Njega nećete često vidjeti u medijima, ali njegovo umjetničko djelovanje nije nevidljivo. Svaki put bljesne sa svojim radom, a onda se povuče, pa ponovo iz tog zatišja s vremenom čujemo ili vidimo njegov rad, bilo da nas opet počasti nekom ulogom ili obraduje svojim aktivnim nastavničkim radom na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutno vodi četvrtu godinu glume u zvanju vanrednog profesora, ili nas pak obraduje nastupom kao član sarajevskog pop benda „Dvadesetorica”, ili nam pokaže da može uz sve to biti i sjajan reditelj pozorišnog komada „Narodni poslanik” koji već tri puta, koliko je do sada odigran na velikoj sceni BKC-a u Sarajevu, puni dvoranu do posljednjeg mjesta. Skroman kada priča o svojim uspjesima, glasan kada kritikuje društveno-političke anomalije i odgovoran kada prenosi glumačko znanje. Sve to je glumac i profesor Alen Muratović. Za Urban magazin, Alen direktno i “bez dlake na jeziku” govori o uspjehu „Narodnog poslanika” koji pretenduje da bude pozorišni hit ne samo u Sarajevu nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, o repertoarima sarajevskih pozorišta, angažmanu u grupi „Dvadesetorica”, o novim generacijama glumaca koje školuje…

Piše: Leila Kurbegović

Foto: Edvin Kalić

S predstavom „Narodni poslanik” napravili ste jedan, takoreći, teatarski iskorak a da pritom taj komad ne nosi prefiks „urnebesna komedija”. Publika naprosto željno iščekuje ponovno igranje predstave, šta vam to govori i šta je bio neki osnovni pokretački motiv za rad na ovom Nušićevom komadu?

Da. Lijepo je da je interesovanje za predstavu veliko. To je nagrada za sve nas koji smo radili na samom procesu predstave. Iskreno, ne mislim da smo napravili veliki teatarski iskorak. Predstava spada u domen klasične teatarske postavke. Vrlo je jednostavna, čitljiva i razumljiva. Mislim da je iskorak napravljen u produkcijskom smislu, a to je da pozorište može funkcionisati i vaninstitucionalno. To jeste zaista iskorak, a ujedno i znak za mnoge koji žele raditi časno i pošteno svoj posao a da pritom ne zavise od institucionalnog pozorišta. Mnogo više rada i truda je potrebno, ali ako se dovoljno želi tada se i može.

Pretpostavljam da ste nakon predstave imali i bliski susret s publikom. Šta vam kažu? Zamjeraju li šta s obzirom na to da mi uvijek imamo neke zamjerke i sve znamo i poznajemo?

Iskreno, mislim da nikada veći susret s publikom u tom smislu nisam imao nego što je to slučaj s ovom predstavom. Ključ leži u činjenici što je već do sada predstavu pogledalo više od dvije hiljade ljudi, a igrala je svega tri puta, uključujući i premijeru. Reakcije su generalno jako pozitivne. Može se dosta govoriti o tome. Nije najtačnija postavka u formulaciji zamjera li neko ili ne. Stvar je rakursa gledanja i on nije jednak. Postoje ljudi koji se profesionalno bave ovim pozivom i do čijeg mi je mišljenja jako stalo. To su moje kolege s kojim sarađujem već gotovo pune dvije decenije. Drugi rakurs je „obični“ gledalac koji je došao  zbog nekog novog doživljaja. Naravno da i nas profesionalce zanima doživljaj, i to bi morala biti osnovna stvar i neko osnovno osjećanje, ali isto tako vrlo brzo nam neke stvari mogu pokvariti sliku doživljaja po koji smo došli. Vrlo brzo možemo uočiti kakav se proces krio iza predstave koju gledamo. On nam otkriva mnogo toga, i to je referenca kojom tretiraš nečije umjetničko stvaralaštvo. Bilo ono kolektivno ili individualno. Proces je lična karta. Samim tim, kolege koje su mi se javljale generalno imaju pozitivan utisak, ali isto tako ukazali su mi i na neke stvari o kojima se može razmišljati i na kojima se može još raditi. Predstava je živ proces, i to su sasvim prirodni komentari. Bitno je da su s pozitivnim predznakom. Na kraju krajeva, ne znam ni kako bi izgledalo da se svi slažemo i da imamo identičan utisak? Imam sreću da sam poprilično objektivan čovjek. Tačno znam šta smo radili i šta smo napravili. Zadovoljan sam, ali isto tako sam i nezadovoljan jer neke stvari nismo doveli dokraja. Sklon sam samokritici. Mislim da je to dobro. Potreba za stalnim preispitivanjem. To će nas učiniti još radnijim. Da se vratim samo i na, kako rekoh, „običnog“ gledaoca. Tim epitetom apsolutno ne omalovažavam publiku.  Jer ona je u konačnici stvarno mjerilo. Iako funkcioniše u većini slučajeva po principu „dopada mi se“ ili „ne dopada mi se“. To je zbog toga što ne odgajamo publiku na pravi način. Ne edukujemo je i onda ne možemo ni očekivati nešto više. U konačnici, i stav „dopada mi se ili ne“ biva relevantan. Mnogo je pozitivnih komentara na predstavu. Možda me to malo i brine jer sam po prirodi skeptik i pesimista. Nije to baš tako sjajno kako se doima, ali dobro. Sada se moram zaustaviti jer će se intervju pretvoriti u saslušanje samoga sebe.

