Kada je prvi put zapjevao “Safo, moja Safo” u sarajevskim Velikim dairama, umjetnik i interpretator sevdaha Božo Vrećo znao je da neće imati drugu priliku za uspjeh, da ne živimo sto života i da s ovim jednim životom i darom koji nam je dat moramo uprkos okolnostima ići naprijed, ako želimo da put kojim idemo bude po našoj mjeri. A okolnosti su podrazumijevale izostanak bilo koje vrste komfora, život u gradu bez porodice i prijatelja, skromnu hostelsku postelju uz zvuk ezana, koji ga je i doveo u Sarajevo. Da je učinio ispravno zna već sada, potvrđuju njegovi meditativni koncerti diljem svjetskih pozornica i prepoznavanje s publikom u svetoj atmosferi tišine. Nova potvrda stići će i u noći promocije proznih i poetskih autobiografskih zapisa u knjizi “Mila”, koju je s potpisom Bože Vreće objavila sarajevska izdavačka kuća Buybook.

Božo Vrećo drugačiji je od svega što poznajete. I ne, nije to zbog toga što u vlastitim mahalama, sokacima i šetalištima nećete prečesto, ili, bolje reći, nikako sretati nekoga vizuelno nalik njemu. To je zbog toga što je on uistinu drugačiji od svega i svakoga. I da nema tog božanskog umjetničkog dara, sigurno bi se jednako uspješno bavio nečim drugim, po čemu bismo ga prepoznali i prepoznale, a što bi bio tek početak otkrivanja jedne nesvakidašnje individualnosti, topline i ljubavi. Očekivala sam da će njegov literarni prvijenac biti neka vrsta reminiscencije na lične padove koji su prethodili uspjehu, dobro poznata matrica od trnja do zvijezda, kojom su, pišući o njoj, mnogi i mnoge osvajali publiku.

Računala sam da će s pozicije prepoznatog i priznatog podijeliti i poneku moralizatorsku lekciju nama smrtnima, koji olako odbacujemo ono što nam nije blisko i obično. Ničega od toga u knjizi “Mila” nema. Iz nje ne saznajemo kako je tačno izgledao odlazak od kuće, nema u njoj informacija kako je od nekih underground mjesta stigao do svjetskih pozornica, ne znamo šta se sve našlo između odbacivanja okruženja i velikog zagrljaja publike – tog mnoštva mirisnih i dotjeranih žena, kako ih opisuje, a koje najčešće sjede u koncertnim dvoranama u kojima nastupa. Iz knjige Bože Vreće nećemo saznati kako postati zvijezda, nije to nikakav priručnik o opstanku na pozornici ili o preživljavanju u okolnostima kada nisi skrojen po heteropatrijarhalnim mjerama. O njegovom putu iz Foče za Sarajevo Miljenko Jergović je napisao: “Taj put jedva da je dug osamdesetak kilometara, i prelazi se i najsporijim autobusom za dva sata, ali je u svakom drugom smislu to najduži put na svijetu, pogotovo ako se iz Foče u kojoj više nema sevdaha polazi u Sarajevo gdje žive ljudi koji polažu identitetsko i nacionalno pravo na sevdah, pravo ovjereno krvlju i ratom. Da je o tome razmišljao, Božo Vrećo ne bi se nikad odvažio na svoj put. Ali da je o tome razmišljao, ne bi on bio umjetnik. Ili ne bi bio umjetnik od one vrste kojoj pripada.”

Sevdah kao najvažnija iskopina

Tom putu prethodio je studij arheologije u Beogradu, potom i magistarski, te dugo i ozbiljno istraživanje sevdaha, koji je i dio ljubavi koju je osjećao kao dječak, odrastajući okružen njegovim zvucima, zahvaljujući majci koja je sevdah slušala putem radija.

“Prvo što čuješ u mojoj porodičnoj kući je radio. I s tim sam odrastao. Imam i dvije starije sestre, koje su slušale sve od rocka do punka. Odrastanje uz brojne žanrove uticalo je na moje formiranje.

Zahvaljujući savršenom sluhu, mogao sam graditi i sopstvene melodije, ostavljajući vlastiti pečat unutar sevdaha, stvarajući sevdaholike melodije i tekstove koji ni u jednom trenutku ne odstupaju od starih tekstova sevdaha.” Magistarski rad na temu monofone i polifone muzike povezao je sa sevdahom, kulturnim naslijeđem, kraljevskim porodicama i banovima, uz stećke kao fascinaciju iz djetinjstva. “Oduvijek sam skupljao kamenje. Imao sam malu sobicu, koja se na kraju pretvorila u kamenolom.

Jedne prilike sam bio u mjestu odakle je korijen moje porodice, prvo su tamo stigli kad su došli u Bosnu. Tu protiče jedna mala rijeka, čista toliko da se iz nje voda može piti. Sišao sam do nje, naslonio ruku i ugledao formaciju šake koja je bila fosil.

