Umjetnost treba voljeti u sebi, a ne sebe u umjetnosti, govorio je Stanislavski. Upravo takav odnos prema umjetnosti prepoznajemo kod solistice na harmonici i kompozitorice Merime Ključo i violončelistice Belme Alić.

Jedan davni profesionalni susret pretvorio se u prijateljstvo, a ponovni zajednički boravak u Sarajevu iznjedriće saradnju na kreiranju vlastitog repertoara sačinjenog od Meriminih i drugih kompozicija savremene muzike.

Priča o talentu, upornosti, volji i uspjehu uvijek je inspiracija. Posebno u sivom martu, koji su nam obojile vedrinom.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Haris Čalkić

Merima Ključo, solistica na harmonici i kompozitorica

„Merima Ključo dolazi u Sarajevo, koji će joj uz Amsterdam i Los Angeles biti još jedna baza“ rijetka je vijest koja je donijela smisla u početak ove, 2017. godine. Odlučila je to jer smatra da svi koji su otišli vani i postigli rezultate trebaju da se privremeno ili trajno vrate u Bosnu i Hercegovinu.

Posebna radost biće svima koji planiraju učiti svirati harmoniku, bez obzira na uzrast ili predznanje. Merima Ključo, jedna od najboljih svjetskih harmonikašica, predavaće u okviru edukativnih programa Instituta za muziku, teatar i multimediju. Rijetki i rijetke mogu nakon prednosti Amsterdama i sunca Los Angelesa doći u Sarajevo kako bi postigli lični balans. Ali ona je svakako u mnogo čemu izuzetak.

Uprkos objektivnim problemima koje smo ovdje odnjegovali, odlučila je fokusirati se na pozitivno, u prvom redu na ljude, za koje kaže kako ih ima dovoljno prekrasnih. „Važno je pronaći jedan pozitivni element, iz njega graditi drugi. To je možda i jedan od načina da se nešto promijeni.“

Daleko od kulture žaljenja

„Mislim da je moguće mozak reprogramirati i svakodnevno se potruditi da se mozak programira u novom smjeru“, kaže naša vedra Merima Ključo dok sjedimo i kroz prozor posmatramo sivi kišni sarajevski dan. Ovakvi svjetonazori kombinacija su onoga što je oduvijek prisutno u njoj i onoga što joj je donijelo iskustvo odlaska u „bijeli svijet“. „U Holandiji, kao i u Americi, skoro da ne postoji kultura žaljenja. Tamo ne ističete neuspjeh, ne ističete probleme. Nekad vam se može učiniti da je taj stav pretjeran, ali vremenom se naviknete i shvatite da su svi problemi prolaznog karaktera.“

U svijetu kojem kao vrhunska umjetnica pripada prirodno je reći da ti nečija energija ne prija i da u kombinaciji niste dobra pretpostavka za adekvatan krajnji rezultat. Za razliku od domaćih okolnosti, gdje ćete nerijetko pustiti ljude dok vam se ne popnu na glavu, na šta smo je uz smijeh podsjetili. „Na Zapadu su radikalni u takvim situacijama. I treba da budu. Ako sam ja negativna, unosim negativnu energiju i kvarim projekat, mislim da trebaju odmah da me izbace iz tog projekta“ (smijeh).

Za takav pristup novac nije jedini preduslov. I Merima je, po vlastitom priznanju, radila nekada nešto što u prvoj fazi nije bilo plaćeno, ali se dugoročno isplatilo. I uvijek se na neki način vrati.

„Rad će vam se isplatiti zato što ste radili na sebi. Kao muzičar, stalno radite na sebi. Ova profesija je prekrasna jer nikada niste završili s izučavanjem materije. Nikada niste sve tehnike savladali do kraja. Poznajem muzičare koji imaju sedamdeset godina, redovno vježbaju jer znaju da još uvijek mogu napredovati. I to je prekrasno. Rad na sebi nikada nije izgubljeno vrijeme. Naravno, neke norme moraju postojati. Odbijala sam da sviram neke koncerte koji nisu plaćeni ili su nedovoljno plaćeni, kako zbog sebe tako i zbog kolega. Umjetnici, kao i svi ostali, treba da su plaćeni za svoj rad“, objašnjava naša vrhunska solistica i kompozitorica, čije je iskustvo zaista nesvakidašnje.

