Piše: Kristina Ljevak

Foto: Eldin Hasanagić/VTF Studio

Uspjeh i tavorenje kinematografije

Na svjetskoj premijeri na slavnom festivalu Karlovy Vary dobio je specijalnu nagradu žirija, a ukupan broj nagrada koje je film „Muškarci ne plaču“ osvojio iznosi dvanaest. Posljednja je „Zlatna kolica“, odnosno glavna nagrada Zagreb Film Festivala, kojeg tradicionalno odlikuje pažljiva selekcija.

Nakon kratkog igranog filma „Prva plata“, koji je svojevremeno na Sarajevo Film Festivalu dobio nagradu Evropske filmske akademije, znali smo da imamo velikog reditelja, ali ne i da su okolnosti takve da će veliki i vješti reditelj čekati vrlo zrele godine da debituje s dugometražnim prvijencem. Osim što je šteta što godine za nama nisu bile plodnije za Drljevića, ponešto je i od zrelosti bilo važno za nastanak besprijekornog filma „Muškarci ne plaču“, koji koscenaristički i rediteljski potpisuje. Istina, dok je čekao (a sam proces nastanka filma trajao je šest godina, iako je na kraju snimljen za manje od mjesec dana), Alen Drljević je bio angažovan u Dokumentarnom programu Federalne televizije. Zahvaljujući tome, domaća dokumentarna produkcija obogaćena je nizom odličnih dokumentaraca s njegovim potpisom koje krase precizna režija i uvijek prisutan sluh za probleme deprivilegovanih.

Talenat je, kao i uvijek, našao put.

„Ne znam koliko je to talenat, ali znam da jeste rad (smijeh). Diplomirao sam 2005. s kratkim igranim filmom Prva plata. Do prvog dugometražnog filma prošlo je dvanaest godina, ali ne mogu reći da nisam radio sve vrijeme. Uradio sam puno dokumentarnih filmova. Kod nas je stvarno teško snimiti dugometražni igrani film. Snimamo jedan do dva filma godišnje. Kada to kažemo ljudima u inostranstvu oni ne mogu vjerovati. S obzirom na to da je bosanskohercegovački film prisutan na festivalima, skoro svake druge godine imamo film na A festivalu. Zbog toga se čude. Mnogo veće kinematografije u produkcijskom smislu sanjaju nagrade koje mi imamo. Strašno je da se snima jedan ili dva filma godišnje i da se još uvijek ne prepoznaje šta film znači za ovu zemlju. Sistem ne postoji i sve se zasniva na užasnim naporima pojedinaca. Godinama filmski radnici insistiraju na usvajanju zakona o audio-vizuelnim djelatnostima, o osnivanju Filmskog centra Bosne i Hercegovine, o povratu poreza za strane državljane… To su sve stvari koje postoje u svim zemljama. Riječ je o zakonima koje trebamo prepisati i koje ćemo na kraju, ako želimo ući u Evropsku uniju, morati usvojiti.

Ali je očigledno da naše političare to apsolutno ne zanima. Ne znam da li se iz vlastitog neznanja ignorantski ponašaju ili su njihove želje tri male nacionalne kinematografije i podjela ovog malo što imamo na tri nacionalna dijela i tri podaničke kinematografije. Ako to žele, onda je riječ o uništenju bosanskohercegovačke kinematografije“, objašnjava Alen Drljević na početku razgovora za naš magazin i na kraju godine u kojoj je bio naš najuspješniji kulturni ambasador u svijetu. Skroman, odmjeren, talentovan i posvećen, u nekim drugim okolnostima iza sebe bi imao najmanje pet dugometražnih igranih filmova. Odnosno u drugoj zemlji bi bilo tako. U ovoj se debituje na pragu pedesete. A mladi smo sve do pred penziju.

Rad na filmu i rad na sebi

Film „Muškarci ne plaču“ okuplja ratne veterane sa svih zaraćenih balkanskih prostora koji se u planinskom hotelu sastaju na psihodramskoj radionici tokom koje isplivaju zatomljene traume i zahvaljujući čemu se rasvjetljava problem postratnog traumatskog sindroma, o kojem se još uvijek nedovoljno govori u našem društvu. Ovo je i prvi bh. film koji je posvećen ovoj važnoj temi i dio lične Drljevićeve priče. Naime, kao vojnik Armije Bosne i Hercegovine i sam je tri godine proveo u rovu. Ipak, nije to bilo od presudnog značaja za oblikovanje ovog filma. Bez obzira na iskustvo, svakome se može desiti da zakorači u prostor opštih mjesta i da se ogrne patetikom. Rediteljsko i scenarističko majstorstvo bili su ključni tokom nastanka ove priče, u kojoj nema ni relativiziranja odgovornosti, ali ni upiranja prstom u počinitelje zločina, odnosno učesnike rata. Suština koja je prikazana podrazumijeva naše konačno osvještavanje ovog ozbiljnog problema, života onih koji su rat preživjeli i kojima mir osim PTSP-a najčešće ništa nije donio.

