Piše: Kristina Ljevak

Foto: Almin Zrno

Oj, Omere, moje milo perje!

Hajd, Omere, rano materina,

Hajd, rano, da te ženi majka;

Ti se mani Mejrime djevojke,

Ljepšom će te oženiti majka,

Lijepom Fatom, Atlagića zlatom;

Ovo su stihovi s početka balade o smrti Omera i Merime, balkanske narodne inačice Romea i Julije, i još uvijek prisutan obrazac roditeljskog sokoljenja vlastite djece u pravcu pogrešnih izbora, odnosno onih po roditeljskoj mjeri.

Iako živimo u patrijarhalnom društvu, majke su nerijetko bile glasnice porodičnih odluka zahvaljujući kojima bi bračni partner/ica ušli ne u sretan zajednički život već u materijalno blagostanje.

Zbog toga stradaju i Omer i Merima, jer majka ne čuje da „nije blago ni srebro ni zlato već je blago što je srcu drago“, pa na silu dovodi mladu, a umjesto Atlagića zlata dočekuje smrt sina.

Snaga emocija često je nedovoljno jaka da se suprotstavi patrijarhalnim postulatima, a ova univerzalna priča o ljubavi i stradanju dobila je svoje scensko uprizorenje zahvaljujući baletnoj praizvedbi „Omera i Merime“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu u režiji i koreografiji direktorice Baleta Belme Čečo-Bakrač.

Jedna od najpoznatijih i najznačajnijih balada, koja spada u sam vrh djela kulturne baštine, na sceni je oživjela sliku Bosne i Hercegovine s početka 19. vijeka zahvaljujući i kostimu i scenografiji koja autentično dočarava to vrijeme.

Za ovaj balet, prema libretu Gradimira Gojera, Đelo Jusić, koji će i dirigovati filharmonijom, napisao je magičnu muziku.

Kostimografiju potpisuje Amna Kunovac-Zekić, a scenografiju Emir Geljo.

Koreografija i režijska koncepcija predstave su spoj klasičnog i modernog i upravo u tom spoju nastaju sukobi i harmonije pokreta i plesa glavnih likova ove predstave.

U premijernoj podjeli naslovne uloge Omera i Merimu igraće prvak beogradskog Narodnog pozorišta Milan Rus i sjajna solistica Narodnog pozorišta Sarajevo Tamara Ljubičić. Publika može uživati i u kreacijama solista/ica Baleta Narodnog pozorišta predvođenih: Ekatarinom Vereščaginom, Jovanom Milosavljević, Mihailom Mateescuom i Natašom Gaponko.

Važno je napomenuti da Sarajevska filharmonija uživo na sceni izvodi muziku te da u baletu učestvuju učenici/e Osnovne baletske škole iz Sarajeva.

O baletnoj predstavi koja nam na scenu donosi nesvakidašnju energiju za Urban magazin govorili su koreografkinja Belma Čečo-Bakrač, te junaci Urban naslovnice Tamara Ljubičić i Milan Rus.

U trenutku naše posjete Narodnom pozorištu tekle su istovremene probe za premijere drame, opere i baleta. Znamo da postoji samo jedna velika scena i ne previše komfora, ali dobra organizacija i pripreme kao u slučaju „Omera i Merime“ pola su urađenog posla, govori nam direktorica Baleta Belma Čečo-Bakrač.

„Nekako smo pravilno tempirali probe, odnosno sve pripreme koje su trebale biti završene prije koreografske postavke. Mislim da se nikada nije dogodilo da je 15 dana prije premijere sve spremno, što plesačima mnogo olakšava.

Znaju gdje su tehnički, kondiciono i na svaki drugi način.

Potpuno rasterećeni ulazimo u finale, orkestarske, scenografske i dekorske promjene“, kaže Belma Čečo-Bakrač i iako će ljudi uvijek pred premijeru isticati odličnu atmosferu, čak i kad to nije odraz stvarnog stanja, u ovom slučaju se dobra energija osjeti od prvog koraka ka baletnim prostorijama.

O tome rado govore Tamara i Milan, koji prvi put na obostrano zadovoljstvo igraju zajedno.

Putovanje u 19. stoljeće

„Oduševljena sam kako koreografijom tako i atmosferom na samim probama. Imamo sjajnu energiju na sceni, što je posebno važno kad se rade ovako zahtevne predstave. Važno je dati maksimum da ne bi došlo do umora i povreda i da bismo se mogli u najboljem svetlu pojaviti na sceni.

Milan je predivna osoba, igrač, partner… Meni je jako važna mogućnost menjanja partnera na sceni. Reč je o novom iskustvu jer su i svaki partner i svaka predstava priča za sebe. Pogotovo kada smo zajedno u pripremi novog baleta i oboje smo novi u tome možemo da istražujemo i da se upoznajemo kroz to jer nikada ranije nismo igrali zajedno.

