Za minuli rat predstavnik/ca svake generacije reći će kako je njegova/njena generacija najgore prošla. Znamo da se uz gubitke najmilijih malo šta može mjeriti sa skoro četiri provedene godine u rovu i o tome, osim putem usmenih predanja i sjećanja na godine kada se gradilo ovo malo države, saznajemo i kroz stvarnosnu prozu autora rođenih krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na prostoru bivše SFRJ.

Čak i da se u ratu imalo prava na vlastite izbore, oni/e rođeni krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih mogućnost odluka nisu imali. Često su zbog svoje malodobnosti postajali glavni junaci nekih roditeljskih odluka i izbjegličkih priča, koje, iako nedovoljno ispričane i formalno sigurnije, predstavljaju veliku traumu i važnu umjetničku temu koju kroz vlastita različita, a opet slična iskustva ispisuju Ivana Simić Bodrožić u knjizi „Hotel Zagorje“, Vladimir Tomić u dokumentarcu „Flotel Europa“ i Alen Mešković u romanu „Ukulele jam“. Zajedničko ovim autorima/cama jeste izbjeglištvo u tinejdžerskom dobu na mjestima koja nisu namijenjena životu u redovnim okolnostima.

Piše: Kristina Ljevak

Miki, junak i pripovjedač romana „Ukulele jam“, imao je sve što je potrebno za sretno djetinjstvo: vršnjake s kojima se družio, Ninu u koju je bio zaljubljen, starijeg brata kome se divio i njegove ploče, koje će formirati Mikijev muzički ukus.

Prvo je iz mjesta u kojem je odrastao otišla Nina, zatim su nakon prvih granatiranja i sprovođenja sa srpske na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine otišli on i njegovi roditelji, dok je starijeg brata srpska vojska negdje odvela s ostalim mlađim muškarcima. Nakon tog mučnog iskustva kojeg će se kasnije nerado sjećati i o njemu progovarati tek uz koju čašu više, Miki je s porodicom stigao u bivše odmaralište JNA pretvoreno u izbjeglički centar na hrvatskom primorju. „Ovdje i nije tako loše, pomislio sam. Imaju onaj Samir i njegov brat. Imaju one cure na plaži. Ima nade“, razmišljao je naš junak na početku neplanirano dugog ljetovanja ne znajući tada da pogled na more ili bilo koju drugu ljepotu može stvarati osjećaj radosti samo onda kada je dio vlastitog izbora, a ne nužnosti.

O tome u romanu „Ukulele jam“ piše Alen Mešković, rođen u Derventi, danas nastanjen u Danskoj. Njegov prvijenac izvorno je napisan na danskom jeziku, a nakon uspjeha u njegovoj novoj zemlji te Hrvatskoj i Srbiji, uz autorizirani prevod ga je na bosanskom jeziku objavila izdavačka kuća Buybook.

„Večer prije odlaska napravili su oproštajnu feštu u svojoj sobi u prizemlju D2. Atmosfera je bila pogrebna. Sjedili smo na podui vodili neke kratke, površne razgovore. Riders on the Storm je lijeno lebdjela zadimljenom prostorijom. Bila je to Damirova najdraža pjesma, pa smo je stalno puštali. Negdje poslije ponoći, kod zida pod prozorom, poljubili su se Kaća i Damir. Tjednima prije toga ih se moglo vidjeti kako zajedno šetaju po plaži. Tjednima je on oklijevao, jer je znao da će možda uskoro na put. Te noći, kad je sve unaprijed bilo izgubljeno i kad niko nikog više nije mogao povrijediti, ona se okuražila i povukla prvi potez. Ostatak večeri za njih nismo postojali ni mi usobi, ni stare babe na hodniku, ni sutrašnje jutro koje će ih jednomzauvijek rastaviti. Postojao je samo zadimljeni polumrak u bivšem vojnom odmaralištu na moru, dugo trpljena glad i dostupne mrvice.“ Ovako Alen Mešković opisuje jedan od brojnih rastanaka kojima će biti određen njegov život, ali za ovakva iskustva u kontekstu ukupnih ratnih prilika i gubitaka kaže da bi bilo pretjerano reći da su traumatična.

