Da nam je makar još jedan život da ga se sjećamo.
Namik Kabil
Piše: Kristina Ljevak
„Kažu da je imaginacija samo vid sjećanja, a meni se čini da pamtim više nego što je potrebno, definitivno više nego što želim. To je dobro, reći će neki, ima tu mesa, građe, potencijala. Jeste, ima, tačno, samo valja to nositi na leđima, valja sa tim živjeti“, piše pred kraj svog romana „Amarcord“ bosanskohercegovački reditelj i scenarista Namik Kabil.
O „količini“ sjećanja i intenzitetu proživljenog kada te zadesi da se rodiš u Bosni i Hercegovini razmišljala sam čitajući paralelno knjige domaćih pisaca koje poznajem i zahvaljujući čemu nemam dilemu o tome šta je stvarnost, a šta fikcija i jednu američkog, ništa manje vrijednog, koji je sve napisano morao izmisliti. Pa neka neko kaže da nama barem u nečemu nije lako. Kada šalu ostavimo nastranu, ostaje pripovjedački dar većine bh. autora i autorica koji pišu takozvanu stvarnosnu prozu kao jedina satisfakcija za koncentraciju nevolje koja nas je zadesila.

Ima tako knjiga koje te jednostavno zgrabe i ne dopuštaju da ih ostaviš dok ne dovršiš čitanje, žaleći kad se primiče kraj, iako nije riječ o djelu koje uskraćuje čitaoca za uvijek nedostajuću informaciju o tome šta je bilo poslije i jesu li i koliko junaci živjeli sretno.
Nema previše sreće u iskustvu o kojem Namik piše, niti na mjestu u kojem sada živi. Ali upravo beskompromisno otvaranje pred čitateljima i ispovijest o proživljenom mogu biti i jedna vrsta recepta za preživljavanje života; barem izbjegličkog. Ili za odličan roman. Ma koliko je breme teško nositi.
Na putovanje ispunjeno neizvjesnošću, zahvaljujući ratu, a ne turističkoj agenciji, pripovjedač je krenuo natopljen odrastanjem u Trebinju, koje uz živopisne anegdote krase stanovnici nenavikli na putovanja (a i kud bi kad im je Dubrovnik bio tako blizu) i koji bi se kad krenu u Stolac spremali kao na put bez povratka.
I takav kakvim su ga okolnosti oblikovale, a porodično vaspitanje formiralo zatekao se kao izbjeglica u filmskoj meki, u Los Angelesu, gdje i srednjoškolci imaju napisane scenarije.
Nije, naravno, kolektivna filmska pomama u novom okruženju odredila njegov profesionalni izbor, bila je ta ljubav prema filmu začeta davno u trebinjskoj kinosali, ali je novi život ili preživljavanje pomoglo da se zauvijek odrekne mladalačkih medicinskih ambicija (uslovljenih odrastanjem u liječničkoj porodici) i posveti onome što najviše voli. I plati cijenu koje je školovanje uz rad podrazumijevalo. A to je bio niz nižerazrednih poslova krunisanih možda najgorim za tamošnje uslove – taksiranjem.
Upravo zahvaljujući taksi epizodama čitaoci „Amarcorda“ dobiće urnebesno iskustvo. Prikaz života kao rezultata potpune suprotnosti onome što su bili autorovi planovi i želje.
Između odlazaka u filmsku školu i nerijetko cjelonoćnog rada u taksi službi pripovjedač je marljivo radio na vlastitim filmskim scenarijima. Posebno zanimljivo za brojne obožavatelje filma „Kod amidže Idriza“ biće otkrivanje okolnosti pod kojima je nastao sigurno jedan od najboljih bh. filmova.
Uz izbjeglički blues Namik u „Amarcordu“ plete i mediteranski, posvećen izmještanju roditelja iz prirodnog staništa, nepremostivoj praznini koju stvara odlazak iz porodične kuće, koju ni Dubrovnik nije mogao da popuni. Posebno ne ocu, pa će njegov poslijeratni povratak i odricanje od dubrovačkih privilegija pod objašnjenjem da mora farbati ogradu oko porodične kuće zvučati kao još jedna trebinjska anegdota, svojstvena netipičnom hercegovačkom humoru i šarmu. A zapravo u toj priči o farbanju ograde utkalo se ko zna koliko sličnih, neispričanih, onih koje mnogo više o nama i našim traumama govore od nas.
„Kad je tata prvi put otišao da vidi kuću u Trebinju, u Bregovima ga je sačekao njegov predratni haver, autolimar Savo Brnjoš. Donio mu je pečenu kokoš i hljeba, i kad je tata sjeo na zid da prezalogaji, Savo je zaplakao.
Ako nekada krenete preko Trebinja za Dubrovnik, obratite pažnju na autolimarsku radnju s lijeve strane na izlasku iz Trebinja, prije skretanja za Herceg Novi. Tu ogromni Savo ispravlja lim starih volkswagena golim rukama. U nemirnoj, prekrasnoj, nesigurnoj, tužnoj i tragičnoj Hercegovini ipak je sigurno da taj dan ta pečena kokoš nije pala s neba. Sjećaću se toga i kad umrem“, napisao je Namik Kabil u dijelu romana posvećenog roditeljskim povratničkim iskustvima, a sem ove, postoji i niz drugih epizoda u kojima autor vodi dijalog s ljudima koji su učinili dobro.
Zapravo, ako bi trebalo u najkraćem opisati Kabilov „Amarcord“, dovoljno je reći da je to roman bez gorčine. Ako je nekada u iskustvu autora postojala, u pripovijedanju je nema.

