Mostarski simfonijski orkestar je za 28. maj pripremio pravu poslasticu za ljubitelje filmske muzike: koncert s poznatom hrvatskom violončelistkinjom Anom Rucner, nakon čega će zajedno nastupiti i 21. juna, na petom dubrovačkom festivalu “Ana u gradu”, koji je pokrenula upravo Ana Rucner.  Povodom koncerta u Mostaru, na kojem će publika u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača moći čuti izvedbe kompozicija iz kultnih filmova kakvi su “Pulp Fiction” i “Schindlerova lista”, porazgovarali smo s Anom Rucner o njenim nastupima, nagradama, ali i mjestu klasične muzike u današnjem svijetu.

Potičete iz porodice muzičara, s violončelom ste se vjerovatno susreli još u najranijem djetinjstvu. Kada i kako je počela vaša ljubav prema violončelu i svijetu klasične muzike? Kako ste se potom “probili”?

Moja majka je violončelistica i zapravo od najranije dobi imala sam priliku slušati njezino sviranje. Majka mi je i inače uzor, no ljepota tonova koju proizvodi violončelo, u njih sam se zaljubila već sa sedam godina i otada sam zaljubljena u violončelo i klasičnu glazbu. Što se tiče mog profesionalnog napretka u njega sam uložila veliki trud koji se i isplatio. Osvajala sam mnoge nagrade i priznanja na raznim natjecanjima tijekom školovanja kao i danas što mi je svojevrsni pokazatelj kvalitete mog sviranja i to mi daje snagu za daljnje izazove. A najveća nagrada mi je zadovoljstvo moje publike.

Kažete da “na violončelu možete izvesti sve”, ali šta je to što publika na Vašim koncertima najčešće čuje? Izvedbe kojih kompozicija, tradicionalnih izvedbi, filmskih tema… dobiju najveće ovacije?

Na svakom instrumentu može se izvesti sve. Ali treba pratiti trendove u kojima živimo, pratim publiku, svoje zadovoljstvo i ono što ona traži. Ovisi gdje, što i za koga se svira, ljudi vole prepoznatljive melodije i tradicionalnu glazbu. Imam širok repertoar i prilagođavam se prigodi. Npr. prošle subote sam u osječkom Hrvatskom Narodnom Kazalištu svirala njihov tradicionalni ples Drmeš, a sljedećeg tjedna na izvedbi u Zagrebu moj će odabir biti klasika. Repertoar je doista širok, od rocka, klasike, autorskih komada koje upravo pripremam. Zapravo sve ovisi o događanju, gdje nastupam tome se i prilagođavam. Mlada publika voli modernu klasiku, a starija je sklona ozbiljnoj klasici.

Vjerujem da je zanimljivo istaknuti da se prilagođavam i zemlji u kojoj nastupam. Gdje god sam putovala uvijek sam izvodila neku pjesmu te zemlje kao znak poštovanja prema publici i zemlji u kojoj nastupam. Veliki mi je životni izazov “obraditi ” cijeli svijet u glazbenom smislu.

Nedavno ste dobili Oscara popularnosti u Banjoj Luci. Koliko Vam nagrade uopšte znače i koliko one mogu doprinijeti popularizaciji klasične muzike danas?

Svaka me nagrada iznimno veseli, i kad ju dodijeli struka, no i kad je publika u pitanju pa tako i ovaj Oskar popularnosti. Što se tiče popularizacije klasične glazbe nastojim u klasične izvedbe unijeti moderni “štih” , a tu je i električno čelo i na taj način želim privući mlađu publiku. Moji nastupi nisu samo sviranje violončela nego ih doživljavam, a i moja publika, kao performans, jer Ana na sceni i Ana privatno ponekad su drugačije osobe. Ta energija koju osjetim tijekom svirke doista je posebna i moja ju publika osjeti. Jako mi je drago da svojim radom mogu pridonijeti i popularizaciji tradicionalnih izvedbi hrvatskih pjesama i plesova kao što su Linđo i Drmeš te na taj način promovirati svoju zemlju.

Kako Vi lično doživljavate klasičnu muziku, njenu historiju, snagu koju je održala do danas?

Kad slušam klasiku osjećam snagu jer ona je toliko moćna. Volim poslušati dobar koncert, obožavam Verdijev Requiem i voljela bih da taj osjećaj mogu doživjeti svi ljudi, što je nažalost nemoguće. Klasična glazba je kraljevska glazba koja nosi hrabrost, snagu, skupocjenost, kulturu. Ponekad mi kažu da ja mijenjam klasiku, no niti jedan glazbenik zapravo ne može mijenjati klasiku već je ona toliko dobra da joj poželiš dati drugu dimenziju novog vremena. Blago onome tko zna i može čuti klasičnu glazbu, to je posebna vrlina.

Gdje stoji klasična muzika u današnjem svijetu, kod nas ali i općenito?

Klasična glazba je klasična i nezgodno ju je uspoređivati s drugim vrstama glazbe. To je svijet za sebe. Danas nije lako biti čelista, fagotista ili neki drugi instrumentalist zašto što se počinje svirati već sa 7 godina i jedan instrument zapravo učiš cijelog života, a vježbanje je svakodnevno i stalno se mora vježbati sve dok se bavite sviranjem.

Sport i sviranje ozbiljnog instrumenta mogli bi usporediti zbog potrebe za svakodnevnom vježbom. Prije utakmice ide se u karantenu i priprema se za utakmicu, ja prije koncerta pripremam ozbiljan repertoar i dva tjedna prije koncerta vježbam od jutra do večeri. I jedno i drugo zahtijeva puno odricanja, svakodnevni trening i i uoči samih koncerata/utakmica detaljne pripreme.

Snimili ste i album s klasičnim uspavankama za djecu, o kakvom se tu poduhvatu radi? Na koje se sve načine može zainteresovati današnju publiku, djecu ali i odrasle, za klasičnu muziku?

Snimila sam album klasične glazbe s uspavankama jer sam majka i željela sam pružiti mogućnost i drugim majkama da uspavljuju svoju djecu uz tu glazbu. Na CD-u su skladbe poput Mozarta što dobro utječe na razvoj djeteta, što je i znanstveno dokazano. Radim nešto što je dobro, lijepo i moderno, dala sam klasici novu dimenziju.