubio se, osnovao porodicu… I shvatiš da smo mi zapravo kultura starih ljudi. I sevdah je u jednom momentu postao upravo to: muzika starih ljudi. A većina starih ljudi ima žal za mladošću, ne mogu da se pomire sa prolaznošću, ne mogu da se pomire sa tim da ne mogu više kao prije potegnuti i onda uvijek dođemo na ono da znaš kako je prije bilo, ovo sad nije ništa.

Jedno od najčešćih novinarskih pitanja je zapravo konstatacija – je li tako, Damire, da naš sevdah propada? Znači, u momentu kada pjevači sevdaha sviraju najznačajnije svjetske festivale, izdaju za neke od najuglednijih izdavačkih kuća na svijetu, dobijaju recenzije u Guardianu i o njima pišu Songlines, Huffington post, i slične novine, a mi se valjamo u blatu pesimizma i čaršijskih žalopoljki. Najtužnije je da te žalopoljke kreću od ljudi koji po opskurnim narodnjačkim show programima loše imitiraju važne sevdalijske glasove iz 1950-ih i 1960-ih. I onda odgovorim kako mislim da nikada nije bio bolji period za tradicionalnu muziku u Bosni i Hercegovini. Zašto? Pod jedan, imate pristup arhivama kakav nikad u historiji nismo imali. Mi sad imamo pristup tradiciji više od 100 godina pjevanja sevdaha. Imamo tekstove, audio zapise, izvođače, novinske isječke, sve… Imamo javni, otvoreni pristup. Svako može pisati šta hoće i nikome se ništa ne brani. To recimo ljudi u vrijeme socijalizma nisu imali. Nije se pričalo da je većina repertoara Radio Sarajeva bila zasnovana na prijeratnom kafansko-diskografskom repertoaru. Danas takvih zabrana nema. Zatim, pred nama je cijela jedna nova generacija izvođača. Koncerti sevdaha danas se izvode od New Yorka, Londona, Berlina, Bugojna, Sarajeva, Podgorice… Ja sam za deset godina karijere uradio vjerovatno više turneja i koncerata nego neke moje kolege prije pedeset godina za cijeli život. I proputovao više svijeta i svirao publici koja nikada nije čula ni za BiH, a kamo li za sevdah. Mislim da novo vrijeme donosi nove mogućnosti koje moramo iskoristiti za dobro sevdaha. Imate taj internacionalni proboj sa sevdahom koji je krenuo nekad od rata i benda Dertum iz Slovenije, pa je došao Mostar Sevdah Reunion, pa onda Amira Medunjanin i ja, pa onda sad mlađi izvođači. Postoji bezbroj prednosti koje danas imamo za sevdah, a koje nikada ranije nisu postojale.

Nisam jedan od onih koji kažu kako je od njega sve krenulo. U stilu ‘Da ja nisam, ne bi niko.’ Mrzim taj način govora. Na kraju, on samo pokazuje koliko ljudi ne poznaju historiju svoje umjetnosti. A meni je ona važna, ja nekako iz nje sviram.’’

Sevdah priča priče

Mislim da ovdje kontinuitet bavljenja sevdahom nikada nije prekinut. Do 1992., dok nisu krenule padati granate, postojao je radijski orkestar, snimala je i Zehra Deović i Safet Isović i svi ti bardovi koji su već bili u godinama, ali koji su još uvijek snimali. U ratu se snimalo punom parom. Poslije rata se nastavilo snimati. Također, u ratu je osnovan ljubljanski Dertum, gdje klinci u izbjeglištvu prave novu viziju tradicionalne muzike, uglavnom bosanskih, srpskih i makedonskih pjesama, koje su napravili novi interes. Onda Mostar Sevdah Reunion, onda Amira i ja, stalno se nešto dešavalo, a najvažnije po meni što se desilo je promjena u kvalitetu prezentacije. Tu negdje oko 2004. 2005. i 2006. I to je ono što mislim da smo Farah Tahirbegović i ja dobro uradili, da smo prepoznali momenat…jer je ona uvijek bila nezadovoljna u Dertumu percepcijom sevdaha kao ‘ajmo ruke gore svi. A i meni je to uvijek bilo banalno. Bio sam na par dobrih koncerata sevdah izvođača i uvijek mi je bilo važno da čujem pjesmu a ne da me neko zabavlja. Za zabavu postoji dosta drugih vrsta muzike. Sevdah priča priče.