Naslovnica romana

Namik Kabil je u Ameriku otišao da bi se vratio. Vratio se u Sarajevo, u kojem nikada nije živio. Kada bi se morao birati neki grad s postkonfliktne balkanske mape početkom dvije hiljaditih, možda Sarajevo i ne bi bio loš izbor. Upravo na te godine, koje potiskuje još uvijek dominantno iskustvo rata i ove nesretne ekonomske krize koja nas tare skoro deceniju, podsjeća nas Namik. Ne znam da li mu je to bila namjera, ali nekako tjera da povjerujemo kako smo tada možda propustili posljednju priliku da izrastemo u nešto pristojniju zajednicu. Danas, dok ovo pišem, Sarajevo je grad iz kojeg se odašilju najmonstruoznije vijesti. Sve više vjerujem da nećemo imati vremena za popravni. I zato je bitno sjetiti se tog friškog poraća, onog dijela boljeg sebe. I zato je Sarajevo početkom dvije hiljaditih važna književna tema, koju je Namik uspješno dotakao. Baš kao Sarajevo u sumrak mira, koji je, kako je to Miljenko Jergović napisao, Saša Hemon uspješno zagrebao u „Knjizi mojih života“.
Moglo bi se još ponešto napisati o tim danima i noćima i trenucima zaborava u mjestima koja više ni fizički ne postoje, pa ako se bude autoru dalo, neka mu ovo služi kao podsjetnik.

Još jedna važna tema, ako ne i najvažnija, smjestila se u „Amarcord“. Onaj dio posvećen vremenu s naslovnice, na kojoj autor pozira s reprezentativnim ribljim ulovom i u nereprezentativnom pubertetskom izdanju.
Trebinje i način života koji opisuje s današnjim su iskustvom svima nama daleko jednako koliko i Hollywood bulevar i ocvale zvijezde ili smušeni putnici koje je vozio po njemu.
Ono što nam ne bi trebalo biti daleko, iako mislimo kako je prošlo vrijeme velikih istina i kako sve znamo, jeste jedna važna autorova autobiografska lekcija. Pročitajte je nekoliko puta i primijenite barem jednom.

„Nisam vjerovao da mogu drugačije korisno djelovati osim pokušati raditi svoj posao najbolje što znam. Moj zdravstveni karton, istorija bolesti, pokazivao je da sam zadnji put na lični crnjak, vlastitu traumu, strah od samoće, ono kad sam došao u Ameriku, reagovao posvećenim učenjem i disciplinom. Iz kolektivnog bosanskog crnjaka opet sam pobjegao u pisanje i čitanje, namaštavanje projekata vjerujući kako je rad jedina terapija koja daje rezultate. Počelo se i snimati, usitno, baš onako antiholivudski kako sam i maštao. Akcija!“