Već u uvodnom dijelu predstave, kada govorite o složenosti našeg državnog sistema, publika počinje da se smije iako iznosite činjenice. Koliko je publika svjesna poruke koju im ovom predstavom odašiljete?

Mislim da sam već kroz treće čitanje teksta znao da ću predstavu otvoriti ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Lekcijom koja nas treba ošamariti po ko zna koji put. Lekcijom koja nam tako zorno kaže u čemu živimo. Toliko apsurdnosti u tri minute teško ćete pronaći bilo gdje. Time sam se kao reditelj ogradio, to jest ja veći apsurd ne mogu ponuditi u predstavi u odnosu na ono kakav je on u stvarnom životu. Očekuje se od vas da pravite teatar apsurda jer ste uzeli za temu socijalno-politički kontekst. U takvom početku sve je gotovo već rečeno. To je kao da publici na samom početku kažete „ispružite dlan, uzmite gorku pilulu svoje stvarnosti i možemo početi“. Zabrinut sam reakcijom publike. Većih mazohista od nas samih ne postoji na svijetu. Žalosno je čemu se sve ljudi smiju i kakve se radnje aplauzom nagrađuju. Trudim se da ih negdje opravdam pomišljajući da je to odbrambeni mehanizam, ali u većini slučajeva je to zapravo nesvijest koja vodi do čistog mazohizma. Tužno.

Zanimljivo je da u predstavi igra i Izudin Bajrović, koji ima iskustvo i pozicije i opozicije, ali radi se svakako o sjajnom glumcu. Kazao nam je da je lijepo nasmijati se samom sebi. Koliko vam je bilo važno, i da li je uopšte, da on zaigra u ovom komadu?

Izbor da Izudin Bajrović bude glavni protagonista u komadu isključivo je bio zbog toga što se radi o izuzetnom glumcu. Po mom mišljenju došao je do jedne glumačke zrelosti koja fascinira. Lakoća kojom provodi osnovnu radnju i gradi karakter je zadivljujuća. U prilog nam je išla i činjenica da je Izudin na poziciji narodnog poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo. Upravo ta činjenica nam je pomogla da istini priđemo što bliže. U našoj umjetničkoj misiji istina je ono za čim konstantno tragamo. Ta okolnost bila je jedna od dobrobiti koja je pomagala ovoj predstavi. Znali smo je iskoristiti.

Okupili ste sjajnu ekipu glumaca, koji su kao i vi ovom predstavom htjeli dići svoj glas protiv vremena u kojem živimo, tačnije političkog sistema?

Da, imao sam zaista divnu ekipu na raspolaganju. Povjerenje nas je krasilo od početka do kraja. Meni je bilo bitno kako će oni reagovati na adaptirani Nušićev tekst. Adaptacija je nosila moj lični stav, odnos prema svakodnevnici u kojoj živimo. Oni su reagovali po principu indiga. Niko nije imao nikakvu zamjerku ili neko drugo, oprečno mišljenje. Naprotiv, samo su se naslonili na ponuđeno i krenuli unapređivati svojim stavom i odnosom prema zadatoj temi. Nije se teško ujediniti kada je toliko đubrište oko nas. Govorim o ljudima koji su svjesni u čemu živimo. Ljudi koji žele promjenu. Ovom prilikom im zahvaljujem jer su me podržavali od samog početka. Ovo je moja prva uloga ove vrste. Vjerovali su mi i bezrezervno pomagali. Kada imate takav kolektiv, rezultirati mora biti dobar.

