“Moj san je da imam bazu koju mogu da nazovem svojim domom, da imam gdje da se vratim”, kaže jedan od posljednjih nomada južnoslavenske književnosti, pisac i prevodilac Bekim Sejranović, autor publici omiljenih romana “Nigdje niotkuda” i “Ljepši kraj”, od kojih je za prvi dobio nagradu Meša Selimović. U posljednji roman “Tvoj sin Huckleberry Finn”, objavljen u Norveškoj i napisan na norveškom jeziku, te u Hrvatskoj (VBZ) i Bosni i Hercegovini (Buybook), smjestio je neobičnu družinu i pregršt ličnog iskustva omeđenog osjećajem nepripadnosti, obilježenog putovanjima i određenog odrastanjem bez roditelja.

U novom romanu piše o neobičnoj družini koju su činili jedan Bosanac (autor), Japanac i Norvežanin koji su se otisnuli Savom ka Crnom moru. Osnovnu narativnu liniju zasnovanu na autentičnom iskustvu prati i izmaštana priča o ocu, njihovom susretu u sumrak očevog života na Savi.

On se u stvarnosti nije desio. Ali Bekim i sebi i ocu ostavlja još prostora i nade. Baš kao i svim čitaocima i čitateljicama koji su još uvijek dovoljno “neodrasli” i spremni da se otisnu u pustolovinu. Svejedno da li je riječ o Mississippiju ili Savi.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Almin Zrno

Junaci iz stvarnog života postaju i tvoji književni junaci. Kako reaguju kad se pronađu, uglavnom pod punim imenom, prezimenom i nadimkom, poput Crnca iz posljednjeg romana?

Crnac i ja se poznajemo jedno deset godina, on je znao da pišem neku priču, ali nije znao u kolikoj mjeri pišem o njemu.

Sad je bio gost iznenađenja na promociji u Banjaluci, i ja čitam odlomak iz knjige u kojem se on spominje i čujem neko iz publike govori: “Daj ba, Bekime, nije to bilo baš tako.”

Pretpostavljam da su to česti komentari?

Da. Sjećanje je, zapravo, selektivno. Evo, neki dan mi je Marko Tomaš poslao tekst koji je napisao o meni (kolumna Kolodvor Marka Tomaša u Urban magazinu, koju ćete čitati u nastavku, op.a.). Pisao je o jednom događaju kad smo došli Japanac i ja kod njega u Split, ali se ja toga uopšte ne sjećam na taj način. Pretpostavljam da se to desilo, nije izmislio, ima priča koje su jednostavno prečudne da bi bile izmišljene. Život piše najčudnije priče. Isto je kao i kad pričam s polusestrom o nekim događajima iz djetinjstva. Ljudi se potpuno drugačije sjećaju nekih stvari. Ljudsko sjećanje nije vjerodostojno. Neke stvari sklanjamo, a neke naglašavamo. Kako nama paše.

Kad je riječ o odnosu stvarnosti i fikcije u tvojoj posljednjoj knjizi, zanimljivo je da je ono što izgleda najnevjerovatnije zapravo i autobiografsko, dok je cijela priča o ocu, koja djeluje realno, književni proizvod.

Shvatio sam da je nemoguće umjetniku bilo koje vrste da ono što stvara ne bude isprepleteno sličnim iskustvom. Drugačije nema smisla. Kad me neko pita što pišem o Savi, kažem da je zbog toga što to poznajem, što sam proživio. Ne mogu pisati o noćnom životu Las Vegasa. Svaki pisac piše o onome što najbolje zna. Ja sam sklon tezi da svi pišemo autobiografski. Pa čak i kad neko kaže: “To je fikcija, to sam ja izmaštao.” Znači, sjedio si i maštao.

A što se tiče oca i priče o ocu, to je interesantno, i tek sam poslije o tome razmišljao. Moj će otac, nažalost, jednog dana, kao i svi ljudi, umrijeti. E sad, hoće li to biti ovako kao što je bilo u knjizi, šta ja znam; ali to će se jednog dana desiti i to će isto postati autobiografski.

Ovaj roman je na simboličnom nivou pismo mom ocu, s kojim ja nemam baš previše kontakta. Zapravo, nemamo nikakvog. Vidjeli smo se posljednji put prije pet godina u Australiji. Prije toga je on dolazio i išli smo na Hvar. Kad sam došao u Australiju, spomenuo sam mu taj svoj san da kupim brod i pitao ga da li bi mi pomogao jer je on čovjek koji je po profesiji kapetan riječne plovidbe, a to je istovremeno bila i šansa da provedemo malo vremena zajedno, makar sada, kad već nismo dok sam bio mali. Međutim, on je rekao da se on u Bosnu ne vraća. Ima previše lošeg iskustva. Stari je bio u konclogoru i mogu da shvatim njegov stav. Ali mislim da bi to i njemu prijalo. I bilo bi dobro za mog mlađeg polubrata, koji je trideset godina mlađi od mene. On je Australac, priča bosanski čudno, nikada jadnik nije bio u Bosni, a fura se na to da je Bosanac.

