Nakon sedam godina ovo je prvi oktobar u kojem sam ponovo u Sarajevu. Na putu niz, a i uz Mejtaš često idem muzičkim stepenicama u Pruščakovoj. I svaki put kada siđem ili se popnem uz njih, redovno pustim samo Indexe. Izbor pjesama je limitiran, ali dobar (ko god je uvrstio “Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj” je genije i dođem mu piće ili dva). Međutim, što sam češće išao tim stepenicama, više sam razmišljao o tome postoji li jedna pjesma Indexa za koju bih mogao reći da u sebi sadrži život, onakav kakav je?

Ne vjerujem da postoje oni koji na prvu loptu neće reći da je to “Plima”. Bodino je to remek-djelo s najboljom jugoslovenskom solažom u uvodu (usudite se reći da postoji bolja!), koja prolazi kroz vas – kožu, meso, kosti – i dopire do vaše srži, uz tekst Kornelija Kovača (samo početak, za one koji se ne sjećaju: “U svijetu tame skriven lik, / kroz kolut dima tonem ja u mir / i osjećam da gori moj svijet / jer ništa od onoga što želim nije tu”) i Davorinovu izvedbu (ne zaboravimo ni savršenu ritam sekciju!). Dok dođete do druge Bodine solaže, tehnički teže, ali jednako odlične kao što je i prva, gotovo je. Uvuklo vas je. Slomilo. Pimpekov ponovljeni refren na kraju je tako samo eho petominutnog sažetka, pojednostavljeno rečeno, muzičkog, ali i životnog savršenstva.

Da li je baš najbolja? Ili postoji neka životnija?

Oduvijek sam volio i “Sanjam”. Mislim da je svakom draga, barem do refrena. Kompleksni molski uvod na akustičnoj gitari na kojoj se jasno čuju plastične žice i otvorene, reske a zvonke činele, te Davorin prvo ispotiha, a onda na drugoj strofi punim glasom. Ona (smanjena?) kvarta na “da me di-ra tvoja kosa plava”. Hammond, koji je sve glasniji kako se Davorin zagrijava. I onda čitav bend nosi pjesmu, diže tempo i nabija tenziju, i sve djeluje kao da će pući, eksplodirati, sve do… Refrena.

Koliko puta smo se smijali na dernecima kad se dođe do tog refrena! “Sa-mo-je-dan-ži-vot-i-mam…” uz nekakav durski aranžman u stilu loših pjesama The Monkeesa, možda s ispotenciranim dobošem i back vokalima iz vrtića. Dugo mi je ovo bio recept za upropaštavanje savršene pjesme. Mogla je to biti najtužnija, a najpoštenija pjesma našeg govornog područja, pogotovo sa solom na hammondu u stilu Procol Haruma – samo boljim, sadržajnijim, dinamičnijim – i još jednu od Bodinih perfektnih solaža. Kada se Pimpek ponovo vrati s trećom strofom i zamalo zajeca na “ako treba, / pobjegni od svega”, pa nas opet sastavi istom onom kvartom na “jer je ži-vot samo ovaj jedan”, pa onda decidno kaže “i nema ništa, ništa izvan njega”, ko mu ne bi povjerovao? Ali, taman kad se opustite, opet vas dočeka “sa-mo-je-dan-ži-vot-i-mam…”

Koga kriviti za ovaj masakr nad nečim što je očito moglo biti savršeno? Šta je mislio Hrvoje Hegedušić, autor muzike, zajedno s članovima Indexa kada su radili aranžman? Da li se može tražiti da se ovaj užasni refren nekako izbaci iz već postojeće pjesme, a da nam ostanu samo ovi dijelovi od kojih se ledi krv u žilama, a duša traži još?

Tako sam mislio sve do ovog oktobra.

Trebalo mi je nešto više od mjesec dana svakodnevnog pritiskanja playa na stepenicama u Pruščakovoj da shvatim, pa šta ako je nesavršena? Život je nesavršen. I ljudi su nesavršeni. Mi sami smo također često nesavršeni. Odbacivati “Sanjam” zbog groznog refrena znači automatski odbaciti i ono što je dobro, bitno i vrijedno, što je jako loša životna taktika. Biti nesvjestan činjenice da je bježanje od nesavršenstva u našim životima i konstantna potraga za nekom vrstom El Dorada u kojem nema ovakvih refrena u kojima je Pimpek rekao Bodi: „Čekaj, stani“, u kojem nema loše komponovanih i aranžiranih odluka unaprijed izgubljena bitka. Možda je ova metafora još vrednija u kontekstu muzike kao zapisa u vremenu. Jednom kada se nešto snimi i objavi, nema više nazad. I ne, ne može se tražiti da se refren nekako izbaci, a da ostane samo ono dobro. Nesavršenstva, greške iz naših života ostaju trajno, ali to ne znači da se jednog dana ne mogu otpjevati na nekom derneku uz smijeh prisutnih. Jer to je možda i jedino što se može.

Refren ove pjesme, baš kao i život, dočekat će vas neočekivano lošim kada se najmanje nadate. Idući put kada budete išli Pruščakovom, pustite, ipak, da se prolomi stepenicama ono “sa-mo-je-dan-ži-vot-i-mam…”