Čovjek doživi svakakva iskustva inzistirajući na tome da je feminist. Moja najružnija iskustva su uglavnom bila vezana za pojedince desničare i konzervativce. Ali nije to toliko čudno, to su oni ljudi koji obično ne vole ni Rome, ni lgbt ljude

razgovarala: Saida Mustajbegović

„Šta je feminizam? Riječ je o pojmu koji umjesto stvarnog značenja, uz sebe veže percepcije koje sa njegovom suštinom i nemaju mnogo zajedničkog; vrlo često umjesto feminizma iščitava se predrasuda. Feminizam je politička pozicija, a ne lifestyle. I ako je neka žena vlasnica firme i uspješno rukovodi njome, ne znači to istovremeno i da je feministkinja. Feministkinje ne mrze muškarce. I nisu muškobanjaste i dlakave žene. Feminizam polazi od položaja žena“, objašnjava anarhofeministinja, aktivistkinja i šefica Katedre za socijalnu filozofiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ankica Čakardić (Rijeka, 1977). Područja njenog interesovanja su socijalna filozofija, filozofija politike i kulture, te filozofija roda i teorija anarhizma.

Koje su najčešće zablude o feminizmu? Ima li razlike između feminizma i ženskog pitanja?

Zasigurno je najjača ona da se feminizam tiče samo žena i da nema nikakve veze s muškarcima. A onda otuda slijedi čitavi niz drugih izvedenica – da feministkinje mrze muškarce, da nema muškaraca koji su feministi, da su feministkinje muškobanjaste, dlakave lezbijke i slične suludosti. Budući da feminizam polazi od „dijagnoze“ položaja žena, a otuda stvara teoriju i praksu koja je usmjerena na transformaciju čitavog društva (koje generira klasne odnose i različite vidove eksploatacije i opresije) i stvaranje egalitarnog poretka, on nikako ne smije biti reduciran samo na žensko pitanje. Ako odemo korak dalje, vidjet ćemo da feminizam koji se isključivo bavi ženama, ne uzimajući u obzir sistemsku sliku svijeta, negira svoje progresivne potencijale. Uzmimo za primjer žensko poduzetništvo koje se trenutno promiče kao jedan od važnijih feminističkih trendova. Tu se tobože zauzimamo za veći broj i bolje pozicije žena u poduzetničkom sektoru, potpuno zanemarujući da pristup toj poslovnoj sferi ima samo mali broj žena – dobrostojećih.

Je li pomodno danas izjasniti se kao feministkinja? Jeste li imali negativnih reakcija kada ste javno počeli istupati kao feministkinja?

Pomodno je kad nam to služi kao lifestyle, a ne politička pozicija. Jedan od primjera feminizma kao lifestylea je baš ovo što sam gore spomenula – žena poduzetnik, karijeristica, po mogućnosti uspješna majka, dobra supruga, još i bolje ako ima dobru liniju i kakav njuejdžerski hobi. Dakle, „feminizam“ koji je potpuno ispražnjen od ikakvog političkog značaja, a prepun stila koji ilustrira super-ženu sklonu multitaskingu. Obično se mainstream „feminizmi“ i njegove liberalke vole prozivati feministkinjama. No, njihove su opcije toliko blage i jako dobro uštimane prema postojećem poretku da se ne stignu baviti emancipacijom žena, uglavnom stilom. Čovjek doživi svakakva iskustva inzistirajući na tome da je feminist. Moja najružnija iskustva su uglavnom bila vezana za pojedince desničare i konzervativce. Ali nije to toliko čudno, to su oni ljudi koji obično ne vole ni Rome, ni lgbt ljude… čak i kada sam napisala doktorat koji se bavio feminističkim čitanjem nekih filozofa, jedan od članova komisije pri obrani disertacije je pomalo negodovao oko teze, govorio da je malo preuzetno i slično.

Da li je svakodnevni jezik feminiziran  (ne znam da li sam pravilno formulisala – mislila sam prije svega na insistiranju i praksi korištenja riječi poput arheologinja, trgovkinja itd.)? Možete li napraviti poređenje kako je to bilo ranije?