Možda zvuči patetično, ali ja zamišljam kako bi bilo kad bi njih dvojica došla, pa da nas trojica zajedno plovimo i da nam stari priča neke svoje priče.

Prošle sedmice sam mu tek poslao knjigu. Navikao je moj stari da ja u svim svojim romanima roditelje, da tako kažem, pobijem. Ali to je, jednostavno, radi neke dramaturgije romana. Ne želim im ništa loše, naravno.

Je li to pomalo i frojdovsko ubijanje oca u sebi?

Posljednji put kad sam išao u Australiju mislio sam, stari je u godinama, vjerovatno se malo smekšao. On je inače, blago rečeno, težak tip. Kad sam došao tamo, zatekao sam nabildanog starog, on trenira tekvando, ima crni pojas, viceprvak je Australije, izgleda bolje od mene, može me istući jednom rukom. Meni ne preostaje ništa drugo već da mu preko knjiga pariram (smijeh).

Koliko dijalog s porodicom putem književnosti bude ljekovit? Rekao si nakon Huckleberryja Finna da si pronašao smisao i da ćeš napisati nastavak.

U posljednjoj rečenici Twainovog romana Huckleberry Finn kaže da ne zna gdje će više i želi da se priključi Indijancima. Znamo kako su Indijanci završili.

Ja imam jednu fintu, jedan trik, ne bih ga sad otkrivao, na koji način će se moj Huckleberry Finn pridružiti stvarnim Indijancima. Tako da je sljedeća epizoda s Indijancima. To je još u začetku, i tu knjigu ćemo čekati barem još dvije-tri godine, ako ne i više.

Kritike romana “Tvoj sin Huckleberry Finn” pozicioniraju kao tvoj najbolji roman, iako mislim da su u kolektivnom čitalačkom iskustvu jednako važni “Nigdje niotkuda” i “Ljepši kraj”. Kakav je tvoj doživljaj čitalačke i kritičarske recepcije?

Ja sam prezadovoljan kritikama u Norveškoj, Hrvatskoj, Srbiji i sad u BiH. Ne mogu reći da nisam očekivao, ali i nisam baš toliku halabuku koja se digla. Sada i ja smatram da jeste moj najbolji roman, ne znam šta ću misliti za desetak godina.

Moji romani su slični jer imaju istog pripovjedača.

Često kažem kako zapravo pišem jedan veliki roman u kojem su ovi sada romani samo poglavlja. Od onih sam pisaca koji uvijek pišu istu knjigu. Kad pišem, pišem o svemu. I o odnosu oca i sina, i o putovanjima, seksu, drogi, rokenrolu, svemu živom. Kad pišeš o svemu, ispada da se ponavljaš. Ali konstrukcija i kompozicija su ipak drugačije od romana do romana. „Nigdje niotkuda“ ima mnogo epizoda i likova. „Ljepši kraj“ je minimalistički s nekoliko likova. A ovaj je sinteza nekakva, ima i jednog i drugog i obimniji je, najobimniji do sada. U ovom trenutku je to najbolje što mogu. Svako piše roman najbolje što može. Nekada ispadne dobro, nekada ne. Meni je čudno kad neko kritikuje nekog autora zato što je napisao loš roman. Pa nije čovjek namjerno napisao loš roman.

Dao je sve od sebe. To je isto kao i kad kuhaš. Nekada presoliš, nekada ispadne perfektno. Ja tražim nekakav savršen roman, svaki put pišući kao da je prvi i posljednji.

Rekao si da ti je bilo najteže napisati ljubavnu priču koja je u Huckleberryju Finnu jer je još nisi prebolio.

Pa nisam u tom trenutku kad sam pisao (smijeh). Bilo je još svježe. Istovremeno, ti ljudi koji su poznavali mene prepoznaće ko je to, ne neka šira javnost, ali dosta ljudi iz mog okruženja zna o kome je riječ.

Ta djevojka je takođe javna osoba, glumica u tuzlanskom pozorištu. Ja sam počeo to pisati taman kad se veza završila. I kao što sam napisao u romanu, to mi je prilično teško palo.

Svako ima nekoliko ili barem jednu veliku ljubav u životu, eto to je bila moja. I o tome je malo teško pisati da ne upadneš u zamku patetike, s jedne strane, ili zamku ogorčenja, s druge. Ta ljubavna priča u romanu jednim dijelom jeste romantična, ali ima taj drugi dio u kojem sam se dvoumio, ima taj dio koji je kinky, blago rečeno.