„Bilo je daleko traumatičnijih rastanaka i događaja u tom periodu za mnogo ljudi s našeg podneblja, ali naravno da to dosta definira i formira čovjeka. Sjećam se da sam zbog tih prekida imao stalno osjećaj da počinjem ispočetka. Roman govori o ljudima koji su bili statisti u ratnom periodu, koji su se našli ni krivi ni dužni na mjestu na kojem se povukla linija fronta“, objašnjava naš sagovornik.

Odrastanje u pogrešnom vremenu

Iako se u Mikijevih 14 kvadrata životnog prostora u primorskom odmaralištu smjestila i stalna briga za nestalim bratom i sinom, život na početku mediteranskog izbjeglištva i nije bio toliko loš. Miki je imao drugare u Centru, ponekad bi se skupili i neki sitni novci za malo piva i lošeg vina, dešavali su se i prvi poljupci, sve kao iz pjesama koje je slušao dok nije otkrio metal… Gotovo da je jedina nevolja bila ta što je hodao u hlačama koje odavno nisu imale veze s bojom u kojoj su kupljene i u raspalim patikama koje je otac bezuspješno pokušavao zakrpiti.

Prvi problemi nastali su onda kada se počela praviti bitna razlika između izbjeglica i prognanika, te kada su se na bosanskohercegovačkom ratištu zaoštrili sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Uz „Čavoglave“ i ostatak repertoara iz domoljubnog registra te uvrede, a ponekad i batine, život u Centru se mijenjao. Zbog toga su njegovi prijatelji s porodicama počeli odlaziti u Švedsku, koja će do kraja romana našem junaku ostati obećana zemlja u kojoj su njegovi drugovi i muzičke biblioteke. Muzika je Mikiju sve, a zemlja u kojoj je moguće besplatno doći do svjetskog muzičkog blaga svakako je ona koja ispunjava njegove zahtjeve.

Stalna briga za nestalim bratom, nemogućnost upisa u željenu srednju školu zato što je izbjeglica iz Bosne, rastanci s prijateljima i djevojkama koji/e napuštaju Hrvatsku, hladni obroci u menzi, nikakve finansijske prilike, Caritas i Crveni krst kao jedino mjesto na kojem može doći do odjeće, vijesti koje iz sata u sat otac sluša na malom radioprijemniku, uplakana majka… Sve su to prizori o kojima bez gorčine, često s humorom piše Alen Mešković, uvodeći nas u prostor odrastanja u pogrešnom vremenu, onom u kojem ti se zbog 50 kuna zarađenih šegrtskim radom učini da je „svijet kafić mogućnosti“.

„Kad Miki nađe kao neku curu i kad počnu te fešte, i on postane dio te grupacije, i kad ima neki status zato što zna sve rock pjesme napamet, e onda se desi još jedan rat, rat u ratu, rat između Bošnjaka i Hrvata, i onda nisu samo Srbi više neprijatelji nego to postaju i Bošnjaci. Zbog toga su mnoge bosanske izbjeglice bježale dalje, u Švedsku, Holandiju. I Miki u Centru opet ostaje sam. Mora ponovo da traži svoje društvo i neko svoje mjesto. Toje njegova priča, ali i priča života na Balkanu, koji se ne može porediti s Danskom, naprimjer. Skandinavci imaju jedan dugikontinuitet mira, u kojem su mogli da razviju neko društvo i standarde, a kod nas svaka generacija pamti jedan ili dva rata. Stalno se vraćamo na početak, stalno iznova počinjemo, gubimo ljudske i mnoge druge resurse. To se na neki način i oslikava u romanu poštose upravo taj ratni, historijsko-politički kontekst koji je u pozadini priče, sad pa sad pojavljuje u prvom planu, lomi Mikijev narativ i vraća ga na početak…“, objašnjava Mešković.

Bilo mi je samo šesnaest godina i nekoliko mjeseci te večeri. Pojma nisam imao kakav je to osjećaj sjediniti se sa ženom. Probuditi se uz nju ljeti, ujutro. Osjetiti dodir njene tople ruke na svojim mudima, koja odjednom progovaraju – i njemački i engleski. Zato sam se dugo poslije nadao, da ću – kad se to jednog dana najzad dogodi – osjetiti isto ono što i pri prvom ulasku u Ukulele, kaže Miki nakon prve posjete centralnom toponimu svojih izbjegličkih godina, po kojem je roman i dobio ime. Ukulele je bio veza sa životom u kojem nisu vladala pravila iz Centra. Odlaske tamo doživljavao je kao hodočašće, tu mu se desio i prvi lični trijumf kada je na proslavi sedamnaestog rođendana predstavljen kao veliki tekstopisac za muziku benda u nastanku. Tamo je bilo baš sve onako kako treba biti po mjeri i kriterijima nekoga ko ima manje od 17, a od života je vidio progon i parče jadranske obale.