Talenat je pronašao put

S četrnaest godina iz Livna je stigla u Sarajevo kako bi pohađala Srednju muzičku školu uprkos povremenim maminim podsjećanjima da bi možda mogla da se vrati i upiše odličnu livanjsku gimnaziju. To, naravno, nije dolazilo u obzir. Takva strast i posvećenost moglesu je samo voditi daljoj profesionalnoj edukaciji. Kraj bezbrižnog srednjoškolskog muzičkog obrazovanja u Meriminom slučaju bio je i početak rata u našoj zemlji. Odlazak iz zemlje podrazumijevao je ne namjerno već slučajno dospijevanje u holandski izbjeglički centar. „I to je, pored ratnog, najstrašnije iskustvo koje imam. Godinu dana sam provela u različitim izbjegličkim centrima, nisam imala svoj instrument, nakon toga su nas prebacili u Roterdam, na svu sreću, što mi je omogućilo da studiram na jednoj od eminentnih muzičkih akademija u svijetu. Prvo sam krenula u školu holandskog, a nakon savladanog jezika sam odlučila da se pripremim za prijemni ispit na akademiji, iako nisam dvije godine svirala jer nisam imala svoj instrument“, sjeća se novog početka u okolnosti izmještenosti. Inače, pauza za instrumentaliste od dvije godine je u najmanju ruku pogubna. Otprilike je za povratak na staro potrebno duplo više nego što je pauza trajala. Merima Ključo to vrijeme nije imala. A takvima kao što je ona nije ni potrebno. Otišla je na akademiju kod profesorice harmonike, objasnila situaciju, ona joj je rekla da dođe na prijemni ispit. Prijemni je bio za mjesec dana, a buduća kandidatkinja na njemu nije imala ni harmoniku. Ali se uvijek sretnu neki ljudi, koji su u ovom slučaju imali rođaka spremnog da Merimi posudi harmoniku. „Bilo je nemoguće pripremiti obavezni program prijemnog ispita za mjesec dana vremena kojim sam raspolagala. Znala sam da ako se pozabavim teškim muzičkim komadima, neću uspjeti. I onda sam sebi odredila program koji je bio tehnički manje zahtjevan, kako bih akcenat mogla staviti na muzikalnost. Ta odluka se pokazala dobrom-položila sam prijemni. I onda je krenuo rad, svakodnevni, višesatni, naravno, po deset sati najmanje, uz oticanje zglobova i mišića, kao popratnog faktora intenzivnog vježbanja. Upornost, upornost i upornost“. Sve ostalo je istorija. A ona podrazumijeva da je Merima Ključo akademiju završila kao studentica generacije, da je od Holandije dobila stipendiju da se usavršava gdje god želi. Otišla je u njemački Bremen, i bila jedna od najboljih. Njen muzički put dalje je vodio u Ameriku, u kojoj je dobila mogućnost boravka i rada zahvaljujući vrhunskom talentu, želji i formalnoj podršci različitih američkih zvaničnika koji su dali preporuke za dobijanje Genius vize namijenjene izuzetno talentovanim pojedincima. Slaže se s komentarom da talenat uvijek nađe put, ali napominje da su u osnovi svega rad, volja i upornost.