Da konačno počnemo uvažavati probleme traumatiziranih uz festivalske nagrade bio bi najveći uspjeh ovog filma.

„Ne volim filmove koji imaju preciznu poruku. Zapravo ne volim kad film daje poruku. Namjera nam je bila da se bavimo tim ljudima. Naravno da su postojale zamke. Sve vrijeme smo igrali na liniji s koje je lako preći u patetiku. Puno smo radili na tome da ne skliznemo.

Prva ideja je bila da se radi dokumentarni film. Onda sam s Damirom i Jasmilom zaključio da je tema jaka i važna i da je bitno napraviti igrani film jer nažalost na redovnom kino repertoaru ne igraju dokumentarni filmovi. S druge strane, veterani se jako teško otvaraju i najbližim. Nerijetko su zatvoreni u komunikaciji sa ženom, djecom i prijateljima. Sad kad bi se još kamere tu našle, bilo bi teško uhvatiti trenutke koji su nama bili najbitniji u filmu. Jer sjediti s bivšim neprijateljem i otvoriti se je dio procesa koji traje.

Htjeli smo sačuvati elemente dokumentarnog filma, kako u radu s glumcima tako i u snimateljskom pristupu. Tu su Erol Zupčević, direktor fotografije i njegova ekipa bili savršeni. Među glumcima su bili stvarni ratni veterani koji su odlično funkcionisali u komunikaciji s profesionalnim glumcima. Oni su njima pomagali u segmentima vezanim za iskustvo rata, dok su glumci njima kod glumačkih zadataka. Dugo smo radili. Prve probe smo imali godinu i po prije snimanja, na Jahorini, gdje je većina filma kasnije i snimana. Tu sam i ja bio na stvarnoj radionici za ratne veterane. Potom smo pred snimanje imali deset dana samo glumačkih proba. Bili su itekako spremni. A nakon čitanja scenarija svi su odmah prihvatili da igraju. Svima im je bilo stalo. Svi oni su itekako zauzeti, ali su pristajali da se sastajemo i radimo. Nisu to bile samo klasične glumačke pripreme. Mnogo smo razgovarali, koristili psihodramski pristup i tokom priprema. S nama je bio Vladimir Milošević, psihoterapeut. On je jedan pionir psihodrame u bivšoj Jugoslaviji. Bio je i na probama i na snimanju. Mi smo zapravo puno radili na sebi. U svakoj situaciji smo polazili od sebe, šta bismo mi uradili u određenoj situaciji. Tim prije što su neki likovi nastajali na osnovu biografskih podataka glumaca koji su ih tumačili. Kao kod Leona Lučeva koji mi je slao svoje biografske podatke kad smo radili na scenariju.

Kad je krenulo snimanje, koje je trajalo kratko, nije bilo problema. Bilo je naporno, iscrpljujuće, snimali smo 18 dana, ali je zbog takvog pristupa sve teklo glatko. Uživali smo zaista u zajedničkom radu.“

Individualno iskustvo i trauma junaka

Nakon pretpremijernog prikazivanja na Sarajevo Film Festivalu, u terminu kada projekcijama prisustvuju predstavnici/e medija i ljudi iz struke, filmska ekipa je dočekana ovacijama. Narodno pozorište dugo ne pamti takav aplauz. A uz besprijekoran rediteljski pristup važno je istaknuti i kasting. Glavne uloge u filmu ostvarili su Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Ivo Gregurević, Sebastijan Kavaca, Izudin Bajrović, Ermin Bravo i Boris Ler. Zanimljiv je Drljevićev rad s glumačkim gromadama, od kojih nijednom nije pošlo za rukom da preuzme dominaciju nad ansamblom. Takođe je bitno to da su se najmlađi, a naši, pokazali kao odličan izbor. Ermin Bravo i Boris Ler suvereno igraju s filmskim autoritetima i donose nesvakidašnje kreacije za koje nisu imali materijala da ih grade na ličnom iskustvu. Uz njih, uloge u filmu „Muškarci ne plaču“ ostvarili su i istinski ratni veterani.