Onda sam zapravo shvatio kad smo pokrenuli Sevdah Republic u Umjetničkoj galeriji, 2004. godine, a nama je bilo važno ponajviše da produkcijski uradimo izazovnu stvar: ‘hajmo prisiliti ljude da sjede i slušaju sevdah’. Prvi koncerti su prolazili tako što čitava grupa ljudi ustane i ode. I to da nisam ja ni počeo svirati. Sama činjenica što ih primoravamo da sjede je bila problem jer je očekivanje bilo da se pod ‘sevdah’ misli na sve što podsjeća na istočnjačku muziku za dereneka.

Sjećam se i da sam imao problem sa nekim od organizatora koncerata u Sarajevu. Trebalo je vremena da prevladamo jalijaške ispade tipa-šta, ba, hoće on da mu publika sjedi na koncertu, da stavimo stolice, pa nije Pavarotti…

Primorati ljude da sjede i obrate pažnju na te pjesme meni je bilo jako važno. Danas je to sasvim normalno. Novi izvođači kad se pojave, sasvim normalno prvi koncert koji urade je za sjedeću publiku. To više nije bilo upitno i to smo riješili za nove generacije. Sad moramo dalje’’, objašnjava Damir.

Dvojka i treća dimenzija sevdaha

“Pred novim sam albumom kojeg izdaje Glitterbeat records. Radi se o izdavačkoj kući koja je specijalizirana za muzička izdanja iz cijelog svijeta. Spiritus movens cijele priče je Chris Eckman (ex-Walkabouts) muzičar i producent koji je Glitterbeatu već donio dvije nagrade za najbolju izdavačku kuću na svijetu zaredom (2014. i 2015.) na prestižnom muzičkom sajmu Womex. Novi CD će se zvati ‘Dvojka’ ponajviše zbog toga jer se radi o našem drugom zajedničkom CD-u u postavi Sevdah Takht (Nenad Kovačić, perkusije, Ivan Mihajlović, bass; ovog ljeta nam se pridružila i sjajna violinistica iz Sarajeva Ivana Đurić), ali i zbog toga jer smo se u njega upustili tragajući za razlozima svođenja svođenja svih ritmova u sevdahu na ‘dvojkaški’ princip’’, kaže naš sagovornik koji se prvi put sa Eckmanom sreo prije par godina zahvaljujući ljubljanskom festivalu Druga godba.

“Druga godba je zaista jedan od najfinijih i najboljih festivala za svjetsku muziku. Oni postoje još od osamdesetih godina. Chrisa su preporučili meni, mene su preporučili njemu, počeli smo komunicirati i družiti se i shvatili da na sličan način razmišljamo. Uvijek se zezam da je susret i dogovor bio jako romantičan. Nije bila ona varijanta – neko će dati pare da se nešto snimi. Nije bilo industrijskog poguravanja i velikog agenta koji dođe i uloži u tebe i onda ti plešeš kako je on rekao, nego zapravo Chris i Peter Weber, njegov poslovni partner i vlasnik sestrinske kuće Gliterrhouse records, izdaju stvari koje vole i koji im se sviđaju. Oni su do sada uglavnom radili afričke muzičke projekte kao što su Aziza Brahim, Bassekou Kouyate (nominiran za Grammya), a naš album će im biti prvi dašak zvuka s Balkana.

Imam utisak da sada na evropskoj, i uopće internacionalnoj sceni, treba da prolazim proces koji sam prije desetak godina započeo na području nekadašnje SFRJ: uvjeravanje ljudi da sevdah može imati i treću dimenziju.’’