Poslije sam radio analizu. Pripadao je praistorijskom čovjeku. I genijalno je koliko mene takve stvari prate kroz život i koliko se zbog posvećenosti sve višestruko vraća. Arheologija je i danas bitan segment mene, a sevdah je njena najvažnija iskopina.” Od sevdaha nikada nije htio napraviti nešto banalno što bi se povezivalo s komercijalnošću, želeći mu zadržati sakralnu notu. “Ona je, prije svega, bila mitološka i mistična već što je bila ljubavna”, objašnjava.

Beograd, kao jedan od gradova koji su vezani za lični rast i razvoj, donio je i ljubavno razočarenje, nakon velikih očekivanja i vjere u sudbinsko pripadanje. “Zato što to nije bila sudbinska osoba, čovjek mog života. To iskustvo me je promijenilo. Shvatio sam da sam ja u toj vezi mnogo više volio. I trebalo je da se desi nešto radikalno, gdje sam se osvijestio. Sve ono što se desilo u toj vezi, pored ljubavi, to nasilno mijenjanje osobe ili pokušaj mijenjanja, nešto je što izmijeni čovjeka.

Mislim da sam na tom putu vidio da je sevdah moj savršeni partner i mirna luka, nešto za šta se vrijedilo boriti.

Borio sam se da bih bio ja, apsolutno osoba koja trebam biti, vjerodostojan svome bitku i svojoj misiji. I Bog uvijek pomogne kada vidi da ste svim bićem, srcem i dušom u nečemu.”

Na svom umjetničkom putu gotovo nikada nije osjećao strah, sumnju ponajmanje. Uvijek su postojale odlučnost i odluka da se uživa u svakom trenutku koje mu je njegov profesionalni izbor dao. Borba je vrijedila, danas kaže, i bila veliki učitelj. “Ja nisam imao živućeg učitelja i nisam imao nikakve časove pjevanja, i sam volim umjetnike koji su bili samouki, koji su samostalno klesali dar od Boga.”

Sveti tajac koji niko ne narušava

Njegov dar u hrabrom a capella izrazu prepoznali su mnogi i mnoge. I snažno su zagrlili tu energiju koju im je Božo Vrećo poslao sa scene, vjerujući da je energija upravo ono što nas vodi jedne ka drugima i da je nužno u potrazi za pozitivnim odbacivati ono negativno oko sebe.

“I ja sam se mijenjao. Odrastao sam. Omudrao sam, što bi rekla moja mama. Sad u očima drugih ljudi lako prepoznam šta misle o meni. I kad govore hvalospjeve, znam ako su neiskreni. Staza kojom sada idem dosta je utabana. Nemam potrebe da govorim ljudima da trebaju slušati moju muziku. Ostavljam im to na dobru volju, onako kako oni osjećaju da treba. Niko od ljudi koji dolaze na moje koncerte nije s kompleksima i frustracijama. To su definisane i jake osobe, koje osjećaju vlastitu i mušku i žensku stranu”, kaže Božo Vrećo, koji dolazak u Sarajevo i početke, o kojima tek u fragmentima piše u svojoj knjizi, poredi kao građenje odnosa između dvoje ljudi koji se vole.

“Život je prekratak da odmah ne kažeš nekome da ga voliš i čekaš da ti on to prvi kaže. Zašto prećutati ljubav, ono najvažnije? Ljubav je naša vjera i smisao življenja. Jer tek kad volimo, možemo stvarati.  Došao sam u Sarajevo voleći sevdah, voleći sebe i vjerujući i u jedno i u drugo. Iako djeluje suludo. Suludo kao način. Jer mi smo kukavice. Ukoliko nam se ono što želimo ne desi za dva dana, treći ćemo se vratiti u sigurno gnijezdo. A uvijek može bolje, samo je potrebno da se borimo. Ja sam borac. Nikada nisam odstupao od sebe. A u trenucima slabosti ili sumnje vodio sam unutrašnje monologe, koji su mi pomagali, učeći i kroz ljude, vidjevši Božju promisao kroz njih, znajući da nemam deset života i da ako sad ne pokušam, drugu šansu neću imati sigurno.” I sve je tako bilo na početku, u gradu bez prijatelja, rodbine, sigurnosti, u nekoliko kvadrata prenoćišta i samoće, što je prema iskustvu Bože Vreće preduslov za magiju i ostvarivanje snova, za trenutak koji će jedan njegov prijatelj opisati kao trenutak u kojem dječaku plamte zvijezde u očima, ali dječak drhti dok pjeva pjesmu “Safo, moja Safo”, koja mu je otvorila vrata Sarajeva.  “S tom pjesmom bi uvijek prestajao razgovor. A onog trenutka kad utihne sve da se ni muha ne čuje, kako je moja sestra govorila, onda znaš da imaš potpunu pažnju i da si uspio.

