Knjiga „Kako ste?“ hrvatske autorice Barbare Matejčić istinski je dragulj na literarnoj sceni regije, odnosno onom prostoru na kojem se piše i razumije na sličnim jezicima, a doživljaj drugog i drugačijeg najčešće je isti.

Ova višestruko nagrađivana novinarka ispisala je stranice posvećene pojedinačnim sudbinama netipičnih junaka i junakinja i dočarala nam svijet onih o čijim ćemo životima tek rijetko čuti u posljednjim minutama dnevnih informativnih emisija; najčešće kad su prigodni datumi, poput Međunarodnog dana ljudskih prava…

Piše: Kristina Ljevak

Zahvaljujući knjizi „Kako ste?“ i pristupu koji u najširem možemo definisati kao dokumentarnu književnost, uspjeli ste prevazići problem takozvane „druge strane“, koja, kad je prisutna, najčešće podrazumijeva zadovoljavanje forme i izostanak prilike da se do kraja čuje „manjinsko mišljenje“.

Ni inače se u svom svakodnevnom novinarskom radu ne zamaram takozvanom drugom stranom kada pišem o ljudskim pravima. Dođe mi da Vam sada kažem da i ne vjerujem u pravilo druge strane, ali to bi bio samo rezultat ljutnje kada se sjetim svih prilika u kojima se tim pravilom profesije manipuliralo ili su se iza njega skrivali huškanje i promicanje netrpeljivosti svake vrste. Znate te situacije kada se u televizijski studio dovede feministkinja, koja se onda mora sukobljavati s mizoginim seksistom, ili kada se gej ljudima kao sugovornici sučele homofobi, a zagovornicima antifašizma nacionalisti. To mogu biti dva pola društva, njegovo lice i naličje, ali nisu dvije jednako važeće strane koje zaslužuju jednaki medijski prostor. Što bi ta druga strana bila kod obiteljskog nasilja, kod zločina iz mržnje? Bismo li po tom pravilu mi novinari trebali jednako tretirati žrtvu i počinitelja? Baš sam prije ovog intervjua završila tekst o seksualnim zlostavljanjima na fakultetima. To je duboko tabuizirana tema u Hrvatskoj, događa se, ali se o tome samo šuška, a nitko ništa, kao, ne zna, niti se, naravno, sankcionira. Dobila sam nekoliko svjedočanstava bivših i sadašnjih studentica, i što bih, slijedeći to pravilo o dvije strane, trebala napraviti – pitati zlostavljače jesu li napravili to za što ih se optužuje? Za mene su druga strana u takvim slučajevima oni koji su trebali nešto poduzeti – fakulteti, etička povjerenstva itd. – i to se treba ispitati. U tom smislu i u knjizi postoji druga strana, samo što je sadržana u dokumentima, presudama, policijskim ili medicinskim izvještajima i tome slično. Dakle, sve ono što stavljam nekome na teret dokumentiram, ali mi nije padalo na pamet da, primjerice, liječnika za kojeg mi je više ljudi posvjedočilo kako se okrutno ponašao prema pacijentima kojima je urušen život pitam zašto je to radio. Ako želi, može me tužiti, pa ćemo onda „razgovarati“ dokazima.

A presudno je za knjigu zapravo bilo to što se u današnjim medijima, nažalost, ne mogu baviti takvom vrstom rada: dugotrajnim, iscrpnim istraživanjima koja onda rezultiraju opsežnim tekstovima. Znam pouzdano da bi mnogi mediji objavili takve tekstove, ali pritom ne bi pokrili ni elementarne troškove. Dakle, ako hoću volontirati – može, ako ne – ništa. Nadam se da će me neki medij demantirati i ponuditi mi suradnju (smijeh).

Ponekad zvuči primamljiva mogućnost da nas ništa od ovozemaljskih problema ne dotiče.

S druge strane, takav život i nema previše smisla. Baš kao što nema ni novinarstvo koje nije usmjereno ka društvenim promjenama i ukazivanju na položaj različitih grupa i pojedinaca/ki koji/e su obespravljeni/e.

Šta je u Vašem slučaju presudilo da pišete o LGBT temama, a ne da izvještavate ispred Sabora, naprimjer?