„Dugo je trajao proces rada. Pet godina je prošlo od prve verzije scenarija do snimanja filma. Naravno da je bilo promjena u scenariju i naravno da smo ga slali na čitanje. Ali ono što je najvažnije je da mi nismo radili pod pritiskom producenata i zadatkom da se mora dopasti određenoj publici. Naprotiv, Damir Ibrahimović i Jasmila Žbanić su itekako bili uključeni u scenario. Ovo je i njihova priča. Damir je bio vojnik u ratu, nekako smo zajednički radili na tome i nismo razmišljali zbog čega će i da li će se film nekome zbog nečega dopasti. Naravno, najvažnije je kad pišeš scenarij da ta priča bude svima jasna. Da se da dovoljno informacija. Mi mislimo da svi znaju šta je bilo na Balkanu i da im je poznato ko je s kim i zašto ratovao. Ljudi apsolutno nemaju pojma. Bilo je bitno dati informacije koje su potrebne za praćenje priče. Ljudi se prilikom gledanja ovog filma tako brzo emotivno vežu za likove i zapravo su im bitne samo osnovne informacije. Kad uđu u svijet filmske priče više ne postavljaju pitanja. Tako mi je barem rekla većina ljudi koja je film gledala na različitim mjestima prikazivanja. Na kraju im nije bilo bitno da li je neko Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Zanimalo ih je individualno iskustvo i trauma junaka“, objašnjava Drljević čiju vještinu prepoznajemo i prilikom izbora odvažnog pristupa da „glumci glume da glume“ što u osnovi psihodramski pristup korišten u filmu podrazumijeva.

„U startu sam znao da ne želim raditi flashbackove. Kad smo shvatili da je psiho drama veoma filmična, bio je to ključ za cijeli film. Sve se na kraju toliko uklopilo u film, postalo nam je sasvim normalno. Nismo ni mogli zamisliti da film može funkcionisati na drugi način. Shvatio sam da ću i za naredni film koristiti psihodramu za pripreme, iako on neće tematski imati nikakve veze sa psiho dramom. Ona pomaže da dubinski, ulazeći u sebe, uđemo i u likove. To je, moglo bi se reći, jedna nadgradnja Stanislavskog i rada glumca na sebi i na liku. I reditelja naravno.“

Precizna režija Alena Drljevića i složene pripreme dovele su do potpunog odsustva glumačkog rivalstva. Otuda između ostalog i presedan koji podrazumijeva dodjeljivanje nagrade za najbolju mušku ulogu cijelom ansamblu filma „Muškarci ne plaču“ na festivalu u Herceg Novom.

„Ovo je film koji govori o razumijevanju, o empatiji. Radeći na tome, nekako smo svi mi, kao ljudi, radili na razumijevanju drugog. Cijeli proces je uticao na to da ne bude potrebe da se neko individualno dokazuje. Svima nam je bio cilj da pomognemo drugom da on napravi što bolje, ne samo kad je riječ o glumcima već kompletnoj ekipi koja je postala dio filma. Postoji valjda neki trenutak kad se to desi.“

Suočavanje s traumom

„Susret s bivšim neprijateljem najbolji je način suočavanja s traumom“, napisao je Vladan Beara u knjizi „Gde si to bio sine moj“. Poslužilo je to reditelju Drljeviću kao motiv za nastanak filma, što je potvrdio i sam film i reakcije na njega.

„Vladan Beara sad već decenijama radi s veteranima iz Srbije. Mnogo mi je ta knjiga koristila tokom rada na scenariju i pripremama za film. Zaključak knjige je upravo to, da je suočavanje s bivšim neprijateljima najbolji način za suočavanje s vlastitom traumom. Da je tako, vidimo i na projekcijama koje pravimo za ratne veterane nakon kojih i oni uvide koliko su bliži jedni drugima; da je danas mnogo više onoga što ih zbližava nego razdvaja. Svi imaju iste probleme. Svi se nose s istim posljedicama, sa sličnim traumama. Jednako su odbačeni od društva. Vrlo malo ratnih veterana dobro pliva u onome što se dogodilo nakon rata. Mali je broj koji su izvukli neku korist iz svega. Većina tih ljudi se osjeća jako odbačeno. S razlogom. Oni osjećaju da aktuelnim političarima služe kao glasačka mašina. I kad se nađu s ratnim veteranom iz druge države i druge vojske brzo shvate da dijele isti problem. I da bi bilo najbolje kad bi nastupali zajedno. Kao što je kod nas prisutno u Brčkom gdje sva veteranska udruženja i udruge nastupaju zajedno i bore se za svoja prava“, objašnjava Drljević, nakon čega dolazimo do teme transgeneracijske traume kojom bismo mnogo ozbiljnije trebali da se bavimo u postkonfliktnom društvu.

