Uvod: Oni koji su mračne devedesete proveli u Sarajevu potvrdit će vam da je u ratu, osim tragičnih smrti i destrukcije, bilo i života. Ljudi su se smijali, šalili na vlastiti račun, voljeli, pripremane su predstave, organizovani koncerti i vjenčanja. U ratu su nastale i razglednice dizajnerske grupe Trio, pronoseći poruke o životu, duhu, optimizmu i zajedništvu pod opsadom po cijelom svijetu.

Piše: Tamara Zablocki

Trio, kultno ime koje vežemo za ironične i crnohumorne redizajnirane razglednice s dobro poznatim simbolima zapadnjačke popularne kulture nastale u ratnom Sarajevu, ali i omote ploča Plavog orkestra, Bijelog dugmeta, Crvene jabuke i Dine Merlina s kraja ‘80-ih i početka ‘90-ih, te naslovnice Dana, Lica, Fantoma slobode, Vremena, Globusa i Mladine, osnovali su 1985. tadašnje studentice i student grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu Dalida Dada Duraković, Leila Mulabegović i Bojan Hadžihalilović. Humor i provokacija bili su im polazne tačke u radu, jer to je, podsjećaju danas, jednostavno bio duh tadašnjeg Sarajeva. Trio je s izlaskom Leile Mulabegović iz opkoljenog grada postao dvojac, a mladi bračni par Dada i Bojan Hadžihalilović nastavio je s istovjetnim smislom za humor olakšavati i sebi i drugima teške ratne dane. U sarajevskoj Galeriji 11/07/95, najuspješnijem ovdašnjem primjeru galerijskog prostora koji uspijeva živjeti i čuvati sjećanje na Srebrenicu i druge užase rata u Bosni i Hercegovini isključivo zahvaljujući entuzijazmu jednog čovjeka – Tarika Samaraha – nedavno je otvorena izložba originalnih, rukom oslikavanih plakata nastalih prema predlošku nezaboravnih ratnih razglednica koje su tih ‘90-ih proputovale svijet i završile u najvažnijim svjetskim medijima. Dada i Bojan danas su na čelu agencije Fabrika, proizašle iz Trija, čiji je rad prepoznatljiv po inteligentnim, društveno angažovanim te, baš kao prije dvadeset i više godina, provokativnim rješenjima poput onih za Internacionalni teatarski festival MESS. S Bojanom, kreativnim direktorom agencije Fabrika, povodom izložbe smo razgovarali o dizajnu u ratu i novim generacijama kojima, kako tvrdi, konačno treba pustiti da nas odvedu u neko novo, bolje vrijeme, neopterećeno ratom.

Ahmed Burić je u svom tekstu o izložbi Pozdrav iz Sarajeva primijetio da su ironija i humor u to ratno vrijeme bili način da se slabi našale na račun jakih. Je li taj čuveni humor u ratu bio nastavak tradicije nečega što se nazivalo sarajevskim humorom u ‘80-im?

Mi smo pripadali staroj sarajevskoj školi koja se formirala kroz pop i rock muziku, kroz Nadrealiste, koju je karakterisao humor kao odgovor na realnost, i to humor na vlastiti račun, kojim se zapravo udaralo po protivniku. U Sarajevu se dešavalo tako mnogo historije na tako malom prostoru, od početka Prvog svjetskog rata do Olimpijade, a obilježeni smo i tom, kako je nazivaju, multikulturalnošću, koja je zapravo samo slobodni način življenja – mi smo se više bojali raje s Vratnika nego nekakvog vanjskog neprijatelja – što nas je natjeralo da pomislimo kako živimo na planetarno važnom mjestu, i to je također dovelo do nastanka specifičnog humora kojim se objašnjavao svijet oko sebe. Naša generacija je bila prvenstveno pod uticajem Monty Pythona, omiljene serije koja nam se pomiješala s tada aktuelnom energijom punka, što objašnjava želju za humorom koji progovara o univerzalnim vrijednostima. A što se tiče Ahmedovih riječi: mi smo u ratu shvatili da se pokušava ubiti ideja Sarajeva, ideja da ono pripada svim kulturama i religijama, zato smo Zapadu slali poruke za koje smo smatrali da vrijedi dati i život, istovremeno koristeći pop art i prepoznatljive simbole koji su nama, odraslim u socijalizmu kad je roba sa Zapada rijetko dolazila, bili sigurno mjesto za tu vrstu komunikacije.