Mjesta, institucije pa i ljudi koji u sebi nose moć nikada me nisu zanimali. Posebno su mi neinteresantni naši političari, puno radije bih pisala o malonogometnim turnirima zimi na otocima. Dapače, sada kada to kažem, čini se kao dobra tema, to može biti preslika jedne zaboravljene zajednice. No, izvještavajući iz Sabora umrla bih od dosade trećeg dana, mada to smatram važnim novinarskim zadatkom i kao građanku me itekako zanima što se u toj instituciji događa. Iako jesam, primjerice, radila radijsku dugometražnu reportažu o bivšem hrvatskom ministru branitelja Predragu Matiću, ali točno na njegov posljednji ministarski dan. Njegov mandat bio je izrazito težak, mjesecima su mu ispred ministarstva šatorovali branitelji, vrijeđali ga i tražili njegovu smjenu. Zanimalo meje kako je on to, a također je bivši branitelj, podnio. Dakle, opet me je zanimao ljudski aspekt njegove funkcije, i to u trenutku kada gubi političku moć.

U novinarstvo sam zapravo uplovila u redakciji Kulture, slijedom toga što sam studirala književnost, a to me je i zanimalo. No nakon nekog vremena mi se činilo nojevskim da pišem o poziciji eseja u suvremenoj europskoj literaturi dok oko mene kuljaju razne nepravde. I tako je krenulo. Pozicija onih koji se uobičajeno percipiraju kao slabi – bile to silovane žene, Romi, gej ljudi, žrtve rata, obespravljeni radnici, osobe s tjelesnim ili psihičkim invaliditetom itd. – ona je kojoj želim dati snagu, koliko mogu, zato što nepravde u meni bude ljutnju i bunt, a novinarstvo je moj način artikulacije otpora.

Iako je od nekih događaja koji su uticali na život Vaših junaka i junakinja prošla jedna, dvije ili više decenija, Vi krivce navodite imenom i prezimenom. Jasno mi je da se ovakve knjige pišu ili do kraja ili nikako ako ih piše osoba od principa, ali mnogi bi opravdanje za vlastiti konformizam pronalazili u činjenici da su se ti događaji dogodili „davno“.

Je li bilo nekih konkretnih reakcija, ne recimo na ratne zločine koji su kao imali pravni epilog, negona nesavjesne ljekare i ljekarke o kojima takođe pišete u knjizi?

Zanimljivo je da su neki čitatelji mislili da sam ta imena izmislila, iako ništa u knjizi nije izmišljeno, a pogotovo se ne bih tako igrala punim imenima i prezimenima ljudi koje prozivam zbog nečega. To je i bio jedan od razloga zašto nisam pisala fikciju nego ovaj tip literature, nisam htjela takvu vrstu ograde, htjela sam točnost: tko je što napravio i kakve su posljedice tih činova. Nema odgovora da bi to mogao biti svatko, a zapravo nije nitko, nego se točno navodi tko je. Ako me pitate za reakcije tih koje prozivam, nije ih bilo, ali sam na njih spremna.

Iako sam i sama imala priliku slušati različite ispovijesti od kojih se teško ili nemoguće oporaviti, čini mi se da nikada nisam na papir uspjela prenijeti ono što sam vidjela, čula, doživjela… Da nikada dio mog iskustva kod čitatelja nije izazvao reakciju kao što izaziva čitanje priča poput „Kolovoz u Šarića Strugi“, „Jedna od sto“ i „Običan dan u Branimirovom životu“. Znam da ne postoje univerzalni recepti i da je teško objašnjavati vlastite autorske postupke. Ipak ću Vas zamoliti da nam pokušate objasniti kako Vam je to pošlo za rukom.

Ako mislite da mi je pošlo za rukom, drago mi je i zahvaljujem na takvoj ocjeni. Pokušala sam se postaviti kao ono što se u filmskom dokumentarizmu naziva muhom na zidu – biti uz ljude o kojima pišem u raznim situacijama, upijati sve što se događa i onda to prenijeti u riječi. Nastojala sam da atmosferu, ton, stil pisanja, pa i strukturu uskladim sa svakom pojedinom pričom. Tako je priča o slijepom čovjeku puna zvukova i mirisa jer sam htjela dočarati način na koji on percipira svijet. Priča o ženi sa shizofrenijom je u formi dnevničkih zapisa jer sam tako najautentičnije mogla prenijeti sve što se događa u njezinoj glavi. Priča o lezbijkama koje su napadnute u Splitu strukturirana je po principima tzv. ženskog osobnog narativa: višeglasna je, nelinearna, prekida se, ali je i dinamična, snažna, bučna, necenzurirana, jer su i one takve. A ona o nepokretnoj Ivani je ujedno i o ljetu u selu u kojemu živi jer su i to vrijeme i to mjesto bitni za njezin život. Bio mi je cilj da čitatelje pokušam „usisati“ u tekst, da ih prenesem u mjesta o kojima pišem, oživim im ljude, gotovo ih postavim kao promatrače događaja, kao da su čitatelji sami muhe koje svemu tome svjedoče. Ako u tome uspijete, možete ih povezati s onim o čemu pišete, bit će im stalo.