Određena mjesta su izmišljena u romanu. Miki živi u jednom mjestu koje se zove Majbule, pored grada koji se zove Vešnja, i oni, naravno, ne postoje. Jedan danski kritičar je čak pisao kako je koristio Google Earth da nađe mjesta, pa mu nije pošlo za rukom. Živio sam u jednom mjestu pored Pule, a Ukulele je, naravno, inspiriran pulskim rock klubom Uljanik, kultnim mjestom. Kad sam počeo pisati roman na danskom, što sam ga duže pisao, pričaje postajala sve univerzalnija, a izmijenjena imena pomogla su mi da dodatno stvorim otklon. I grad je tako konstruiran. To je mješavina raznih primorskih gradova u kojima sam bio na ferijama, pa onda uzmem trg iz Zadra i prebacim, pa onda malo Splita, Pule…“, kaže naš sagovornik, koji je s 14 godina otišao iz Dervente. I od tada je, po vlastitom priznanju, u stalnoj migraciji. Najprije u Hrvatskoj, a onda unutar Danske, u kojoj se često selio. „Takav je moj narativ i prihvatio sam ga vrlo rano. Ne zato što sam htio, nije to stvar izbora, bio sam primoran da prihvatim zadati okvir u kojem će se moj život odvijati, i onda sam gledao da izvučem najbolje što mogu iz toga“, kaže Mešković, koji u svoj literarni svijet čitaoca uvodi snažno stvarajući od njega saveznika koji Mikija bodri u svim njegovim velikim i malim avanturama, bilo da je riječ o skoku s najviše stijene kako bi zadivio strane turistkinje ili prvom seksualnom iskustvu u napuštenoj kući predratne jugoslovenske zvijezde televizijskog programa za djecu. Miki je takav da ćete ga poželjeti uzeti za ruku ili potapšati po ramenu i reći mu da će sve biti u redu, da sve prolazi, pa čak i rat i izbjeglištvo.

Potraga za identitetom i sebi sličnima

„Roman govori i o traženju identiteta, o godinama kada su ovdje nastajale nove države i kad su se potencirali nacionalni identiteti, a mi klinci tražili neki svoj. Naravno da kao šesnaestogodišnjak tražiš vlastiti identitet i mjesto u socijalnoj sferi, i tu muzika svakako igra veliku ulogu. Mi smo se dijelili na pankere, metalce, ali slušali smo sve živo, sve što nam dođe pod ruku, iako toga nije bilo puno. Zapravo se svede na potragu za sebi sličnim. Oba ova romana – Ukulele jam i njegov samostalni nastavak Šator za jednu osobu, koji sada izlazi u Danskoj – u neku ruku postavljaju pitanje ko su moji. I uvijek kažem da ti romani nisu zasnovani na doživljajima nego na iskustvima, mojim, kao i iskustvima ljudi koje poznajem. Miki je – kao i ja – protjeran od Srba, a u Hrvatskoj mu je najbolja prijateljica Srpkinja. U centru su Hrvati u većini i nije ugodno biti Srbin ili Bošnjak. Poslije, kada u nastavku ide za Švedsku, on misli dobro je, sad makar idem svojima, u centar gdje su većinom Bošnjaci. I onda dođe među svoje i shvati da njegovi i nisu baš njegovi. Situacija u centru slična je onoj u Hrvatskoj, samo što susada Bošnjaci u većini, a Hrvati i Srbi hodaju okolo pognute glave isto onako kako je on u Hrvatskoj.

„Ja sam uvijek tražio ljude koji imaju iskustva slična mojima i iste interese, poput ljudi koji gledaju iste filmove, čitaju iste knjige ili slušaju istu muziku, prije svega. U tim sferama nalazio sam ljude i mnogi od njih još uvijek su mi prijatelji. Pratimo se kroz život, mada se i ne srećemo često“, objašnjava Alen Mešković, koji nas u svom romanu podsjeća na to da nije lako biti ratnik, ni prognanik, ali ni izbjeglica, kao i na činjenicu da u muzici, kao i u bilo kojoj drugoj umjetnosti, može biti spas.