Tu se zapravo radi o novoj jezičnoj tvorbi koja se gradi oko kulture političke korektnosti. S jedne strane, znamo da ta nominalna razina u bitnom smislu baš i ne uzdrmava društveni poredak, i da je ona stvar površne korektnosti koja čak zna biti i naporna. A s druge strane, nemamo jezičnu praksu koja bi to činila uspješnije. Ne radi se o feminizaciji jezika, koliko o „upisivanju“ žena u neka zanimanja u kojima žene tek odnedavno sudjeluju. Opet, kako ćemo reći da je osoba ženskog spola trudna, a da ne načinimo ženski par postojećem zanimanju u muškom rodu– primjerice: „argeolog je trudna“ ili „sudac je trudna“ ili „maestro je trudna“. Zasigurno je ispravnije reći arheologinja, sutkinja, maestra.

Zašto često kao uzor uzimamo žene sa Zapada, a ne i „naše“ koje su isto u teškim uslovima radile velike stvari i u svom vremenu bile pioniri?

Riječ je o tzv. kolektivnom zaboravu koji je rezultat ideološke proizvodnje znanja. Radi se o sustavnom „brisanju“ socijalističke historije (gdje se doslovce radio i „knjigocid“ nepodobnih knjiga) koju je trebalo zamijeniti novim sistemom vrijednosti i proizvodnih odnosa. Taj snažni „tranzicijski“ val nije zakačio samo privredni i državni sektor, već i onaj civilni. Tako su – pored ostalih – i različiti feministički NVO-i (nevladine udruge) i akademija preuzeli neke europske priče, teme i fokuse, potpuno neopravdano zanemarujući vlastiti historijat. To je rezultiralo time, primjerice, da se dugačka historija AFŽ-a (Antifašistička fronta žena) i KDAŽ-a (Konferencija za drušvenu aktivnost žena) u cijelosti zanemarila. S druge strane, preuzeli su se europsko-svjetski feministički trendovi koji su uglavnom bili orijentirani na akademiju i teoriju, tako da danas ekstremno rijetko čujemo o AFŽ-u, ali npr. o Judith Butler ćemo čuti znatno češće. To samo po sebi i ne bi bio problem da se koliko-toliko inzistira na političnosti feminizma, njegovoj historijskoj vezi s ljevicom i slično.

Aktivistkinje se od 90-ih godina, potpuno razumljivo, bave tada aktualnim ratnim temama poput tjelesnog i strukturnog nasilja, sigurnim/autonomnim ženskim prostorima i mirovnim politikama, uglavnom izostavljajući prethodna feministička i socijalistička iskustva. Uz to, akademizacija feminističke artikulacije uvjetovala je u najmanjem tri stvari: feminizam gubi svoje progresivne potencijale, gubi iz fokusa historijski odnos spola i klase te se uslijed opće pacifikacije prakse počinje reducirati na teorijsko-identitetsku pozicioniranost koja će dobro poslužiti kao poligon za afirmaciju nadolazećeg liberalističkog feminizma i polimorfne „gender mainstreamizacije“. U tom smislu, ako su spomenuta iskustva u tom periodu i bila zanemarena, sada je svakako vrijeme da se ulovimo u koštac i s tim iskustvima, svi zajedno, i feministička generacija 80-ih/90-ih i neke novije feminističke generacije.

Zanimljivo mi je bilo Vaše predavanje o AFŽ-u u okviru koga ste naveli primjer sa Sinja, Druga koji je istjerao Drugarice iz sale u kojoj se održavao skup – bilo je to, čini mi se, potkraj Drugog svjetskog rata. Koliko je bilo takvih primjera? Imamo li ih još uvijek?

To je, nažalost, samo jedan od brojnih primjera koji je Lydia Sklevicky (veoma istaknuta sociologinja i atropologinja s ovih prostora koja se bavila istraživanjem AFŽ nasljeđa) navela kako bi pokazala prisutnu neegalitarnost ili seksizam snažno prisutan u jugoslavenskom društvu, kritizirajući socijalizam i samoupravljanje (radi se o slučaju jednog druga iz Kotarskog NOO-a koji nije dozvolio članicama AFŽ-a da uđu u prostor NOO-a te ih je istjerao uz povike da nemaju što tamo tražiti i da će otići čim dalje, samo da nije u blizini AFŽ-a). Drugim riječima, kritizira se socijalistički projekt koji je trebao izboriti punu emancipaciju žena, a to nije uspio. No, kad je feministička kritika socijalizma u pitanju, ono što se u tim analizama ispušta iz vida (i u slučaju Sklevicky) jest činjenica da su žene u Jugoslaviji izborile materijalna i socijalna prava koja u toj mjeri više nikada neće postići (posve slično položaju radnika u samoupravljačkoj Jugoslaviji). Bilo da je riječ o lišavanju razlika u nadnicama između žena i muškaraca, rodiljnim pravima, podruštvljenju kućansko porodičnog rada te organiziranju udruženog rada, sustavnoj socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti žena, prekidu trudnoće koji je bio zagarantiran ustavom, uz velike zahtjeve za pravno-administrativnim pritiscima koji su išli u korist „ženske ravnopravnosti“.