Trio je i prije rata, u svojim prvim godinama, radio omote ploča Plavog orkestra, Bijelog dugmeta, Crvene jabuke, Bombaj štampe i plakate za teatar i film, poput plakata za Kako je propao rock'n'roll, iz kojih je jasno da su provokativnost i humor za vas već bili modus operandi.

Mi smo čak i pri kreiranju omota za ploču Dine Merlina bili provokativni. Prvi album koji smo radili za njega s jedne je strane imao Marilynku, a s druge strane partizanku, jer je naša ikona, naša pop ikona, bila baš ta partizanka. Često smo radili provokaciju samo radi provokacije, zezanciju radi zezancije. Na prvi album Bombaj štampe smjestili smo Branka Đurića Đuru i Pašu, jednu od najatraktivnijih djevojaka u gradu, da uriniraju zajedno u pisoare. Više ne znam ni kako smo Pašu nagovorili da se slika za to (smijeh). U ratu smo Dada i ja, svjesni da se radi o privilegiji, nastavili raditi svoj posao kao ratnu dužnost. Angažovali su nas policija, željeznice, Armija RBiH, radili smo prve potjernice za ratnim zločincima, ali i za Fantom slobode, Dane i druge listove, a onda smo odlučili kreirati nešto iz čisto umjetničkog i ljudskog poriva, bez da nas je iko angažovao. Vodilo nas je i to što iz Sarajeva nisu izlazile informacije o životu, o pozitivnoj energiji, koja je možda tad bila i najjača, nisu se čule takve priče od čitavog ratnog užasa koji nas je okruživao. Početna ideja je bila napraviti razglednice koje ćemo dijeliti stranim novinarima i koji će ih iznijeti iz zemlje i dalje distribuirati. Činilo nam se to važnim: poslati poruku iznutra, iz unutrašnjosti rata. Takve poruke me zanimaju i danas, kad pratim vijesti iz Sirije. Razglednice smo uspjeli štampati zahvaljujući robnoj razmjeni: uradimo dizajn za Fabriku duhana, oni nama umjesto plate daju šteke cigareta, a mi odnesemo cigarete u štampariju i tako platimo štampu.

Rukom oslikani plakati

Cilj je ispunjen: razglednice su „planule“ i brojni svjetski mediji zainteresovali su se za vašu priču, a ista ideja vam je donijela i angažman u Mladini.

Da, a nama je tada izgledalo potpuno normalno osvanuti na šest strana u LIFE-u, u Newsweeku, Los Angeles Timesu, Paris Matchu, u svim najpoznatijim svjetskim dizajnerskim časopisima. Podrazumijevalo se – tako smo razmišljali – da će toliku pažnju dobiti priča o Sarajevu. Vjerovali smo i da to može uticati na poteze političara koji su odlučivali o sudbini Sarajeva.

Na izložbi u Galeriji 11/07/95 ideje s razglednica predstavljene su na originalnim, rukom oslikanim plakatima. Kako ste došli od razglednica do plakata?

Razglednice su nastale usred rata, kad nas je, naravno, preskočila cijela tehnološka revolucija pojave kućnih računara i prvog Maca. Pravili smo ih u malom uredu u Collegium Artisticumu uz pomoć ručnog skenera, dok smo struju posuđivali od snaga UN-a. A kako smo bili „stara škola“, smatrali smo da dok ne napravimo plakat, nismo napravili ozbiljno dizajnersko djelo. Moj tata Fuko Hadžihalilović, jedan od najpoznatijih starih dizajnera u Sarajevu, pokazao nam je šemu po kojoj se slika može s malog formata rukom prenijeti na veliki format. Tako smo i uradili. Tempere kojima smo potom oslikavali plakate posudili smo od komšija iz ulice, i tako je uskoro zaživjelo tridesetak plakata velikog formata oslikanih rukom, kistom, vjerovatno posljednjih u svijetu rađenih na taj način.