Obično ovo nazivamo politički angažovanim teatrom, šta mislite o tom terminu i koliko je značajno imati ga u društvu kakvo smo mi?

Ne mislim zaista da je naša predstava politički angažovan teatar. Ovdje se više radi o jednom socijalnom statusu. Predstava bi se mogla žanrovski smjestiti u nešto što se zove socijalna komedija ili ako hoćete još tačnije onda bi to bila socijalna tragikomedija. Naša predstava treba ili bi trebala nekima konačno otvoriti oči. Da se uvjere po ko zna koji put ko nas to vodi i šta mu je sve potrebno da se domogne vlasti. Koji su to putevi i sredstva. Nušić je vrhunski komediograf i neminovno vas gura u komičnu atmosferu. Angažovani, politički teatar zahtijeva jednu, po meni, još brutalniju, gotovo dokumentaristički eksplicitnu formu. Činjenice moraju vladati. Dnevnik skrojen na pozorišni način. Iskreno, ja nisam ljubitelj takve estetike u pozorištu. Mislim da se i kroz jedan mikrosvijet, odnos, može dosta toga reći i pritom biti jednako ako ne i više angažovan. Tako da prihvatam u jednu ruku da smo ovom predstavom htjeli poslati poruku angažovanosti jedne trupe, ali ne u onoj mjeri da se bavimo politički angažovanim teatrom.

Režija kao intuitivni momenat

Nije rijetkost da se glumci uhvate ukoštac s režijom, šta je bio vaš motiv i koliko je to zahtjevan posao, ili vam je kao glumcu lakše da sagledate sve to?

Sasvim sigurno nisam napravio odluku na način „jako me zanima režija, moja karijera bi mogla ići u tom pravcu“. Ovo je više bio neki intuitivni momenat. Ermin Sijamija kao producent  predložio mi je tu ideju. Pitao me „zašto ti ne bi režirao?“ kada smo razgovarali o mom prvobitno planiranom glumačkom angažmanu. Nasmijao sam se. To je bila moja prva reakcija. Druga reakcija je bila da mi je prijala ta vrsta ponude jer je to znak da neko cijeni i poštuje  tvoj rad. Nisam odgovorio ni sa da ni sa ne. Uzeo sam tekst i znao sam: ako mi prvi utisak nakon čitanja proizvede impuls koji me nikada ne iznevjeri, prihvatit ću. Tako je i bilo. Upustio sam se u tu pustolovinu. Redale su mi se scene u glavi. Ugledao sam glumce, prostor. Vrlo brzo su se počele sklapati kockice. Posao reditelja jako je zahtjevan. Osjećate da je cjelina na vama. Prva linija vatre. Preko vas cirkuliše sve što se dešava u procesu. Odgovornost se konstantno penje na mnogo viši stupanj nego kada ste u ulozi glumca. Odgovarate za svaki momenat stvaranja predstave, a u konačnici i rezultata. Postajete mjerilo stvari. A kada ste u takvoj ulozi angažman konstantno mora da porasta. Ja sam čovjek kojem prija visok stepen angažmana, i to mi je pomoglo.

Kako ste postigli to da ne pretjerate i ne odete u krajnosti, kako to obično biva s komedijama?

Pomoglo mi je vlastito iskustvo igranja u komedijama. Tačno znam šta može eventualno narušiti predstavu. Glumci često pomisle da su veći i bitniji od predstave. To nije tako. Predstava je bitnija. To je naš umjetnički okvir, govorim iz pozicije glumca. Okvir koji naprimjer ima jedna muzička kompozicija. Kompozicija je okvir. Note moraju savršeno odgovarati da bi taj okvir učinile skladnim. Tada dobijamo savršenu kompoziciju. Ako počnemo svirati po svojim notama, neće biti dobro. Pojavit će se kakofonija, nesklad. Naučen sam da je partner na sceni bitniji od mene samog i da ću biti onoliko dobar koliko moj partner bude dobar. Nema glume za sebe i u odnosu na sebe. Mnogo znam o glumačkoj prirodi jer se time svakodnevno bavim i na Akademiji i u pozorištu. To mi je pomoglo da vodim glumce i da ne skrenemo u pogrešan pravac.

Sve više umjetnici kroz svoj angažman i rad na ovakvim i sličnim projektima upiru prstom u probleme i situacije koji nas okružuju, ali da li to ipak mijenja situaciju u društvu?