Namjerno za početak izdvajam ove priče jer je u njima riječ o bolesti koja je kod nas najčešće jednaka sramoti. Posebno što je u sva tri slučaja postojao period života u kojem su Vaši junaci i junakinje živjeli „normalno“.

Šta je ono što ste najviše naučili iz susreta s ovim ljudima? Kako pored toliko bezvoljnosti koju njegujemo ljudi poput Ivane pronađu snage da nepomični odgovore svim životnim izazovima?

Ako sam išta naučila, onda je to da kako će nam biti puno više određuje naš karakter nego okolnosti u kojima živimo. Ivana je odličan primjer. Ona je moja vršnjakinja koja je u 31. godini u prometnoj nesreći ostala potpuno nepokretna od vrata naniže. Dogodilo joj se ono što je mnogima najgori mogući scenarij njihova života i što se, istovremeno, može dogoditi svima nama. Kada smo se rastajale nakon što smo provodile vrijeme u njezinom malom selu, a do nesreće je vrlo intenzivno živjela u velikom gradu, rekla mi je: „Uživaj u svakom danu kao da ti je posljednji.“ Njoj su trebale godine da se privikne na ograničenja svog novog života i stalnu bol, ali ono najvrednije u njoj nije se izgubilo: ostala je optimistična, vesela, druželjubiva, puna planova. Kad mi je to rekla, pogledala sam joj nasmijano lice i rekla joj da to ne ide tako, da ja mogu imati puno više mogućnosti od nje i biti svjesna da se to u sekundi može promijeniti baš kao njoj, ali nemam njezin elan, blistavost, strast za životom. Ja se još uvijek pitam što to zapravo znači da trebamo iskoristiti svaki dan, da treba život uzeti za šiju, da treba živjeti punim plućima i sav taj life coachovski repertoar. Kako se to uopće radi? Ako cijeli dan sjedim za kompjuterom i pišem, je li to iskorišteno ili protraćeno vrijeme? Trebam li iz ovih stopa na nekoliko mjeseci u Južnu Ameriku ili se popeti na neki planinski vrh i okinuti selfie? Vidite, meni ti imperativi stvaraju dodatnu tjeskobu umjesto da me motiviraju jer nemam predispozicije da nepomućeno uživam u životu. Stalno me nešto brine, muči me žal za prošlošću, strah od budućnosti i bijes prema sadašnjosti, i to sve istovremeno. Ali mi isto tako sve to što se komeša u meni omogućava da radim, da nađem neku svoju malu dozu smisla. Da mislim da je život ružičasta autocesta kojom trebam juriti, ne bih trošila vrijeme na ispravljanje krive Drine.

Na koji način podnosite svakodnevicu koja podrazumijeva „uljepšavanje“ života, nije nužno čitati šarene magazine, dovoljno je otići na Instagram i vidjeti šta se promoviše i koje se vrijednosti zagovaraju, posebno kada znamo koliko je vremena i energije potrebno da knjiga poput Vaše i poruke koje ona donosi stignu do publike.

Baš sam jučer kratko razmišljala o tome hoću li staviti post na Facebook da mi nekada treba da se uvjerim da ima razloga ujutro ustajati iz kreveta. Ne zato što sam neka velika depresivka, zapravo bih rekla da sam umjerena optimistkinja, nego zato što nas sve skupa truje ta lažna, ispolirana virtualna slika naših života. Svi smo nasmijani, putujemo, imamo najbolje prijatelje i najveće ljubavi, djeca su nam savršena i magično kuhamo. A istovremeno je usamljenost novi najveći problem javnog zdravlja, ljudi umiru na ulicama po ovim hladnoćama i oko nas cvate siromaštvo pod rukom s nepravdom. Osim poslom, koji je moja aktivna baza otpora, sa svakodnevicom se sukobljavam tako štočitam poeziju, slušam klasiku, šećem šumama i pokušavam naći što više mira i tišine u sebi i oko sebe. To mi je nužno da bi mi glava mogla disati, ali je i sve teže, jer nas okružuju beskonačno brbljanje i virtualni i stvarni hiperlinkovi.

Godinama ste u slobodnjačkim vodama, nakon napuštanja formalne sigurnosti redakcije i dnevnog novinarstva.