Uspjeh iz inata

Prvu fazu izbjeglištva poredi s košmarom, ali su kompletne okolnosti uticale na to da se i zbog njih dokazuje još više. „Kao izbjeglica iz Bosne često ste tretirani na poseban način,jertamo gdje je rat, tamo su i divljaci koji su u stanju da ruše prekrasne mostove i višestoljetne građevine. I kako onda dokazati da niste divljak? Morate se dokazivati mnogo više nego neko ko je iz Holandije. Sjećam se kad smo imali prvi ispit iz istorije muzike. Moje kolege su bile prijatne prema meni, ali s distancom. Nakon ispita sjeli smo u kafić na akademiji, jedna koleginica nije znala naziv određenog baroknog instrumenta, na št sam joj dala odgovor Njen komentar je bio: ‘Vidi, i ona nešto zna’ (smijeh). Poslije mi je postala super prijateljica, a ja sam iz tog ispita na holandskom jeziku dobila desetku, a oni šestice i sedmice. Ali i to je valjda posljedica inata i izbjegličkog poniženja.Uz veliku bol zbog svega što se dešavalo u našoj zemlji. I onda se inat probudi ili ne probudi. Meni samo ako kažete ne možeš, eto najviše volim. Od malena. Evo, razgovaramo na Dan žena, sjećam se kad sam bila mala, pa mi kažu: ‘Nemoj, to nije za djevojčice već za dječake.'Izgovorili bi magičnu formulu kojoj se opiralo cijelo moje biće, a iz tog otpora bi se rodio nevjerovatan stimulans. Popravljam gramofon, pa kažu ne može, a ja popravim. Ko zna koliko me je puta struja stresla dok sam popravljala razne električne aparate. Kosa mi se od šoka dizala kao u crtanom filmu. Ali ne bih odustala, morali su ponovo da prorade.

I nije to lagan proces kad vas inat pobuđuje, ali u mom slučaju baš inatu zahvaljujem na mnogim uspjesima“, kroz smijeh objašnjava naša sagovornica, koja inata više nema, a nema ni razloga za to. Dokazala se sebi, drugima itekako. Zaista je teško pokušati nabrojati sve formalne rezultate Merime Ključo i opisati taj nesvakidašnji put kojisu talenat i volja odredili. I danas joj je otprilike svejedno da li svira u Carnegie hallu, pred američkim predsjednikom ili na nekom trećem važnom mjestu. Najveći izazov je prisutan kad su u publici mama i drugi bliski ljudi.

Na posljednjem Jazz festivalu u Sarajevu Merima Ključo je sgitaristom Miroslavom Tadićem svirala kompozicije s njihovog albuma Aritmia. Taj koncert podrazumijevao je privilegiju slušanja dvoje sjajnih muzičara u zajedničkom nastupu koji podsjeća na igru, kako i najčešće izgleda komunikacija onih koji se pronalaze u nekim tananim sferama do kojih mi obični ne bismo došli ni za tri života.

„Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Od prvog puta kad smo svirali zajedno do danas. Nas dvoje, bez obzira na broj zajedničkih koncerata, svaki put smo u čudu koliko uživamo, koliko se igramo i koliko se novog desi u svakoj kompoziciji. To vam je zapravo kao konverzacija s nekim. Nekada ide bez problema, a nekad i nemate šta da kažete. Tako je i s muzičkim saradnicima. Energije vam se poklope ili ne.“

Sarajevska Hagada, muzika knjige

Još jedan od sarajevskih koncerata za pamćenje Merime Ključo bio je onaj posvećen Sarajevskoj Hagadi u Zemaljskom muzeju tokom akcije „Ja sam muzej“, kada je nastup vrhunske harmonikašice i kompozitorke osim umjetničke imao beskrajno veliku simboličku vrijednost.

Sarajevska Hagada: Muzika knjige je maestralno djelo Merime Ključo čiji je nastanak pratio niz zanimljivosti, opet vezanih za međusobno prepoznavanje i povezivanje sličnih.

„Kada sam pročitala knjigu dobitnice Pulitzerove nagrade Geraldine Brooks Ljudi knjige, bila sam fascinirana fiktivnom pričom uz istorijske činjenice kojima je autorica raspolagala. Razmišljala sam kako bi bilo da se napravi i jedna muzička priča vezana za putovanje Sarajevske Hagade od Španije do Sarajeva. Prvobitna ideja mi je bila da napišem kompoziciju za solo harmoniku ali je umjetnički direktor Yellow Barna, koji je fenomenalan pijanista, rekao da javim ako malo čujem i klavir, što mi je bilo jako simpatično.Tako je nastalo djelo za klavir i harmoniku“, objašnjava Merima početak Muzike knjige, koji je prijavila na konkurs Jevrejske fondacije u Americi i koji je pobijedio. Fondacija je organizovala cijelu turneju. Oni su i pozvali Geraldine Brooks na koncert u Bostonu, koja je, kao i većina ljudi, bila malo rezervisana zbog harmonike,da bi se potom oduševila, i od tada prati Merimu na svim nastupima kad joj obaveze dozvoljavaju.