Šta se u međuvremenu, dvadeset godina kasnije, desilo s tim čuvenim sarajevskim humorom?

Meni se čini da je u vremenu hiperprodukcije lake zabave sve prolupalo, pa tako i Sarajevo.

Poljubac za budućnost

Vjera u moć dizajna i umjetnosti općenito, koja je vladala tada, u današnjem svijetu hiperprodukcije lake zabave i jednog boga – profita – čini se u najmanju ruku onemoćalom. Vi godinama komunicirate s mladim generacijama, predajući studenticama i studentima na Akademiji likovnih umjetnosti, Akademiji scenskih umjetnosti i Arhitektonskom fakultetu. Kojim ih vrijednostima pokušavate naučiti?

Od svega što radim, predavanje mladima mi je najvažnije. Meni je njih, prvenstveno, žao jer su tokom odrastanja bili lišeni dobrog dijela opšte kulture, koju moraš poznavati da bi se bavio dizajnom, umjetnošću, pisanjem, bilo čime kreativnim. Oni nisu slušali ni Davida Bowieja, ni Stonese, ni Beatlese, čak ni Radiohead, ništa što dolazi iz prošlog stoljeća. Teško ih je natjerati da gledaju Hitchcocka, a bez toga ne možeš shvatiti njegovu estetiku. Istovremeno, od njih pokušavam učiti stvari koje su im bliske i koje poznaju, poput društvenih mreža. U etičkom smislu bih najviše volio da se drže starog pravila da misle svojom glavom i da slušaju vlastiti instinkt. A budući da je Akademija likovnih umjetnosti klasična akademija, pored brzine, koju moraju naučiti po prirodi posla, pokušavamo gajiti kod njih ljubav prema tom poslu, kao i svijest o odgovornosti komunikacije u dizajnu, naučiti ih da je važno najprije promisliti, a onda dizajnirati. Često sa studentima i studenticama radim socijalne akcije, pa smo tako nedavno radili seriju plakata o sirijskim izbjeglicama, namijenjenu internetskim platformama putem kojih bi se podizala svijest o važnosti prihvatanja, dobrodošlice i pomoći tim ljudima.

Od predavača i predavačica na ovdašnjim akademijama i fakultetima posljednjih se godina često može čuti da su generacije koje dolaze „sve gore“, da ne znaju zašto upisuju neki fakultet, da ne čitaju i nisu zainteresovani. Kakvo je Vaše iskustvo?

Akademskoj zajednici je teško navići se na to da dobijamo studentice i studente koji nemaju istančan stav prema tome šta tačno žele raditi u životu ili koji nemaju široko opšte znanje, ali mislim da je naša dužnost pomoći im da „polete“, strpljivo ih educirati. Pred prošlomjesečno predstavljanje murala Davidu Bowieju u univerzitetskom kampusu klasi sam puštao spotove Davida Bowieja na YouTubeu jer niko osim jedne studentice nije znao niti jednu Bowiejevu pjesmu. Rekao sam naprosto: „Sad ćemo slušati Davida Bowieja.“ Ako nešto ne znaju, treba ih naučiti. Osim toga, mi stariji se moramo prilagoditi vremenu u kojem živimo umjesto da budemo frustrirani predavači mladim generacijama. Trenutno predajem generaciji rođenoj u vrijeme kad su nastajale naše ratne razglednice i možda bih trebao očekivati da oni znaju za to, ali ne znaju. Priča o mladima me uvijek podsjeti na koncert U2 na Koševu nedugo nakon završetka rata i riječi Bona Voxa izgovorene u nestvarnoj atmosferi na stadionu: „Viva, Sarajevo! Viva, Sarajevo! Fuck the past, kiss the future!“ Mi njega tad uopšte nismo čuli na pravi način. I sada, dvadeset godina kasnije, mislim da je vrijeme da se uhvatimo toga što nam je Bono poručio. Vrijeme je da mi stariji nastavimo čuvati prošlost od zaborava, a da mlade pustimo da zaborave na to, da prestanu biti opterećeni ratom, najčudnijim nazivima ulica i lektirama koje moraju čitati, da ih pustimo da poljube svoju budućnost, da progovore, vrisnu, slikaju po ulicama, ukazujući nam na vrijednosti svog vremena.