Dođu tako nevremena kada je svaka osmišljena i dobro realizovana akcija jednaka čudu.

Teško da može biti drugačije u okolnostima vjerovanja u nafaku, a ne u strategiju.

A potvrdilo je iskustvo da svaki oblik osmišljenog kolektivnog djelovanja daje rezultate. Osmišljenog, a ne stihijskog, na ho-ruk, kako smo navikli.

Piše: Kristina Ljevak

Sada, kad smo ispratili tešku, a dočekali još težu novu godinu, akcija “Ja sam muzej” rijetki je prošlogodišnji (i u godinama prije) oblik uspješnog organizovanog kolektivnog djelovanja.

Zahvaljujući Udruženju “Akcija”, dežurama za muzej i adekvatnoj medijskoj kampanji alarmirana je javnost, brojne međunarodne i malobrojne domaće institucije, izvršio se pritisak na političke predstavnike te je konačno, nakon tri godine od zatvaranja, Zemaljski muzej, najstarija i najznačajnija naučnoistraživačka institucija u Bosni i Hercegovini, otvoren.

Otvaranje Muzeja posljedica je političkih odluka, reći će mnogi, ali bez osmišljene akcije i vršenja pritiska na donosioce odluka ni rezultata ne bi bilo. Ili ih barem ne bi još uvijek bilo, sve i da smo se vezali lancima za Zemaljski, kako su to patetično pokušali neki u trenutku kad je Muzej zatvaran.

Dio malobrojnog, ali dobro organizovanog tima “Akcije” bio je Aleksandar Saša Brezar, novinar, književni prevoditelj i strip scenarista trenutno nastanjen u Americi, koji je godišnji odmor u domovini posvetio onome što smatra svojom građanskom odgovornosti, intervjuišući, između ostalog, preko 150 ljudi koji su simboličnim dežurama dali podršku akciji #jasammuzej.

Sem učešća u “poslijeratnoj kulturnoj obnovi temeljnih institucija”, Brezar je autor scenarija za strip prema priči Karima Zaimovića “Tajna Nikole Tesle”, koji je ilustrovao Enis Čišić i objavio američki Massachusetts Review, što je tek početak prenošenja Karimove nevelike, ali izuzetne literarne zaostavštine u strip formu, kojoj je posvetio svoj prekratki život.

Zato i ovu priču, a trebalo bi i mnoge druge, počinjemo s Karimom Zaimovićem.

“Karim Zaimović je bio prvi pravi bosanskohercegovački pisac, predstavnik prve generacije nakon nezavisnosti BiH. U tom smislu on je trebao biti budući nosilac literarnog kruga, imajući u vidu njegove intelektualne i literarne potencijale. Nakon njegove tragične smrti, bosanskohercegovačka književnost, koja je trebala početi s njim, nekako je s njim i završila 1995.

Ono što danas imamo jesu ostaci prijeratnog jugoslovenskog književnog kruga, koji je bio solidan, ali koji je u međuvremenu trebala zamijeniti potpuno nova generacija s nekim novim idejama. Književnost nije samo kanon, ona mora da se razvija i napreduje. Dovoljno je pogledati šta se predaje po američkim i generalno po stranim univerzitetima, koja vrsta književnosti; legitimni predmeti koje predaju eksperti – o stripu, videoigrama, SF i raznim drugim književnim žanrovima, za razliku od naših književnih studija – što je posljedica rigidnog sistema.

Kad studiraš književnost, čitaš mrtve bijele muškarce. Gdje su autorice, gdje su ljudi druge rase? Gdje su žanrovi van klasičnih na koje smo navikli”, kaže Aleksandar Saša Brezar te dodaje kako kad se sve prenese na Bosnu i Hercegovinu dobijamo situaciju u kojoj se nalaze repovi jugoslovenske književnosti. “Zasnovane na istom kanonu, gdje se autori konstantno svađaju i gdje su sami sebi važni. Što, opet, nije njihova krivica, jer ne postoji sistem van onoga koji podrazumijeva nipodaštavanje kulture.”

Pogrešni pristupi popularnoj kulturi i njeno svođenje na hobi te ukupan tretman kulture koja ne donosi dovoljno novca takođe su jedan od problema koji smo detektovali u razgovoru.

“Superheroji su jedan segment, ali na zapadu postoji izgrađen odnos prema grafičkoj noveli, koja se prihvata kao dio književnosti. Do nas je to doprlo samo u tragovima. I nije riječ samo o stripu.

Strip zapravo dijeli sudbinu svih segmenata kulture. Jak strip ne može postojati bez jake književne scene. Jaka književna scena ne može postojati bez jake pozorišne, koja, opet, bez jake likovne scene ne funkcioniše. Kultura je sva uvezana.

Ne treba kritikovati Sarajevo Film Festival, ali iz odnosa vlasti prema njemu i ostalim kulturnim manifestacijamai institucijama kulture jasno se vidi da je kao dobra kultura prepoznata samo ona koja pravi novac.Sve van toga, što ‘ne pravi’ novac, nije važno. To je apsolutno pogrešan pristup. Treba odati počast Sarajevo Film Festivalu, jer oni ipak prikažu 200 filmova koji nisu komercijalni. Ali odnos vlasti prema kulturi na isključivo finansijskom nivou treba konstantno kritikovati”, smatra naš sagovornik.

Tajna Nikole Tesle

Cijela priča o stripu “Tajna Nikole Tesle” iz bosanskohercegovačke perspektive izgleda kao romansirano iskustvo. U vremenu koje podrazumijeva da nešto neuspješno uvijek nudimo drugima mogućnost da nam se neko obrati s ponudom djeluje gotovo nevjerovatno.