Naredno izvođenje kompozicije „Sarajevska Hagada: Muzika knjige“ Merima Ključo imaće u Nacionalnoj galeriji u Vašingtonu. Suvišno je objašnjavati značaj takve vrste nastupa.

Uz postojeću duo verziju Merima izvodi i solo, a s obje putuje diljem svijeta na sedmicama unaprijedrasprodate koncerte.

Harmonika, savremeni instrument

Uz stereotipe da harmonika nije instrument za djevojčice postoji i dominantniji da nije za izvođenje klasičnog repertoara. Godinama je Merima Ključo nastojala stati u „odbranu harmonike“, a danas jednostavno objašnjava da se klasične kompozicije nisu na harmonici izvodile jer za nju nisu ni pisane. Harmonika nije postojala u vrijeme klasičnih kompozitora. „Kažu da je harmonika tradicionalni instrument. Ne, harmonika je najmlađi savremeni instrument. Kao i svaki drugi instrument kroz istoriju prvo je korištena za izvođenje tradicionalne muzike.Danas sve više dobija svoje mjesto na koncertnom podiju. Bitno je istaći da je sve više savremenih kompozitora zainteresovano za harmoniku i da postoji sve veći repertoar. Prekrasno je zapravo biti pionir instrumenta i živjeti u vremenu kad vaš instrument evoluira.“

Za pravilan razvoj solistkinje važno je imati i dobre pedagoge. Takvi su Merimu Ključo pratili od početka do kraja školovanja. Od osnovne škole i Ilirije Popović, koja ih je u nedostatku instrumenta naučila „svirati na papiru“. Danas tako zamišlja tipke po aerodromima i avionima dok putuje povodom nastupa diljem svijeta. A između tih putovanja, koja i u budućnosti neće izostajati, Merima će boraviti u Sarajevu i svoje znanje dijeliti s budućim učenicima u okviru Instituta za muziku, teatar i multimediju.

„Presretna sam zbog toga i rado ću spomenuti Almu Ferović-Fazlić, koja je moja draga prijateljica i dio one pozitivne energije o čijoj sam važnosti govorila. Ona je jedna od onih koji nastoje napraviti najbolje moguće u vlastitoj sredini.

Svi su dobrodošli. Jako volim raditi i s djecom i s odraslim osobama. Čak sam imala čast u Holandiji da podučavam čovjeka koji je penzioner i kome je cijeli život bila želja da svira harmoniku, ali kad je bio mali, roditelji mu je nisu bili u prilici kupiti. I kad je otišao u penziju, imao je želju da barem nešto nauči. Sjećajući se vlastite želje kad sam bila mala da naučim svirati rekla sam da nema nikakvih problema. Ne možete zamisliti sreću u nečijim očima kad prosvira prva dva-tri tona. Tako da su svi dobrodošli.“

Profesionalni uspjeh i lična jednostavnost

Merima Ključo danas više ne mora vježbati deset sati dnevno, to vrijeme je ostalo iza nje, sada vježba po potrebi i u zavisnosti od toga za šta se sprema. A obično s tih deset sati pedagozi plaše buduće izvođače.

Ali i kad traje duže, uvijek podrazumijeva uživanje, iako je riječ o pomalo usamljeničkoj profesiji, mada u društvu voljenog instrumenta čovjek teško može biti sam. „Iako ste sami dok vježbate, na putovanjima i u hotelima, to je jako ispunjen život. Vjerovatno se slično osjećaju i individualni sportisti. Prekrasno je što uvijek možete otkriti nešto novo, čak i kod kompozicije koju izvodite godinama.“

Ličnu jednostavnost Merime Ključo prati i jednostavni formalni imidž. Muzičari su uvijek u crnom jer je instrument u prvom planu, kaže, i kroz sve što govori postaje jasno da je instrument u prvom planu ne samo na sceni, već i u njenom životu, mislima, na spavanju i tokom buđenja. Ima li išta ljepše nego uistinu živjeti vlastiti san, imati profesionalnu virtuoznost i sačuvati ličnu neposrednost i toplinu prvo je što ćete pomisliti kada se sretnete s Merimom Ključo.