„Transgeneracijska trauma naučno je dokazana. Ne prenosi se samo na djecu. Ona se prenosi i na unuke. Posebno kod nas gdje rat praktično nikada nije završen. Mi i dalje živimo u nekoj vrsti psihoze, u psihozi mogućeg novog rata, novog sukoba. Transgeneracijska trauma postoji nakon svih ratova. Mislim da je jedino možemo umanjiti ako pomognemo djeci da izađu iz psihoze, a da se mi napokon suočimo sa tim šta nam je rat bio. Da se suočimo sa istinama o ratu, sa vlastitim istinama, što je osnovno. Mada, nismo u tome jedinstveni… Mislim da se Evropa nikada nije na pravi način suočila sa Drugim svjetskim ratom. Možda najviše jeste Njemačka, jer su postojali cijeli programi denacifikacije. Ali je i tamo pravo suočavanje s prošlosti krenulo tek šezdesetih godina, dvadeset godina nakon rata.

Danas vidimo posljedice nesuočavanja s ratnom prošlosti. Svijet se radikalizuje, desnica jača, nacionalizam raste… Ne znam koliko je u našim uslovima moguće napraviti, uz prisutnu postojeću politiku, koja će svako pitanje o korupciji zamijeniti nacionalnim i religijskim pitanjima.“

Jedan film ne može promijeniti svijet niti poboljšati čovječanstvo, ali može biti društveni korektiv i doprinijeti malim pomacima. Nakon filma „Muškarci ne plaču“ trebali bismo shvatiti, ako ništa drugo, onda barem to koliko je ratnim veteranima teško da procesuiraju vlastite traume i koliko briga o mentalnom zdravlju treba biti naš društveni prioritet.

„Činjenica je da ne postoji sistemski državni program koji bi pomagao ljudima, doprinosio suočavanju, shvatanju problema koje nosimo. Nije riječ samo o ratnim veteranima, kod nas su civili gotovo jednako traumatizirani ratom. Mislim da se sve to jako gura pod tepih. Smatra se da to nije bitno. A zapravo se ne može ići dalje dok se to ne riješi. Sve te traume negdje eksplodiraju, izađu. Ali nije ni sada kasno početi probleme rješavati, bez obzira na to što je prošlo dvadeset godina od rata.“

I muškarci plaču

Da je riječ i o feminističkom filmu potvrđuju reakcije gledateljki. A „Muškarci ne plaču“ nam potvrđuje i da je mačo balkanski koncept nepriznavanja boli takođe prepreka za prevazilaženje traume. „Sve je to dio iste tradicije. Da muškarac ne treba pokazivati emocije, da mora biti jak, za porodicu, državu, vjeru, naciju. Naravno da ne smije plakati. To je zapravo ogroman teret, oklop pod kojim ljudi žive. Sve što bi trebalo da izađe napolje i o čemu bi trebalo da pričaju ostaje unutra i na kraju eksplodira. Htjeli to priznati ili ne, užasno smo tradicionalni.

Publika, navijački raspoložena, a kojoj pripada i potpisnica ovih redova, u jednom trenutku, pred kraj filma, može osjetiti strah i zabrinutost zbog raspleta te se zapitati u kojem pravcu će sve otići. I taman kad vidi kako se sve besprijekorno privodi kraju, pojavi se autobus s juniorskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine (recimo, fudbalskom). I tu se strah pojačava, patetika viri iza ugla, evo ga, sad će se sve razvodniti i na mladima svijet ostati, može pomisliti zabrinuti gledatelj ili gledateljka. Da ne biva tako još je jedna potvrda rediteljske preciznosti i sluha Alena Drljevića.

„Ne postoji recept. Prije bih rekao osjećaj. Vidiš film kako želiš da ga drugi dožive. Jasno je da postoje neki zanatski recepti, ali i ono što je transcendentno. Nekada radiš baš iz osjećaja. I, naravno, sve propituješ. Mnogo smo razgovarali, davali ljudima da čitaju scenarije. Teško je kad si godinama u jednoj priči.“

Uz festivalski život, ovaj film vodi još jedan, još značajniji, a on podrazumijeva prikazivanje diljem BiH, Hrvatske, Srbije, u malim i velikim mjestima, nakon čega se razgovara s demobilisanim borcima bez obzira na to gdje su se i u čije ime borili. Ovo je posebno bitno u svjetlu činjenice da neki od bh. filmova nisu uspjeli preći entitetsku liniju razdvajanja.