U intervjuu za Vox femina rekli ste kako svoju današnju slobodu plaćate izglednim siromaštvom u starosti. Pretpostavljam da cijena nije visoka, imajući u vidu sve kompromise koje ljudi zarad formalne sigurnosti naprave.

Cijena jest visoka, pogotovo ako doživim starost, a mogla bih je platiti i ranije ako se, recimo, razbolim i ne budem mogla raditi, pogotovo terenski posao, koji je srž moga rada. To nije kuknjava, nego činjenica, jer nema bolovanja koje će meni netko platiti, kao ni godišnjeg odmora. No tu cijenu svjesno plaćam kako bih mogla raditi ono što želim uz što manje kompromisa. Poljski sociolog Zygmunt Bauman, koji je nedavno preminuo, govorio je o dva osnovna, neophodna uvjeta dostojanstvenog života: to su sigurnost i sloboda. Odnos među njima je, prema Baumanu, igra nultog zbira – više sigurnosti možete dobiti samo za cijenu davanja dijela slobode, a više slobode ćete dobiti po cijenu povećanja nesigurnosti. No potrebne su nam obje. S obzirom na to da živim u potpunoj nesigurnosti, možemo se zapitati je li to zapravo dostojanstven život. I to se, naravno, ne tiče samo mene, nego sve brojnije klase prekarijata.

Ima li trenutaka u kojima Vam se čini kako su aktivistički ili samo etički novinarski napori besmisleni i šta je osnovni razlog zbog kojeg godinama ne odustajete od izbora tema kojima se bavite?

To su trenuci kada se ujutro mislim zbog čega bih ustala, upalila kompjuter i proizvodila neku gomilu slova koja neće ništa promijeniti umjesto da ostanem u toplome i čitam neku fikciju koja će mi pomoći da zaboravim na sve oko sebe. Ali to su rijetki trenuci defetizma, najčešće potaknuti lošim vijestima od kojih mi postaje jasno da srljamo unazad. Ali uvijek otresem te misli od sebe, dignem se i idem dalje, jer isto tako sam svjesna da je prije samo pet godina prvi Gay Pride u Splitu bio strašno nasilan, a više nije, da su profesori i studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nedavno uspjeli smijeniti dekana, da je prije deset godina rijetko tko protestirao, a sada se građani sve češće udružuju i zajednički bore… Neke bitke dobivamo, neke za koje smo mislili da su davno dobivene, poput prava na abortus, moramo ponovno obraniti, i to jest zamorno, ali znam da sve što radimo svi mi na nekom ljudskopravaškom ili građanskom polju proizvodi neke male pomake, koji se onda zbrajaju. Bez toga bi bilo još puno gore i zbog toga ne odustajem.

Sjajne kritike prate knjigu „Kako si?“, uz preporuke za bavljenje literarnom karijerom.

Imam utisak da se, dok ste je pisali, niste opterećivali time kakve će„ocjene“ biti nakon objavljivanja i da je to upravo jedna od najvećih vrijednosti napisanog. Pretpostavljam da je uz zvanične pohvale bilo i onih koje su stizale od „običnih“ ljudi.

Šta je ono što Vam je u simboličkom smislu knjiga „Kako ste?“ donijela?

Točan Vam je utisak, uronila sam u rad i nisam imala projekcije o tome što će biti kada završim, nisam mogla ni predvidjeti hoće li se knjiga utopiti u moru drugih koje se objavljuju ili će nekako isplivati. To je bilo na njoj, nisam joj puno pomagala iako su mi kolege dobronamjerno govorili da je objavljivanjem jedan posao gotov, a da onda počinje drugi, jednako važan – onaj na promociji. Iako pretpostavljam da je to točno, ne moram pristati na sva pravila igre i gurati knjigu ljudima pod nos. Koga zanima, naći će je. I našlo ju je dosta ljudi, nedavno je izašlo drugo izdanje, a kako knjigu i sama prodajem, ne samo preko knjižara, tako me je spojila s nizom čitatelja koji su mi se javljali, pisali mi što je njima to čitanje značilo, neki su iznosili i svoje, vrlo osobne, priče, neki su je kao mali subverzivni čin poklanjali netolerantnim članovima svoje porodice, mnogi su plakali, u mnogima je pokrenula i gnjev, a taj mi je gnjev posebno dragocjen, jer nas on može navesti na promjene, na to da se borimo i za sebe i za druge. Dakle, najvrednije što mi je donijela knjiga jest niz malih, finih spona s drugima, osjećaj zajedništva. A zajedništvo je nužno ne samo da bismo se osjećali manje usamljenima nego i za bilo kakve pomake nabolje.