Ostvarili smo sjajnu saradnju i već se dobro na prvim probama upoznali“, kaže Tamara Ljubičić, a potvrđuju i utisci Milana Rusa, koji je nakon dva gostovanja u Sarajevu prvi put u podjeli Baleta Narodnog pozorišta.

„Pre svega, ja sam neko ko veruje u ljubav i ko voli da voli i živi za ljubav. Baš sam se zaljubio u uloge Omera i Merime. Svaki put kad vidim Tamaru divim se njenom lepom pokretu i načinu na koji je donela ulogu.“

Odličan izbor „Omera i Merime“ koreografkinje Čečo-Bakrač posljedica je nedostatka takvog naslova u trenutnom baletnom opusu.

„Uvijek je dobro imati nešto što je izvorno naše, da ne upotrebljavam termin tradicionalno, ali što je stvarno naše. Mislim da je pristanak Đele Jusića na saradnju cijelu stvar odvelo u pravom smjeru.

Valjalo je udovoljiti visini zadatka, a moji ciljevi su bili visoki. Đelo se tu zaista dobro snašao, kao i cjelokupna ekipa“, kaže Belma i napominje da su i pred kostimografkinjom bili teški zadaci kako bi se kreirala dosljednost jer je cijela priča smještena na početak 19. stoljeća.

„Željeli smo ostati koliko je god moguće u kostimu i nošnji tog vremena. Naravno da moramo prije svega voditi računa o tome da je riječ o baletu, da su balerine u špic patikama. Stilski sam se opredijelila za klasičnu postavku s elementima savremenog, i to se izvrsno uklopilo u cijeli koncept.

Scenografski smo pokušavali maštovito osmisliti nešto što će biti dobro za sam balet i nešto što je vrlo komplikovano u smislu same priče jer imamo više mjesta radnje. Govorimo o Bosni tog doba, ašikovanju, čaršiji i osnovnim elementima čaršije. Tome nastojimo ostati dosljedni u cijelom baletu. Sama struktura i scenoslijed su vrlo složeni i pred svakim autorom je bio povelik zadatak“, objašnjava Belma.

Sloboda govora tijela

Jednom prilikom čuvena koreografkinja Sonja Vukićević s razlogom je rekla kako je klasični balet arhitektura tijela, a kako savremenim umjetnicima daje mnogo veći prostor slobode.

Spoj tradicionalnog i modernog u postavci „Omera i Merime“ i soliste i autoricu jako raduje, te je za Tamaru Ljubičić, koja je prvi put pred takvim zadatkom, veliki izazov.

„Moram reći da mi je prvi put da radim ovako nešto, ali isto tako moram napomenuti da je koreografkinja ove predstave Belma Čečo-Bakrač, koja s nama sarađuje već godinama i poznaje nas kao igrače svakog ponaosob.

Koreografiju je prilagodila nama, što je dodatno olakšavajuća okolnost za sve, ali i preduslov za dobru predstavu.“

„Meni je to divno. Klasika je baza za sve. Bez nje nema ni savremenog pokreta. Kao što ste i rekli, zaista klasičan balet jeste arhitektura tela, dok vam moderan pokret omogućava slobodu govora tela.

Meni više leži i svoju ulogu prije mogu dočarati kroz savremeni nego klasični pokret“, kaže Milan Rus.

„Mislim da njima kao igračima to može predstavljati samo bogatstvo jer im je data prilika da se pokažu i u onome što su i do sada potvrdili da dobro rade, a to je klasični balet, ali i da naprave iskorak i da ih u jednoj večeri vidimo u mnoštvu stilova.

Nisam puno miksala stilove, ali sam nastojala da imam razlog zbog kojeg odlazim u nešto savremeno“, navodi koreografkinja referirajući se na važnost poznavanja mogućnosti ansambla i prilagođavajući mu koreografiju.

„Najlakše je doći pred ansambl, imati svoju viziju, slijepo se držati nje bez obzira na to kakav ćete rezultat dobiti. Mislim da je najvažnije proći kroz jednu vrstu procesa unutar tijela, prolaženje kroz sve ono što se pred igrača stavlja na samoj sceni da biste znali gdje su limiti, gdje su realna ograničenja, da ne odete u nešto što je pretjerivanje, ali da na kraju krajeva pokažete igrača koji ima šta da pokaže na pravi način, da ga prezentirate publici.Ljudi koji i sami imaju iskustva sa scene mnogo bolje mogu komunicirati s ansamblom, u ovom slučaju mnogo lakše sarađujete s igračem i, na kraju krajeva, njima je mnogo lakše kopirati kada pokažete nešto direktno nego kad samo sjedite i opisujete.“

Mogućnost da se prvi put na svijetu nešto izvede dodatni je razlog za radost pred praizvedbu „Omera i Merime“ bez obzira na samu specifičnost prenošenja balade u balet i zahtjevnost same predstave, objašnjava nam Tamara Ljubičić.