Belma Alić, violončelistica

Belma Alić prva je violončelistica s doktorskom titulom u Bosni i Hercegovini. Docentica je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. U njenu umjetničku biografiju smjestila se saradnja s poznatim gudačkim kvartetom Medici iz Londona i gudačkim kvartetom Manhattan iz New Yorka. Svirala je s istaknutim umjetnicima kao što su David Wilde, Michael Copley, Darragh Morgan, Ruth Waterman, Theodore Bikel, Edin Karamazov, Shura Lipovsky, Merima Ključo, Jeremy Joseph, Willam Conway, Nigel Osborne, Rade Šerbedžija, Ruben Dalibaltayan, Vanessa Redgrave i Tamara Brooks. Umjetnička je rukovoditeljica kamernog ansambla Mostar Sinfonietta i članica je kamernog ansambla muzičke akademije aMAS.

Trenutno joj je najvažnije umjetničko vodstvo Gudačkog orkestra Muzičke akademije, u kojem sviraju studenti srezultatima visokog kvaliteta, i nada se da će jednog dana prerasti u profesionalni orkestar.

Ono što možda najviše govori o Belmi kao umjetnici i osobi jeste spremnost da naprimjer u okviru Festivala ulične umjetnosti održi solistički koncert pred sarajevskom tržnicom s ciljem popularizacije klasične muzike i njenog približavanja publici različitih profila.

Roditelji su od početka podržali njenu želju. Od prvog razreda osnovne škole znala je da želi svirati violončelo. Ne baš violončelo, tačnije violinu.

„Željela sam da to bude muzika, ali nekako je ispalo da to bude violončelo. Violina je jako popularna. Najviše djece bude zainteresovano za harmoniku, gitaru i potom za violinu. U mom slučaju, nije bilo slobodnog mjesta na violini, pa sam se upisana na violončelo, pošto većina djece i ne zna koji je to instrument. Počela sam, i potpuno otkačila na čelo.

Bila je to mala klasa s nekoliko đaka, pa smo mogli imati intenzivniji rad s nastavnicom Hidajetom, koja je bila divna. Jako smo se lijepo družili, i to je bio najvažniji faktor moje Osnovne muzičke škole u Zenici. Možda mi tada nije bio cilj postati profesionalac, ali je postojala velika ljubav, vjerovatno zato što nas je bilo malo i što smo imali malo drugačiji status u školi. Jer neko ko svira violončelo, nepopularan instrument, u startu se doživljava kao angažovan“, sjeća se Belma Alić početka muzičkog putovanja, koje je od najranijih dana podrazumijevalo nastupe s ansamblima i orkestrima te sviranje kamerne muzike zbog toga što je bilo malo čelista. Već kao dijete svirala je sa zeničkim kamernim simfonijskim orkestrom. „Što je bila velika čast jer su orkestar činili nastavnici i profesori, a dolazili su i studenti iz Sarajeva.“

Život u muzici

Nakon nekoliko godina violončelo je postalo njen život. Važno je, a što naša sagovornica rado ističe, da je muzičko obrazovanje u Bosni i Hercegovini još uvijek besplatno. „I da sam ja neko“, kaže kroz smijeh, „uvela bih da osnovno muzičko obrazovanje bude obavezno. Da li su ta djeca talentovana za muziku manje je važno. Na prijemnim ispitima uvijek se pojavi više djece nego što škola može da primi. Znači da potreba postoji. Tu osnovnu školu ne završe sva djeca koja je upišu. Mnogo ih odustane, ali u suštini nije ni važno. Važno je da svako dijete ima šansu. Ako želi da uči, neka uči godinu, dvije, tri, ali je bitno da uđe u sistem učenja sviranja nekog instrumenta. Svejedno je da li ima ili nema talenta. Za opšte obrazovanje od krucijalne je važnosti, što ponekad roditelji i nastavnici ne znaju. Često se sve skupa elitizira. Očekuje se ako je neko izabrao osnovnu muzičku školu, da će se tim cijeli život i baviti, a to je, po mom mišljenju, greška.“