Prije 40 godina, otac mi je pričao o tome, poslovi u Njemačkoj bili su plaćeniji muškarcima. Čitala sam da je i sada tako. Da li je neoliberalni kapitalizam koji dominira u državama Zapada diskreditovao ženu?

Nažalost, to je tačno, i primjer koji spominjete je u tom smislu veoma reprezentativan. U Njemačkoj je razlika u plaćama između muškaraca i žena među najjačima u Europskoj uniji. Zapravo se radi o procesu devalvacije ženskog rada (obezvređivanju ženskog rada i rušenju njegove cijene) koji se najbolje očituje kroz fenomen feminizacije rada. Taj fenomen koji se referira na ulazak žena u neko područje rada koje im je donedavno bilo nedostupno (primjerice obrazovni sektor), automatski ukazuje na pad cijene rada, plaća, prava i kvalitete radnih uvjeta u tom radnom području. Stvar je toliko loša da se utvrđuje i fenomen feminizacije siromaštva. Tako da možemo svakako reći da neoliberalizacija društva narušava položaj radništva, na specifičan način negativno utječe na položaj muškaraca i na specifičan način na položaj žena. Ali jedno je sigurno (i bezbroj istraživanja to u ovom času potvrđuje), trenutna kriza i mjere štednje najteže pogađaju žene, bilo na tržištu rada ili u kućansko-porodičnoj sferi.

Kazali ste da je brak ćelija koja sjajno ukazuje kako država funkcionira na intimnoj razini. Je li modernom društvu potreban brak?  Znači li li današnje kazivanje kako je institucija braka u krizi istovremeno i to da je  pojam države u krizi?

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće porodica je postala osnovna ekonomska jedinica, a tek u drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do formiranja nuklearne porodice kakvu poznajemo danas. Tek tada žena i djeca dobijaju „pravo“ na rad, a brak je omogućavao muževima da svojim suprugama ugovaraju poslove, one to nisu smjele činiti same. Kako je rad žena izvan porodice bio pokazatelj lošije financijske situacije određene porodice, obično su žene radile bilo kakve poslove, najčešće one najslabije plaćene. Svakako je zanimljiv podatak da su primjerice u Francuskoj i Njemačkoj žene dobile pravo da rade bez dopuštenja muževa tek u 1960-im i 1970-im godinama. Zašto to sve spominjem? Zato što treba istaći da iza romatnične slike braka stoji veoma ozbiljan „društveni ugovor“ koji se bazirao na ekonomskim uvjetima. Zato obično – pomalo strogo – tvrdim da ne postoji ništa emancipatorno ili progresivno u ideji braka, osim što sliku porodice gura u reakcionarni i konzervirajući smjer. I tu zapravo dolazimo do ključnog paradoksa o kojemu ne možemo ovdje ekstenzivno govoriti radi skučenosti prostora – dok jedni tek pokušavaju izboriti pravo na brak (u primjeru istospolnih brakova), jer im je to historijski bilo onemogućeno, drugi u njemu vide ozbiljne prepreke u borbi za nekapitalističko društvo i emancipaciju.

A što se tiče Vašeg potpitanja o krizi države, rekla bih da je država veoma aktivna, posebice kad je riječ o njezinoj ulozi u privredi. Ona vrlo budno radi na uspostavi poduzetničke klime, ali pritomu uopće ne aktivira svoje socijalne uloge. Štoviše, upravo zato, primjerice, i ne brine o posljedicama reforme radnog zakonodavstva. Njezina je uloga gurati investicije na račun radnih, socijalnih i mirovinskih prava. Taj neoliberalni trend je najzaslužniji za afirmaciju komodifikacije kućansko-porodičnog rada koja snažno izaziva krizu savremene institucije porodice.