Jedan od osnovnih zadataka ljudi koji žive umjetnost jeste da se referišu na zbivanja u društvu. Bez tog referisanja umjetnost bi doživjela devalvaciju. Bila bi sama sebi svrha. Nije rijedak slučaj da umjetnost prerasta u zabavu, kič, šund. Svi oni koji se istinski bave umjetnošću oni i progovaraju. Upiru prstom. Nažalost, mislim da nema ni blizu efekta koji bi mogao biti, ali najgore i najbolnije je odustati. Da samo jedan gledalac u publici doživi katarzu, mi ćemo biti zadovoljni. A uvijek će biti barem jedan.

Da li ova predstava može uticati na one koji već godinama ne izlaze na izbore i tako puštaju drugima da im kroje sudbinu, s jedne strane, a s druge i na one koji već godinama biraju isti put?

Ne znam, zaista ne znam. Iskreno, teško. Ljudi koji dolaze u pozorište imaju mnogo liberalnije i građanski osviještene stavove. Nisu oni ciljana skupina. Ovi koji bi trebalo nešto da promijene neće ni doći u pozorište. Njih to ne zanima. Plaše ga se jer misle da ne razumiju. I donekle su u pravu. Mi bismo ovu predstavu trebali igrati na koridama, teferičima, i tamo grabiti mijenjanje svijesti. U opštini Centar – teško. Mada je i to područje izgubljeno. Možete li zamisliti šta je onda s ostalim opštinama u Bosni i Hercegovini. Producentima govorim da je ovu predstavu bitnije igrati po manjim gradovima u našoj državi nego u Sarajevu. Pitanje je šta je isplativije jer je predstava rađena da proizvede i komercijalni uspjeh.

Sjajni su i songovi u predstavi, kao i muzika, možete li nam dati neke detalje kako su nastajali, mogli bi postati hitovi?

Vraćam se na ono sklapanje kockica o kojima sam već govorio. Poslije prvog utiska nakon čitanja znao sam da mi trebaju songovi u predstavi. Znao sam i koga ću angažovati za to. Sanjin Latifić je čovjek kojeg dugo poznajem. Njegov umjetnički angažman u bendu „Validna legitimacija“ savršeno mi je odgovarao. Taj presjek stvarnosti i lociranja najtrulijih elemenata ovog društva je kod Sanjina beskompromisan. Britko, tačno i sarkastično. Sve što mi treba. Za muzički aranžman pozvao sam također čovjeka kojeg jako dugo poznajem i čiji umjetnički angažman u bendu „Velahavle“ jako cijenim. Samir Hodović, frontmen i osnivač tog benda, u pomoć je pozvao  Ninu Škiljića, s kojim već dugo sarađuje. Taj trojac je iznjedrio dvije zaista sjajne kompozicije koje su mnogo doprinijele samoj atmosferi i ideji predstave. Znam samo da su mnogo uživali u procesu nastanka, svakodnevno su se nalazili i radili. Kuriozitet je da su mnogo prije zadatog roka završili songove. To vam govori o želji, velikoj želji da se radi i na kraju sjajno uradi. Mnogo sam ponosan na ovaj dio stvaralačke ekipe.

Predajete glumu na ASU, igrate u pozorištu, okušali ste se evo i u režiranju predstave. Šta nam možete reći o trenutnoj situaciji u pozorištima i kako to zaista žive glumci, kao i to kako je to biti umjetnik i glumac u vrijeme mnogo većih „glumaca” – mislim na političare?

Nimalo nije sjajna situacija u pozorištu. O tome ne želim mnogo govoriti jer sam se već umorio, ali isto tako mora se i djelovati jer nam se može desiti gašenje. Ovdje me ništa ne bi začudilo da sutra ugledam daske kao na Zemaljskom muzeju na nekim od ovdašnjih pozorišnih kuća. Svjestan sam i činjenice da pozorišta ne moraju biti institucionalna i da je budućnost u pozorišnim trupama. Zapravo je to istorijski momenat koji nakon hiljada godina biva ponovo aktuelan. Ovi na vlasti, ovakvi, neće nam ništa pomoći. Njima to ne treba. Njih je zadesio neki koncept koji je ustanovljen prije pedeset godina i ne mogu ga tek tako lako izbrisati. Da se njih pitalo, ne bi ni postojalo. Ima u vlasti pojedinaca koji  žele nešto da urade,  jer su na neki način dio toga, i mi malo lakše dišemo zbog te činjenice, ali to su sve Pirove pobjede. Stvar je sistematskog rješavanja problema, a nažalost nismo ni blizu toga. Imam sreću pa radim na Akademiji. Svakodnevno sam u procesu rada sa studentima. Taj momenat svakodnevnog me čini vitalnim i ubrizgava mi neophodnu strast za Glumom. Obožavam svoj posao i trudim se da studentima prenesem takvo osjećanje. Kada i oni počnu da ga obožavaju, a to se u većini slučajeva dešava, imamo oazu pozitivne, kreativne i stvaralačke atmosfere.