Takvi su i moji koncerti, bitno mi je da imam tajac, taj sveti tajac koji niko ne želi da naruši.”

Sevdah kao sinergija naroda i konfesija 

Sevdalinka nikada nije bila vezana isključivo za jedan narod. Božo Vrećo rado će se pozvati na primjere Ksenije Cicvarić i Nade Mamule te brojne uticaje na ovu melodiju od Vizantije do danas. Činjenica je ipak da su nakon rata u prvi plan stigle pjesme u kojima se pjeva o Mehi i Fatmi, ali ne i Mari, te ističe da je on prvi koji je nakon rata pjevao sevdah a da ne pripada nacionalnom korpusu za koji se vezuje.

“Samim tim što su najčešće nastajale na tlu Hercegovine, sevdalinke su uvijek bile sinergija naroda i konfesija. U njoj i danas vidimo uticaje Sefarda, koje oni donose s molitvenim melodijama koje su prekrasne, uticaj Vizantije i pravoslavlja koje donosi vizantijsko pojanje… Nisam ja bio osoba koja je prekinula začarani niz, ali definitivno sam bio soba koja poslije rata dolazi kao Srbin koji pjeva sevdah, ali i kao čovjek koji, vraćajući se na porijeklo svoje majke, koja je Crnogorka, sevdalinku donosi i crnogorski.”

Sve ono što Božo govori ili vlastitom umjetnošću propovijeda nerijetko vodi pitanju šta je to čemu on pripada. A odgovor je: sufizam kojem su samo ljubav i poštovanje drugih bitni. I Božina “Mila” nas uči kako voljeti, ona je masterpiece o snazi ljubavi, onoj koja nije dio podrazumijevanja, pa se ne izgovara. O ljubavi o kojoj se glasno s razlogom govori, a u njegovom slučaju i piše.

Mila je ime Božine majke. Ona je utočište i ishodište svega za njega vezanog. Njegova snaga i podrška, smisao i vjera. I koliko god je važno što je kupila prve haljine za Božu, iako su živjeli u okolnostima koje nisu podrazumijevale nikakav luksuz, i koliko god da je važno što će mu i danas kad poželi da se presvuče dodati haljinu umjesto hlača, još je važnije što se on, odlazeći danas u porodični dom, raduje zajedničkom prženju sirove kafe u šišu, koju će samljeti u ručnom mlinu, potom skuhati a onda na meraji “ogledati šoljicu”. Između ostalog i zbog toga “Mila” nas uči o neponovljivim i dragocjenim trenucima uživanja u običnostima na koje smo zaboravili zbog vječne potrage za vremenom, sobom i smislom… Majka Mila, ili majčica, kako je najčešće zove, nije samo personifikacija ljubavi, ona je i personifikacija ženske snage kojoj Božo Vrećo ispisuje odu, kroz crtice o ženama iz prošlosti, kroz pjesme, kroz uspomene na susrete s onima koji će mu putem vlastite podrške dati i motiva za ličnu istrajnost. Ova knjiga biće svojevrstan motivacijski priručnik ženama, podsjetnik na važnost sitnih dnevnih rituala i na težak put ženske emancipacije. Ona je saveznik u istrajnosti za po ko zna koji put vojevanje istih bitki, za jednakopravnost, slobodu i mogućnost izbora.

Trenutak u kojem u knjizi Božo piše o neni Hamdaginici, koja je njegovoj majci rekla da će se za djetetom okretati i muško i žensko jer mu je takva čehra, a i ako pođe za muško, važno je da bude dobar musliman, ponajbolje ilustruje mudrost i snagu bosanskohercegovačke žene.

“Knjiga je intimna, duboka, ona jeste oda ženi i zahvalnost ženama, zbog onoga što jesu i zbog toga koliko su bile jake da mene podrže i prihvate. Da me u svakom trenutku ohrabre. I moja nena Hamdaginica i mama, i sve druge žene, od bake Jelke i ostalih. Bitno mi je da sam preko njihovih iskustava iz prošlosti mogao da crpim tu tugu i bol, da me ta tuga privuče sevdalinki i da tu tugu osjećam kao dio svog ličnog stradanja.

