Slovenački plesač i koreograf Branko Potočan, jedan od eminentnijih predstavnika fizičkog teatra sa svojim je plesačima nedavno posjetio i Sarajevo, gdje je u okviru prvog Festivala ulične umjetnosti održao performans u napuštenom hangaru, predstavivši se publici sa osnovama cirkusnog performansa.

Plesač i koreograf Branko Potočan jedno je od priznatijih imena slovenačkog fizičkog teatra sa trideset godina iskustva u ovoj oblasti. Branko Potočan rođen je u Trbovlju u Sloveniji 1963. godine. Još u osnovnoj školi počeo je pokazivati interes za tradicionalne plesove, a osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao svoju vlastitu breakdance grupu Gumiflex. Prije nego je počeo svoju profesionalnu plesačku karijeru, studirao je na Fakultetu sporta. Sredinom osamdesetih priključio se plesnom teatru Ljubljana, a 1990. godine je postao član belgijske plesne grupe Ultima Vez, koju je vodio Wim Vandekeybus.

Godine 1994. Potočan je osnovao vlastitu plesnu skupinu Fourklor koja u svom repertoaru ima 16 predstava. Sa svojim plesačima i plesačicama gostovao je na mnogim festivalima, osvajao brojne nagrade, a grupa je između ostalog osvojila i nagradu na festivalu MESS u Sarajevu 1998. godine. Saradnja sa Sarajevom se nastavila i 2003. godine, kad je radio sa Narodnim pozorištem kao koreograf.

Cirkuskim performansom Potočan se bavi više od 15 godina, a osnivač je organizacije Vitkar, koja se bavi savremenim plesom s fokusom na cirkuske performanse.

Umjetnost je živa i može se pojaviti bilo gdje – na ulici, u hangaru…

I iako na prvi dojam napušteni hangar djeluje kao neuslovan prostor za performans, Potočan navodi kako je upravo to idealan prostor sa savršenom scenografijom i element za ono što žele da pokažu i prenesu publici.

“Mi se fokusiramo na elemente klasičnih, cirkuskih pokreta, a sa njima možemo napraviti dosta toga da izbjegnemo gravitaciju. Ja želim pokazati da je danas umjetnost toliko živa i da se kao takva može pojaviti, kako u pozorištu i u najboljim salama, tako i na ulici, u hangaru, zapravo bilo gdje. Ona uvijek dolazi sa istom idejom, istom porukom, ali u različitim prostorima može dobiti neki potpuno drugačiji pogled i perspektivu na taj isti rad”, pojašnjava Potočan.

Sa svojom plesnom grupom Vitkaar dugi niz godina intenzivno radi na različitim plesnim disciplinama s fokusom na cirkuski performans i promociju savremenog cirkusa. Dosta putuju i publici predstavljaju brojne tačke koje spremaju u ovisnosti od prostora u kojem se nalaze, visine, uvjeta i inspiracije.

Ističe kako pozorište u klasičnom smislu ljude često to podsjeća na blackbox, zatvorenu prostoriju koja ih može odbiti jer djeluje “standardno, tmurno i previše intelektualno”. Iz tog razloga ples želi smjestiti i na druge lokacije.

“Različiti prostori u kojima radimo ljudima omogućavaju da vide, da se prepoznaju, pa se možda i sami odluče probati neke stvari, jer u krajnjoj verziji – sve to proizlazi iz ljudi, iz života, iz čovjeka, pa se onda njemu treba i vraćati na neki način. A za to vam nije uvijek potrebna akademija. Neću da kažem da vam nije potrebno obrazovanje, no ukoliko nešto želite, možete stupiti u kontakt sa ljudima i grupama koji su stručnjaci u ovom polju i od kojih možete naučiti dosta toga”, navodi Potočan.

Pojašnjava kako se plesačice sa kojima je izveo performans u Sarajevu ranije nikad nisu bavile plesom, te su za godinu dana savladale osnove i plesom se bave već četiri godine.

“Najvažnije je da postoji želja i da smo bazično fizički spremni. Ipak, potreban je intenzivni fizički rad, spremnost da se trenira tri do četiri puta sedmično, od dva do tri sata”, navodi Potočan.

Tijelo je polazna tačka iz koje pravimo šta želimo

Sam koncept fizičkog teatra zasniva se na preispitivanju funkcije, uloge samog tijela, kao i testiranja granica do kojih nas ono može dovesti. Kroz pokrete tijela, dolazimo u kontakt sa najdubljim dijelovima svog bića, gdje se fenomeni iz verbalne i apstraktne sfere prebacuju u fizičku koja uvijek zahtijeva potpunu prisutnost, budnost, svjesnost i fokus, te zapravo najdublji kontakt sa samim sobom. Iz tog razloga fizički teatar zahtijeva potpunu predanost, intenzivan trening, jačanje discipline i izdržljivosti.

U fizičkom teatru, za razliku od verbalnog, u prvom planu je tijelo, fizis. Fizički teatar se intenzivno počeo razvijati krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je osnovano mnoštvo grupa i kad se počelo puno raditi na samom tijelu.

“Neke od njih upotrebljavaju i plesne elemente, neke ne, no u suštini, poenta svega je da se radi jako artikulirano, koreografija je zasnovana na gotovo matematičkim formulama, a uzima se organski pokret koji se smješta na binu, na film, na ulicu ili bilo gdje drugo”, pojašnjava Potočan.

Dodaje kako se fizički teatar vremenom počeo miješati i sa verbalnim, budući da je samo tijelo baza za oboje, tako da se danas ove dvije vrste teatra mnogo ne razdvajaju i zajedno čine jednu cjelinu.

“Tijelo je u stanju da producira osnovnu motoriku, a može proizvoditi i dosta različitih pokreta i stanja, što možemo naći u različitim stilovima poput breakdancea, hip hopa i sl. Ti stilovi se miješaju, a performer uzima ono što mu najviše zatreba da ispuni svoju ideju, tako da danas u fokus ne stavljamo same stilove, nego ono šta nam je najbitnije da predstavimo tu ideju u najpunijem smislu”, ističe Potočan.

Psihodrama kao „metafizička“ dimenzija fizičkog teatra

Elementi fizičkog teatra su svoju, slobodno možemo reći metafizičku svrhu pronašli, između ostalog i u psihodrami, koja predstavlja svojevrsno liječenje plesom.

Psihodrama je psihoterapijski pravac u kojem se kroz spontanost i kreativnost nastoji ponovno uspostaviti kontakt sa vlastitim tijelom, a uz pomoć dramskih metoda se istražuju interpersonalni odnosi, te se ulazi u unutrašnji svijet osobe u cilju boljeg kontakta sa samim sobom i podizanja razine svjesnosti o tome šta mi to jesmo.

Budući da je cilj ponovno povezivanje sa samim sobom, psihodrama nema unaprijed definisan dramski tekst, a kroz govor tijela i pokret, cilj je ostvariti prisutnost i biti “ovdje i sada”. Cilj je izraziti se neverbalno, kroz tijelo, ići do krajnjih granica, onako kako smo to radili dok još nismo imali sposobnost govora, budući da je to najiskreniji i najautentičniji način u kojem spoznajemo sebe i odnose sa drugim ljudima.

“I iako se na bavim psihodramom, ona zaista jeste jedan od primjera liječenja plesom. Tijelo je naša osnova, baza, polazna tačka iz koje pravimo šta želimo, bio to realizam, nešto apstraktno ili nešto metafizički. Sa tijelom kroz različite elemente možemo napraviti sve to i to je zapravo moja misija”, poručuje Potočan.