Može li čovjek nakon svih nigdje niotkuda iskustava imati iluziju da će jednoga dana realizovati idiličnu sliku koja podrazumijeva ženu, djecu, travnjak i psa?

Imao sam nekada iluzije, sad ih više nemam. Mislim da jednostavno to, taj nekakav brak kako se klasično definiše, mislim da to ne funkcioniše, barem ne meni. Tri puta sam se ženio, tri puta razvodio, djecu imam iz vanbračnih veza. Što se tiče toga, ja sam svoje obavio. Sad živim ko stari momak. Sad zasad mi je tako dobro. Da se čovjek malo odmori. Čitav život nekako skačem iz veze u vezu, zamori se malo čovjek.

Ne bih da zvuči patetično, ali i dalje, naravno, vjerujem u ljubav, ali na daljinu. Meni sve veze najbolje funkcionišu na udaljenosti, kad ne živimo u istom gradu, pa čak ni u državi. Što dalje, to bolje (smijeh). Ta svakodnevnica, barem meni, ubije romantiku i strast. A kad si razdvojen na duže i kraće periode, to podrazumijeva pisma, čežnju, romantiku, pa se čovjek poželi, pa kad se nađemo, to bude nabijeno emocijama i strašću. Međutim, takve veze, prije ili kasnije, osuđene su na propast. Ili se ljudi raziđu, ili nekome padne na pamet da zajedno žive negdje. I onda to opet ne bude to jer si već navikao na drugačiji ritam.

Posebno je teško kad nekoga odvedeš. Ja sam dvije supruge odveo u Norvešku. Obje su Riječanke i zapravo sam pokušao da se vratim u Rijeku, da im se prišlepam. Ispalo je obrnuto. One su se meni prišlepale u Oslu. I sad su obje u Norveškoj. Sretno udate. A ja se opet ovamo vraćam.

Zapravo su brakovi bili i uslov da biste mogli živjeti zajedno u istoj zemlji?

Da, i to je jedini, po meni, opravdan razlog zbog kojeg bi se ljudi trebali vjenčati. Inače, ne vidim smisao u odlasku kod matičara i pravljenju velike svadbe da bi ljudi živjeli zajedno. U Norveškoj je procenat razvedenih oko 60 posto. U Oslu 70 posto. Tako da ne znam što se žene kad vide da se razvode. Nema previše smisla. Ali eto, ljudi pokušavaju, i ja im želim sreću.

I tvoja djeca, kao i ti, odrastaju bez oca.

Nikako da se to prekine. I moj stari je isto dijete razvedenih roditelja. I djedu, s kojim sam odrastao, majka je umrla kad sam imao godinu i po. Ti muški modeli u mom životu su odrastali bez majke, i to se osjeti. Moj stari živi bez mame od prve godine. Mislim da su te prve tri godine u životu djeteta najbitnije za formiranje osjećaja sigurnosti, stabilnosti, pripadnosti… To je ono što, između ostalog, i meni nedostaje. Toga možeš postati svjestan i naučiti se nositi s tim, ali to ostaje u tebi i to je dio tebe.

Mislim da je Marilyn Monroe govorila kako bi kad uđe u neku prostoriju punu ljudi odmah mogla reći ko je dijete rastavljenih roditelja, a ko ne. Ima nešto u tome. Mislim da to čovjeka obilježi. Nekoga više, nekoga manje. Neko preboli lakše, neko teže. Ne bira čovjek sudbinu.

Kad samo pomislim da su moji starci mene dobili sedamdesetih. Ko je mogao znati šta će se desiti kasnije, ko je mogao tad predvidjeti da će se cijela naša porodica raspršiti na sve strane? Da će stari biti u Australiji, stara u Belgiji, sestra u Brazilu, ja u Norveškoj? Jednostavno, ne možeš nikako predvidjeti šta će se dešavati u budućnosti, da si ne znam koliko pametan. Jedino to možeš prihvatiti. I gurati dalje.

Obično kažemo da tu nema previše filozofije, život je pun uspona i padova. Kad ti je lijepo, uživaj, jer vjerovatno neće dugo trajati, kad je teško, stisni zube i čekaj da prođe. Sve prođe.

Ali sve skupa za literaturu može biti od koristi?

Da, mnoge stvari su dobre za literaturu, ali nisu za čovjeka. Kao piscu ti mogu biti od koristi da dobiješ drugačiju perspektivu.

Da li je pisanje o drogama, između ostalog, i potreba da se demistifikuje život pisaca koji više nisu boemi iz romantičnog doba već ljudi koji se bore s egzistencijom i ponekad tako bježe od stvarnosti?