Kao alternativu ovoj ideji, ako je već zahtjevna za realizovanje u našim specifičnim ukupnim okolnostima, Belma Alić predlaže uvođenje sviranja nekog instrumenta na časovima muzičkog obrazovanja u redovnoj osnovnoj školi, umjesto postojećeg pristupa koji podrazumijeva opterećivanje djece teorijskim informacijama i često neadekvatne udžbenike. „Udžbenike za osnovnu muzičku školu pišu moje kolege s akademije, i moram ih kritikovati jer se bave nonsensom. Ti udžbenici apsolutno djecu ne uče ljubavi. Suština je da mi svi gajimo ljubav, a ne otpor prema klasičnoj muzici. Kod nas je barem takva sredina da se klasična muzika smatra nečim stranim, ne razumijemo je dovoljno i momentalno je ne poštujemo. A udžbenici bi trebali klasičnu muziku približiti djeci, da je oni pokušaju razumjeti kao tadašnji pop. Mocart je u svom vremenu bio pop. Hendl i Hajdn takođe. Hendl je bio velika zvijezda, kao Madona danas. Uči se teorija, uči se kad je Mocart rođen i umro. To je apsolutno nerelevantno za taj uzrast.“

Iako će ljudi nerijetko reći kako je za bavljenje umjetnošću potreban jedan procenat talenta, a ostalo je rad, ipak je za profesionalno bavljenje muzikom, kako i Belma Alić potvrđuje, potrebno malo više talenta, ali rad je svakako u osnovi svega i podrazumijeva rezultate čak i onda kad veliki talenat nije prisutan. „Talenat je ona granica koja presudi da li će neko otići u zvijezde ili ostati na zemlji. To je momenat gdje talenat prevagne i zbog čega nas nečije muziciranje dirne.“

Belma Alić pripada onim umjetnicima i umjetnicama koji su mnogo učinili u približavanju klasične muzike najširoj publici, bilo da je riječ o izvođenju u nekonvencionalnim prostorima ili spremnosti na iskorake od konvencionalnog u samoj izvedbi. „Moram naglasiti da je velika razlika između onoga kako se radilo u vrijeme dok sam ja studirala na Muzičkoj akademiji i danas. A to nije mnogo godina. Kod nas se malo kadar promijenio.“

Moramo biti prisutniji na sceni

Imali smo veliku generacijsku rupu i mnogo starijih profesora, koji su sad otišli u penziju. Kadar je podmlađen i čine ga muzičari koji su vrlo aktivni na sceni i razumiju potrebe današnjeg društva, čak i ovog našeg, koje nije generalno zainteresovano za kulturu, posebno ne za klasičnu muziku. Pokušavamo na sebe preuzeti odgovornost za manjak prisutnosti klasične muzike na sceni u BiH. Niko nam nije odgovoran. Samo smo mi. Puno radimo na vlastitoj promociji jer se brinemo ko će u narednim godinama studirati Muzičku akademiju. Svake godine je sve manje zainteresovanih studenata“, objašnjava Belma Alić, i navodi da je isti problem nedovoljne zainteresovanosti za upis u niže i srednje muzičke škole i s razlogom smatra da je zadatak profesora mijenjanje postojeće slike i motivisanje novih generacija za bavljenje muzikom. S druge strane, iskustvo nam pokazuje da za klasičnu muziku itekako postoji interesovanje publike. Nikada se nije desilo da na koncertima klasičnog repertoara u Sarajevu sale ne budu popunjene do posljednjeg mjesta, pa ponekad nije najjasnije u čemu je problem.