Da li je ova predstava uspjela donijeti veću komediju od one koju živimo?

Nije uspjela biti veća komedija. To je nemoguće. Zapravo, u žestokom rediteljskom konceptu ovaj komad može da bude tragedija. Jer on zapravo i jeste tragedija. Ne možemo mi smisliti duhovitost na način koji ti to stvarnost može servirati. Pratite sada predizbornu kampanju. Doći ćete u situaciju u koju dolazimo godinama pitajući se da li je ovo moguće? Ko su ovi ljudi? U konačnici, oni završe na Youtubeu i imaju milione pregleda. I mi se smijemo. Ne da nije smiješno, nego je žalosno.

Vi ste i član „Dvadesetorice“, možete li nam reći da li vas je to zajedničko buntovništvo s razlogom i okupilo?

Okupilo nas je prijateljstvo. Mi se družimo svakodnevno i naravno da se moramo referisati na zbivanja oko nas. Shvatili smo da u raji imamo sve što nam je potrebno. Prije svega sjajne muzičare. Sami sebe smo zabavljali i uživali u tome. To je kao neki vid terapije koji proživljavamo kada se okupimo i sviramo. Tekstovi nadiru jer je gomila tema. Odrasli smo na new primitivsu, monthy pytonu i top listi nadrealista. Sigurno je da je to imalo efekta na naše stvaralaštvo. Nismo se zanosili da postanemo neka atrakcija. Ljudi su to tražili od nas. Mi smo zaista sami sebi dovoljni, ali eto, lijepo je kada te neko zove i organizuje ti koncert. Mnogo lijepih stvari sam proživio sa „Dvadesetoricom“. Trenutno mirujemo, zasitili smo se malo tog koncepta i ne želimo habati već viđene stvari. Nemamo nikakvu obavezu prema tome i ako dođe momenat da opet plešemo i sviramo to ćemo i raditi.

Šta je to što rado odete pogledati ili poslušati? Da li pratite neka kulturna zbivanja u našem gradu?

Prvenstveno pratim koncertna zbivanja. Nažalost na kašičicu ih imamo ako isključimo bendove koje sviraju svakih sedamnaest dana. Desio se Kraftwerk. Sjajno. Nažalost, to je stvar toga da nam se desilo a ne stvar koncepta. Svakih nekoliko godina dočekamo eventualno tako veliki muzički događaj. Festivali su nešto što još uvijek ovaj grad čine vitalnim u nekoj mjeri. SFF, Jazz fest, MESS, Beer fest, Fuu-festival ulične umjetnosti, U zadnjih nekoliko godina Bookstan, i to je to.

Šta mislite o teatarskoj ponudi sarajevskih pozorišta?

Nedovoljna, ali postoji. U zadnjih nekoliko godina izdvajam SARTR kao primjer kako, barem  po meni, treba raditi. Malo pozorište, s najmanjim ansamblom, ali ansamblom koji radi. Vrlo spreman i profesionalan. Angažovan i požrtvovan. To rezultira jako dobrim predstavama koje igraju na svom repertoaru. Mislim i da su jedno od najposjećenijih kulturnih mjesta u našem gradu. SARTR ima ponudu u stvarnom smislu te riječi. Pozorište mladih je također, čini mi se, krenulo jako dobrim putem. Vidjet ćemo šta će se dešavati, ali otvaraju puteve mladim umjetnicima i repertoar izgleda sve sadržajniji. Kamerni teatar je također odlučio dati priliku mladim ljudima i glavninu repertoara iznose mladi ljudi. Što je jako dobro, ali s druge strane nedostaje kvalitetnijeg i zahtjevnijeg teatarskog upliva. Mnogo diskutabilnih predstava gostuje u tom teatru i popunjava repertoar. Očigledno je to marketinški način kako izdržati sve finansijske poteškoće s kojima se nosi svaka kulturna kuća. Narodno pozorište negdje stagnira jer je u okvirima velike budžetske organizacije. Mnogo je uslovnosti na koje se „mora“ pristati. Mašinerija koja nije artikulisana na najbolji način. Tamo ne možete imati ni prostor scene za probe a da vam pritom ne pokuca neko iz recimo Šipada i kaže „mi smo za danas zakupili scenu, napustite istu“.