Ali kako je bilo stradanja, tako je bilo i izranjanja iz pepela. I nijedna od tih žena me nije dizala rukama, dizale su me njihove riječi. One su bile krila koja su me dizala iz pepela, pepela punog pljuvanja, uvreda, ožiljaka, boli i pogrdnih imena. Kad se vratim na odrastanje, važno mi je što sam mogao da odrastam s nenom Hamdaginicom, koja u mene i jeste usadila zrno islama, što je i danas prisutno i čemu se stalno vraćam. Taj ezan u islamu koji ja čujem u ušima i kada nisam u Sarajevu, i dok sam u Skandinaviji, gdje nema džamije, je tu zbog toga što sam odrastao s tim ezanom. Odrastao sam prekoputa stare drvene džamije na čiji se minaret mujezin nije penjao niti smo se mi kao djeca penjali jer se klimao i srušili bismo se. Ali ja se sjećam njega i njegovog poziva na molitvu, nikada se nisam toga odrekao niti bih se odrekao. Vezan sam za sve religije, ali prije svega za ljudsko u čovjeku.”

Podrška se uči

“Kroz moje odrastanje ponovili su se ožiljci iz maminog odrastanja, jer nisam odstupao od sebe. Nisam se htio povinovati promjeni koja bi uništila sve umjetničko u meni. Ona je imala drugu borbu, borbu koja je bila egzistencijalna. I borbu s mužem, koji je bio i nasilan i alkoholičar. I na kraju, borbu da živi sama s troje djece, od kojih je jedno jako drugačije. Ali je uvijek bila istrajna i govorila: ‘Nikada se ne smiješ promijeniti. Ne smiješ pomisliti na to da te promijene jer zašto sam se onda ja trudila i borila? Zašto sam ja izlazila da te odbranim kad te napadnu?’  Sve ono što se meni dešavalo i nju je jačalo i mijenjalo. Mnoge osobe je odstranjivala iz svog života. Kao kad mi danas pravi čistku na Facebooku. Sve su te čistke plodonosne. Mama se okružila ljudima koji su mene prihvatali, koji su prihvatali nas. Živjeli smo u nekoj svojoj harmoničnoj čahuri. Svugdje okolo je bilo drugačije. Ali u toj čahuri ona nikada nije dopustila da moja krila budu ozlijeđena ili ostanu unutar te čahure.” U kombinaciji proznih i poetskih zapisa u knjizi “Mila” Bože Vreće pronaći ćemo čovjeka koji je proživio nekoliko života i koji ponekad i piše kao da je već odavno na ovome svijetu, jezikom koji nas tjera da se stihu vratimo, a ne preletimo i pročitano odmah zaboravimo. Prve haljine koje mu je majka kupovala, ohrabrujući ga riječima da će doći vrijeme kada će ih i van kuće nositi, o čemu takođe piše, učinile su da one postanu dio Božinih nastupa, ali i svakodnevice, od pijace Markale do bilo koje ulice. Uprkos ogromnoj podršci, njegov odlazak u Sarajevo ispratila je u strahu, plašeći se da li će temelji koje je ona postavila biti dovoljni da ga zaštite. “Njena platforma bila je presudna, ali vas niko ne može dovoljno pripremiti na sve nedaće i oluje koje dolaze. Bog će vam pomoći, ali ne može raščistiti put ako vi ne napravite zamah. I mislima i fizičkom snagom morate biti ti koji se kreću naprijed.”

Noć koja je promijenila sve

Iskreno i bez zadrške Božo Vrećo piše i o tragičnom odlasku oca, svjestan da pred čitaoce donosi knjigu koja se ne nosi na plažu. “Ovo je knjiga od koje može i glava zaboljeti, koja će i nasmijati i rasplakati. Knjiga koja traži definisanje samog sebe. Ona zahtijeva promjene i prihvatanje. Traži da postaneš iskreniji i voliš dublje. Sve sam u njoj krhko, intimno ali vjerodostojno podijelio. Sigurno je i očeva sudbina u meni stvorila osjećaj za sve drugo. Kad ostanete bez oca s pet godina i sve breme bude teret na maminim plećima i kada vidite kako se ona lavovski bori za egzistenciju s jedne strane, što je odraz muške energije jer je ona odrasla s tim, kao virdžina, a s druge strane je željela da svoju žensku energiju ne izgubi niti da je ja izgubim, što je uvijek podrazumijevalo glavu u torbi jer ste u malom mjestu i stršite. Dio njene borbe je bila i odluka da se ne uda za drugog čovjeka, jer se bojala kakav bi on bio prema nama. Noć u kojoj sam ostao bez oca, o čemu sam pisao, bila je noć koja nas je možda pripremala za sve što je slijedilo kasnije.” Sve što vas je zanimalo o dualnosti Božinog rodnog identiteta iz knjige ćete takođe saznati. I kome ruho sprema i kome se u tihim noćima nada. Ali ako ste iskreni/a i posvećeni/a čitatelj i čitateljica, to će vam na kraju biti najmanje važno. “Milu” će čitati svi obožavatelji i obožavateljice Bože Vreće i voljeće ga nakon knjige još više. Čitaće je i oni koji ga ne vole, možda i prije ovih prvih, te ga zavoljeti ako u njima i mrven ljudskosti ima.