„Mislim da je problem u nama. Moramo biti prisutniji na sceni. Izboriti se za svoja prava. Kao muzičari smo gledali kako se Sarajevo art, jedina koncertna poslovnica u Sarajevu, zatvorila. Gledali i ništa nismo učinili. Moramo se srčanije posvetiti problemu prisutnosti kulture na sceni. Nedopustivo je da Opera u najboljem slučaju ima jednu reprizu mjesečno. Porazna je činjenica da urade premijeru koja puno košta i kad se uradi, poželjno bi bilo da se reprizira u kontinuitetu, barem deset puta. Kod njih je to nemoguće. Moram kriviti naše kuće, koje se ne angažuju dovoljno da ubijede ministre u važnost svih kulturnih institucija. Možda će se direktori tih institucija ljutiti na mene, ali mislim da nije dovoljno to što rade. Mogu da krivim i našeg dekana i direktora Filharmonije i Opere. Oni trebaju da se uključe agresivnije, da budu agresivniji prema vlasti, koja izdvaja novac.“

Manjak prostora ne smije biti izgovor, Belma Alić navodi primjer Muzičke akademije, čiji prostor ne zadovoljava ni trećinu realnih potreba. „I tako šezdeset godina. I svaki novi dekan kaže da imamo problem, da nemamo prostora. A mislim da je uloga dekana da nađe prostor, a ne da kaže ono što i sami znamo. S druge strane, kako smo i navikli, prostor ili kakvi drugi elementarni preduslovi kod nas nisu prepreka za uspjeh.“

Uvijek se šokiram našim rezultatima. Radimo u neuslovnim prostorijama. Klaviri su nam jadni. Studenti i nastavnici naprave izuzetne rezultate u odnosu na ono šta imaju. Mi smo vjerovatno takav mentalitet. Nama treba da padaju granate da bismo odsvirali dobar koncert.“

Profesija kao način života

Na pitanje šta je bilo presudno za muzičku edukaciju, a potom pedagoški rad u domovini, Belma kroz smijeh kaže glupost. „Mislim da je to bila greška, ali prihvatam da je moja i moram da je volim. Važni su mi Muzička akademija i rezultati koje tamo postižem. Ponekad se ljutim što su mi vlastiti ili rezultati koje postižem sa studentima tamo postali jedina svrha mog bivstvovanja. Mislim da je u mom slučaju to bila posljedica balkanskog mentaliteta, veze za kuću, sigurnost, roditelje, koji su stvarno divni i uvijek su me podržavali. Osjećala sam da sam možda ovdje potrebnija nego što bih bila negdje. Malo mi je žao što sad nemam snage da se izborim s novim početkom i gradim život negdje drugo. Odlično vrijeme za to bilo je u trenutku kad sam završavala studij. Zato danas drugačije savjetujem studente.“

Da je Belma Alić itekako potrebna ovoj zemlji potvrđuje i činjenica da je prva koja je u Bosni i Hercegovini doktorirala na violončelu.

„Još uvijek nisam sigurna koliko je doktorat važan za nas koji se bavimo umjetnošću. Prije da sam na strani toga da je nepotreban. Za nas je važno da smo umjetnički aktivni i produktivni, osmišljavamo nove projekte, podržavamo savremenu muziku. Pošto ja ne mogu sama da se bavim komponovanjem, mogu barem da podržavam naše kompozitore. Sam istraživački proces doktorata, koji je više teoretski, a manje vezan za praksu, za jednog izvođača nije toliko interesantan. Možda je interesantno u periodu kad se prestane baviti izvođenjem, pa da doprinese daljem razvoju svijesti o muzici ili postavi novu tezu i razmišljanje o muzici. Mi i dalje imamo izuzetne muzikologe – ne mislim samo na BiH nego i u svijetu – čije je pisanje mnogo interesantnije nego što je to slučaj kad jedan čelista piše o nekoj temi. Barem umiju da pišu (smijeh).