Imamo sjajne glumce, ali kao da nisu dovoljno iskorišteni, kako vi na to gledate?

Svašta nešto ovdje nije iskorišteno. Tako ni glumci. Mnogo je karika u lancu zašto je to tako. Prva i osnovna je stvar sistematizacije i plana šta s mladim glumcima koji dolaze. Pustiti ih da završavaju a pritom im ne ponuditi mogućnost zapošljavanja. Na tržišnom polju gotovo i ne postojimo. Vidite da se rijetko nešto snima. Kada i krene, tada se nešto i počne dešavati. Glumci bivaju sve angažovaniji. Tržište očigledno ne dozvoljava pojedincima da se usude krenuti u finansijske avanture iz kojih ne znaju kako će izaći. Zamislite da se u našoj državi paralelno snima deset serija, tri filma? Da se crtići koji nam dolaze u kina rade s našim glumcima koji će nahovati crtane junake? Tada bismo pričali o velikom angažmanu glumaca. Tada bi se i pokazalo ko zaista radi a samim tim i vrijedi. Tada bi glumci mogli konačno početi naplaćivati svoj angažman, profesionalnost i umijeće. To bi im trebalo otvarati nove i još bolje angažmane. Ako su zaista dobri i vrijedni. Mi se ovdje nemamo kada ni dokazati. Jer zbog svih navedenih stvari rijetko ili gotovo nikako ne dobijemo priliku.

Rukovodite i scenom Obala na ASU, šta nas to tamo očekuje, ljudi vole doći tu i pogledati studentske predstave, jer čini se da su nekada bolje od onih koje nam se nude generalno?

Ta činjenica me uistinu čini ponosnim. Otvorena scena Obala je stvar na koju sam zaista ponosan. Evo već četiri pune godine uspijevamo kontinuirano isproducirati redovni mjesečni repertoar. Za naše predstave je teško nabaviti ulaznicu jer je veliko interesovanje za njih. Prepoznaje se čista ljubav i posvećenost naših studenata. Ispitne predstave na Obali nose atmosferu u prostoru koji je jako specifičan. Taj prostor čini predstave unikatnim, drugačijim, pa ako hoćete i ličnijim. Tu se svi studenti utiskuju cijelim sobom. Daju vam sve što mogu u određenom trenutku. Kada imate takve komponente, onda morate dati sve od sebe da ta scena živi. Mene te stvari tjeraju da činim sve kako bi ta scena i dalje živjela i pored mnogobrojnih poteškoća s kojima se susrećemo. Obala je jedino mjesto gdje možete besplatno doći i gledati predstavu. Predstave koje itekako znaju biti na nivou profesionalnih teatarskih produkcija. Predstave u kojima učestvuje gomila profesionalnih glumaca bez ikakve materijalne naknade. To je znak koliko smo mi zaljubljeni u svoju umjetnost i da materijalno nikada ne može preuzeti primat ličnoj i profesionalnoj nadogradnji. Aleksandar Seksan, Alban Ukaj, Maja Salkić, Sead Pandur, Sanja Burić, Mediha Musliović, Adnan Goro, Mirza Dervišić, Aldin Omerović, Arma Tanović Branković, Dženita Imamović Omerović, Sanin Milavić, Amila Terzimehić samo su neka od imena koja učestvuju u repertoaru Obale. Napominjem, bez ikakve materijalne naknade.

Kada ćemo vas ponovo gledati na sceni ili ćete se opet odlučiti za neki komad koji biste rado režirali?

Možete me gledati u predstavama koje već igraju: “Vremenski tunel“, „Ožalošćena porodica“, „Buba u uhu“, „Demoni“, „Kokoška“. U pripremi je rad na još jednoj predstavi u kojoj ću igrati početkom iduće sezone. Još uvijek je rano da najavim o kojoj predstavi je riječ. Što se tiče eventualne režije, vidjet ćemo. Ako se kockice ponovo krenu slagati, zašto da ne.