„Bitno je da je priča adekvatno razrađena i libreto sam prilgođen baletu jer ne možete uzeti baladu i sad po toj baladi bez razrade napraviti balet. Neki likovi možda moraju da se dodaju da bi ta priča tekla kroz balet. Specifična je samim tim što je nešto novo, nešto što niko nije radio. Beskrajno mi je drago što mi imamo svetsku premijeru i što ćemo mi biti jedini koji će izvoditi Omera i Merimu za sada.

Nadam se da će se mnogim pozorištima dopasti i da će preuzeti ovu našu predstavu, što je veoma velika odgovornost kad prvi put napravite neku ulogu.

Onda će se svako ko gleda tu predstavu poistovetiti se s vama, što je velika čast.“

Miris prve pozorišne igre

Važna je, kako smo na početku i naveli, mogućnost učešća učenika/ca Osnovne baletske škole u profesionalnoj predstavi i profesionalnom pozorištu za lični i profesionalni razvoj te budući trajni ostanak u baletu.

„Sjećam se vremena prije rata kada je jedna cijela generacija kontinuirano učestvovala u baletnim predstavama u Narodnom pozorištu. I sjećam se osjećaja koji sam ja imala kad sam prilazila pozorištu. I osjećaja važnosti kada u njega uđete. Mirisa koji je ostao duboko urezan u memoriju. I kada uvedete te nove generacije, baš u tom uzrastu, oni lakše zagrizu profesiju, nisu samo svedeni na časove baleta i ono što je zanat.

Zaista mogu osjetiti da ono što uče u školama ima svrhu i da je primjenjivo na sceni.

Važna je mogućnost da se na kraju krajeva zahvaljujući akterima u našim predstavama dodatno zaljube u profesiju i odluče da u njoj ostanu“,govori Belma, a slične uspomene na prva pozorišna iskustva dijeli i Tamara.

„Toliko se trude i velika im je čast što su s profesionalnim igračima. Jako je bitno da se deca uvode u naše predstave. Jer kad ste mali, onda samo vežbate, a iskustvo nastupa na velikoj sceni s orkestrom i filharmonijom meni je bilo predivno.“

Realizacija proba zavisi od dobre organizacije i priprema, s kojima se mora početi na vrijeme, ali je ključno sazrijevanje unutar koreografa, objašnjava nam Belma Čečo-Bakrač.

Osjetiti pokret kroz tijelo

„Morate ući s velikim poštovanjem prema onome što radite. Ne postoji sutra, postoji samo danas.

Morate sebi dati prostora, ne možete koreografiju ili režiju raditi mjesečno ili sto predstava godišnje. To je nemoguće. Skidam kapu ljudima koji takve stvari prihvataju.

‘Omerom i Merimom’ se bavim godinu dana.

Potrebno je vrijeme da se sve stvari poslože.

U ovom slučaju je komponovanje muzike bio proces za sebe, muzika nije postojeća već namjenski stvarana. Prije dolaska pred ansambl i bilo kojeg saradnika morate znati šta hoćete.Kad ste vi načisto, kad ne lutate i nemate dilema, onda proces rada ide lagano.“

Ljubav i romantika uvijek su inspiracija, pa tako i u ovom slučaju, podsjeća Tamara Ljubičić.

Trebamo se baviti univerzalnom i dugovečnom temom ljubavi kao jedinim načinom odmaka od ove realnosti“, kaže i dodaje kako je uz sve specifičnosti i napore baletnog posla aplauz koji na kraju stigne dovoljna kompenzacija za sav trud.

„Balet je specifičan, mi se celo radno vreme, nekada i po 10 sati, gledamo u ogledalo.

I nekako svaki dan želimo da ti pokreti izgledaju što bolje i lepše da bismo ih na kraju bez ogledala mogli izneti pred publikom.

U suštini, mi trebamo da osetimo pokret kroz telo. Kada osetite pokret, onda ga telo samo prati.

Balet je sav naš život. Počinjemo se njim baviti dok smo još mali i nama to postaje deo života. Stres, napor, umor itd. nama su dio navike.

Živimo balet i nema tu neke druge priče. Ne možete se baletom baviti samo sat vremena dnevno“, zaključuje na kraju baletna solistica Tamara Ljubičić, s kojom smo se, kao i s Belmom Čečo-Bakrač i Milanom Rusom, sreli nakon još jedne zahtjevne probe koju završavaju s osmijehom, nestrpljivi kao i mi da Omera i Merimu ožive i podsjete nas na nužnost poštovanja tuđih izbora bilo koje vrste.