S druge strane, možda moj doktorat nije toliko važan za društvo uopšte, ali je bio meni važan zbog otpora koji sam u početku pružala. Na svom sam terenu kad uzmem violončelo, note, komuniciram s dirigentima i kompozitorima i pokušavam da najbolje opravdam njihov tekst u izvođačkom smislu. Ali potpuno mi je strano pisati o tome. Moja tema je bila nove tehnike sviranja. Potpuno je vezana zadvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće, komotno mi je izvođaštvo tog perioda, ali pisati o njemu mi je potpuno strano. Doktorat je meni bio utoliko važan što sam prebrodila unutrašnju nesigurnost i krizu i odlučila da napišem rad. Na kraju sam više bila ponosna zbog toga.“

Ravnopravnost ne postoji

Teoretski rad violončelistice Belme Alić sigurno će biti koristan studentima za bavljenje muzikom ovog perioda. Sljedeća tema, kada bi se Belma odlučila ponovo pisati, mogla bi biti pozicija žene na svjetskoj umjetničkoj sceni.

U našem društvu, u muzici, kao i u svim drugim profesijama u kojima manjka novca, žene su itekako vidljive. U svjetskim okvirima baš i ne.

„O tome dovoljno govori činjenica da berlinska filharmonija tek od nedavno ima članice, ranije je to bio klub muškaraca, kao i u bečkoj filharmoniji. Ženama je i dalje jako komplikovano da budu primljene na univerzitet na Zapadu. Muškarci još uvijek sa svojim jakim testosteronima vladaju tom teritorijom. Ravnopravnost ne postoji. Kod nas to nije prisutno. Čak na Muzičkoj akademiji imamo najviše žena zaposlenih. I najviše studentica. Godinama smo u klasi violončela imali samo žene, pa smo se tako obradovali kad smo prvi put dobili studenta.

Uvijek se šokiram kada odem u prodavnicu CD-ova. Nevjerovatno je da je još uvijek važno da na promotivnom materijalu violinistice ili violončelistice izgledaju kao barbike. Da budu lijepe, zgodne, da nisu debele. Ne mogu da se sjetim nijedne ružne i debele žene koja je snimila CD za Deutsche Grammophon. Izgledaju kao fotomodeli. I od njih se očekuje da tako izgledaju na sceni. Možda ja sad zvučim brutalno, ali pogledate na koncertnu scenu, i tamo stvarno prevladavaju muškarci, a ovo žena što ima, sve su fenomenalne, ali njihovom uspjehu doprinosi činjenica da izgledaju kao fotomodeli. U posljednjih deset godina od koncertne muzičarke se zaista očekuje da je i reprezentativna na sceni. Da spada pod kriterij estetskog, ne samo više umjetničkog“, objašnjava Belma Alić, s kojom smo od muzike, preko scene i umjetnica na njoj stigli na kraju i do treće članice naše fotoseanse. Pas kojeg vidite na fotografijama je Mimi. Ona nije samo ljubimica Belme i njene sestre Lejle, već svih koji je poznaju. Istina je da ima malo taksista koji su je spremni povesti u svom vozilu, ali takve prepreke ne mogu uticati na radost života s psom i činjenicu da se život potpuno promijeni.

„Nisam odrasla sa životinjama. Mojim roditeljima je to bilo strano. Sad se mama jako promijenila. Zbog problema napuštenih uličnih pasa Mimi nas je pronašla, došla u naš život i promijenila ga nabolje. I ja se svaki dan pitam, stvarno ne pretjerujem, kako je bilo moguće ranije živjeti bez psa.

Sve se promijeni. Život je za klasu sretniji. I užasno mi je da pored prekrasnih napuštenih pasa naši ljudi i dalje troše nevjerovatne sume novca na kupovinu psa koji ima papire i navodni pedigre, a ne razumiju da su naši mješanci, avlijaneri bosanski, s pedigreom najveće životne sreće i ljubavi, što je u stvari najvažnije kad neko želi uopšte da ima kućnog ljubica. S druge strane, preporučila bih svima da za zdraviji fizički i duhovni život imaju psa“, kaže Belma, i odšeta obalom s Mimi. Merima i instrumenti smjestili su se u taksi. Ponovo će se okupiti na probi zajedničkog repertoara, koji će, vjerujemo, biti još jedan značajan doprinos približavanju umjetničke muzike najširoj publici.