Znaš, svi smo navikli da u romanima ima puno alkohola i to nije nikakav problem. Ok nam je da muzičari puše marihuanu. A malo je knjiga u kojima se piše o drogama i imaš pravo da to treba demistificirati. Postoji čitava nova supkultura nastala devedesetih godina iz svijeta elektronske muzike, tehno partija, gdje ljudi naprosto ne piju alkohol već uzimaju druge stvari, ekstazi, naprimjer. Kod nas je puno prihvatljiviji alkohol, a druge stvari nisu, mada je alkohol, po meni, štetniji već ovo što je na popisu nelegalnog.

Posebno nakon ličnog iskustva s lošim vinom iz adolescentskog doba?

Da. Ja sam alkohol prevazišao još u srednjoj školi. U Rijeci sam tada živio i ispijali smo to najjeftinije vino, kiseliš. Od toga sam bio fasovao tumor na želucu. Ne mogu reći da od tada ne pijem. Pijem, jer šta ćeš drugo kad dođeš u kafanu? Možeš popiti dva đusa. Šta ćeš poslije?

Obično ljudi nakon takvog iskustva promijene potpuno stil života. Joga, meditacija i sirova hrana ipak su te mimoišli?

Probao sam ja i to. Prije tog tumora radio sam jogu, trenirao razne sportove, ali opet mi treba nešto drugo da odmorim mozak. Ja imam mali problem s tim da mi mozak non-stop nešto melje. Kao neki mali pisac koji sjedi u glavi i vrti neke priče. Kad sjediš čitav dan i pišeš, želiš da legneš i odmoriš se, ali mozak i dalje vrti. I onda zapalim džoint i fino čitam knjige. I to mi je ritam. Ujutro se dižem, kafa, pišem, završim pisanje, duvam, čitam knjige, koje su opet posao jer sad pišem kolumne za Jutarnji i ne mogu da vjerujem da me neko plaća da čitam knjige koje bih svakako čitao. Jednostavno, volim čitati kad zapalim džoint, nekako se lakše koncentrišem, tako sam navikao. A i manje je štetno već alkohol.

Koliko ti prija redovna dinamika pisanja za Jutarnji list?

Pišem recenzije pet-šest knjiga u jednom tekstu. To su neki dnevnički putopisi. Putujem, čitam dok putujem i o tome pišem. Već smo se dogovorili da će ako izguram godinu dana izaći 12 kolumni ili više, u knjizi. Kolumna se zove Čitajući i skitajući.

Kad radiš na literarnom tekstu, koliko možeš u kontinuitetu biti disciplinovan?

Mogu koliko hoću, samo da ne moram brinuti o finansijskim sredstvima, da se ne moram baviti drugim stvarima. U trenutku kad sjednem da pišem roman, sve je manje-više u mojoj glavi. Postoje eventualno i neke zabilješke. To je otprilike period od mjesec i po, dva. Toliko mogu izgurati da pišem. Onda napravim neku pauzicu od 15, 20 ili mjesec dana ako moram da radim da bih zaradio lovu, i onda opet. Mogu za otprilike tri-četiri mjeseca napisati roman ako samo sjedim i pišem. Ali se još nije desilo da mogu izdurati toliko (smijeh).

Ko prvi čita rukopis?

Sad sam već poučen iskustvom da niko ne čita dok ne bude rukopis sasvim završen, a onda čita urednik. Nekako sam skontao da ako nekome drugom pokažeš, ne znaš koliko mu možeš vjerovati. Ako ti je prijatelj, neće baš reći da mu se ne sviđa. A i kad mu se zaista sviđa, možeš pomisliti da to govori iz kurtoazije. Ipak mislim da je to najbolje pokazati uredniku. I uvijek to kažem, svaka dobra knjiga ima iza sebe dobrog urednika koji te poznaje i kojem vjeruješ. Ako ti kaže: „Ovo ti nije dobro, promijeni“, da ti ne proradi ego i ne misliš da on ima nešto protiv tebe. To je dio procesa stvaranja knjige, napišeš prvu grubu verziju romana i onda ide dio koji najviše volim, kraćenje, brušenje, premještanje… To mi je najljepši dio posla. A samo pisanje, kad čujem da neko kaže da uživa u pisanju, gađao bih ga nečim. To je stvarno naporan rad. I desi se jednostavno da uđeš u tu atmosferu, atmosferu tog romana, poput glumca koji ne izađe iz uloge, to se i meni malo dešavalo, ali pomalo izlazim iz lika Huckleberryja Finna, pomalo plovim i dalje, ali nije to više tako autodestruktivno kao što je u romanu.