„Na te projekcije dolaze veterani sa svih zaraćenih strana. Nakon njih se održavaju razgovori na temu filma. To je potpuno drugačije od festivalskih prikazivanja i Q and A na festivalima. Ljudi se potpuno uključuju u razgovor, iznose svoja iskustva, svoja razmišljanja, komuniciraju jedni s drugima i ono što je tema filma postaje realnost. Dešava se ono što smo mi doživljavali tokom istraživanja za film i snimanja. I to je nešto što mi je bila najveća želja da napravim. Uz to, činjenica je da se film distribucijski prikazuje u cijeloj BiH, da je igrao u Banja Luci, Prijedoru i Mostaru. Nažalost, mnogo filmova se prikazuje samo u Federaciji i samo u određenim kinima. Ovaj igra u cijeloj zemlji.

I na festivalima je prikazan u svim zemljama bivše Jugoslavije. U Ljubljani, Zagrebu, Skoplju, Herceg Novom… U Srbiji je već na dva festivala prikazan. I svugdje odlično prolazi kod publike.“

Naredni film kao najveći uspjeh

Najveći uspjeh ovog filma biće snimanje sljedećeg, s razlogom smatra naš sagovornik. Mada frustracije zbog čekanja mogu biti itekako bolne.

„Teško je, iscrpljujuće. Ljudi koji se bave filmom to najbolje znaju. Znaju koliko često si na pola puta da odustaneš. Vjerujem da puno dobrih filmova nije snimljeno jer ljudi nakon nekog vremena odustanu. Ne mogu izdržati čekanje. U ovim uslovima uspjeh jednog filma ništa ne garantuje za drugi film. Ovo je koprodukcija BiH, Hrvatske, Njemačke i Slovenije. Kada smo bili u Rimu na festivalu i dobili nagradu, ambasada Slovenije je na svoju stranicu stavila da će film biti prikazan na Mediteran film festivalu u Rimu. Kada smo dobili glavnu nagradu opet su objavili veliki tekst. Kada sam bio u Kairu, sve filmske ekipe učesnice imale su večeru sa ambasadorima svojih zemalja. To je nešto što se podrazumijeva. Nama niko nije prišao zvanično. Baš smo kao siročići. A Slovenija, koja je koproducent, je shvatila da im je Muškarci ne plaču najznačajniji film ove godine i oni to koriste za promociju vlastitog filmskog fonda i zemlje.“

Važnost već pomenutog dokumentarističkog rada Alena Drljevića reflektuje se i na autorsku kondiciju. Bitno je spomenuti da Federalna televizija, u čijem je Dokumentarnom programu ovaj autor angažovan, jedina na našem prostoru ozbiljno njeguje autorski dokumentarni pristup.

„Snimati nekoliko dokumentarnih filmova, raditi na scenariju, pripremi teme, biti stalno na snimanju… mnogo znači. Stalno razmišljati na filmski način i biti u procesu je jako važno.

Teško je doći do igranog filma, ali ako neko nešto voli i želi, na kraju će i uspjeti.

Važno je koristiti svaku mogućnost, snimati kraće forme, bez budžeta. I kad se radi nešto veće, svi traže da pogledaju prethodne radove. Ako postoji potreba, a nemaš mogućnost da je ispunjavaš, onda se naravno javljaju frustracije.“

Film „Muškarci ne plaču“ nastao je u produkciji kuće Deblokada. Važnost angažmana kreativnih producenata kakvi su Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović u filmu se itekako primijeti.

„Ovaj film nikada ne bi bio ovakav da nije bilo Damira i Jasmile koji su potpuno kreativni producenti.

Ne tako da nameću svoju volju, već svojim stalnim prisustvom i nastojanjem da zajednički napravimo najbolje moguće. Nikada te ne sputavaju u producentskom smislu. Naravno, ne možeš snimiti film od deset miliona ako imaš pola miliona, ali u okviru tih pola imao sam potpunu autorsku slobodu. Jedino tako autorski film može fukcionisati. Sve drugo je naručeni film“, kaže na kraju našeg razgovora Alen Drljević čije je autorstvo daleko od narudžbi i fondovskih aršina. Uz našu nadu da će što češće imati priliku to demonstrirati.