Put od ideje do objavljivanja stripa koji potpisuju Aleksandar Saša Brezar i Enis Čišić vodio je preko Jima Hicksa, urednika Massachusetts Reviewa i neobičnog zaljubljenika u našu malu zemlju.

“Jim Hicks je u više navrata bio u Bosni i Hercegovini. Između ostalog, i na Fulbrightovoj stipendiji. Predavao je na Filozofskom fakultetu. Jim je jako interesantan čovjek. Na prvi pogled se zaljubio u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i našu književnost. Profesor je komparativne književnosti na Univerzitetu u Massachusettsu, gdje drži predavanja i o našim autorima, te vodi Massachusetts Review kao glavni i odgovorni urednik. Uvijek je zainteresovan za sve što dolazi s našeg prostora; iz BiH, Hrvatske, Srbije, ali prije svega iz Bosne.

Ne znam kako je čuo za Karimove priče. Možda sam mu ja u jednom momentu spomenuo Karima, ili je to bila Ellen Elias-Bursać, prevoditeljica, Amerikanka koja savršeno govori naš jezik, jedna od najboljih prevoditeljica s našeg jezika na engleski. Uglavnom, pričali smo o Karimovoj životnoj priči, činjenici da je bio veliki zaljubljenik u stripove. Jim je zatim jedan dan jednostavno došao i rekao: ‘Ja sam razmišljao da umjesto prevoda ti napraviš strip.‘ Do tada sam se uglavnom bavio književnim prevodima. Iako sam odrastao na stripu, taj scenaristički dio nije mi bio blizak. Onda sam se sakrio jedno godinu dana i razmišljao šta ću. Nabavio sam svu moguću literaturu o tome kako se piše scenario i jednostavno sjeo i naučio, jer ne postoji škola za pisanje stripova. Imao sam sreću zbog toga što sam odrastao gledajući filmske klasike, pa mi ta vizuelna strana nije bila problem. Kada sam savladao strukturu, onda je sve išlo lakše”, sjeća se Saša netipičnog autorskog putovanja koje je zaokruženo kreativnim susretom s likovnim umjetnikom Enisom Čišićem, čiju je ilustratorsku snagu otkrio zahvaljujući Facebooku.

“Vidio sam cover koji je Enis uradio za album mog prijatelja Arnela Šarića na njegovom FB profilu i u šali ga pitao da li ga je skinuo s interneta. Bio sam ubijeđen da je nekoga pođonio, na šta mi je on rekao da je Enis autor tog covera i predložio da mu se javim.

Napisao sam mu poruku, predstavio se, rekao kakvu idejuimam. Enis je rekao: ‘Super, idemo raditi.’ Tako smo se upoznali. I počeli družiti.“

Odgovornost prema Karimovom tekstu

“Raditi na djelu čovjeka s kojim je počela i završila bh. književnost ogromna je odgovornost.

Da je u pitanju bio neko drugi, bilo bi sigurno lakše. S druge strane, to nekako smatram građanskom dužnošću, ako si već u mogućnosti i ako misliš da imaš određeni talenat…

Posljednjih dvadeset godina književnost u BiH, ali prije svega strip u BiH, jako su interesantni. Postoje neki ljudi koji se bave stripom za koje mi apsolutno ne znamo, a koji rade fantastične stvari, a ne postoji standardizovana, tipizirana bosanskohercegovačka škola stripa.

Ljetos sam bio u Leskovcu na Balkanskoj smotri strip autora, na kojoj je bila posebna izložba bh. stripa. Tu je bilo jedno četrdeset i pet bh. strip autora sa svojim radovima. Kad se pogledaju naši radovi na jednom mjestu, na njima se ne može vidjeti prisustvo sistema, škole, ničega… To je super kreativno. Nevjerovatno je da imaš sve. Od mange, preko tipičnog francuskog stripa, do Bonellija i drugih stripova po uzoru na Italijane… Imamo odličnu osnovu za školu stripa, koja će biti vrlo specifična, jedinstvena, jer se ni na koga ne naslanjamo. Ali se strip, da tako kažem, mora restartovati.”

Važan doprinos tom procesu biće, bez sumnje, i nastavak Sašinog rada na stripovima prema pričama Karima Zaimovića. Riječ je o albumu u kojem će se nalaziti tri priče. Prvobitna zamisao podrazumijevala je ponovni Čišićev angažman, koji je u međuvremenu, na opšte oduševljenje, okupiran angažmanom za Marvel.

Sasa_strip

“Bilo mi je glupo da cimam Enisa i da bude na dvije stolice. Tako da smo na kraju našli bolje rješenje koje podrazumijeva da svaku priču rade različiti autori.

U knjizi će biti tri priče i tri autora. Jedan od njih je Boris Stapić, koji radi na ilustrovanju ‘Sarajevskog nevidljivog čovjeka’. Ne želim biti nefer prema Enisu, za koga smatram da je najbolji bh. strip crtač, ali mislim da će ‘Nevidljivi’ biti bolji čak i od ‘Tesle’.

Boris je nevjerovatan. Jako inteligentan, u stanju da tačno prepozna ono što je potrebno, u određenom panelu, na određenoj stranici, do te mjere da mu ja više nemam šta govoriti.

Nadam se da će se saradnja svih nas nastaviti. Poenta cijele priče jeste da moramo raditi zajedno. I to je trenutno najveći problem kad je riječ o stripu u BiH. Mi smo apsolutno diskonektovani. Postoje stvari kao što je Leskovac ili Stripiti Fest u Sarajevu (koji bi ljudi trebali više posjećivati), ali u prvom redu se moramo više družiti i više zajedno raditi.”

Građansko društvo postoji

Na kraju, vratili smo se priči s početka; građanskom aktivizmu, otvaranju Zemaljskog muzeja i ljetu provedenom u Botaničkoj bašti i muzejskim odajama s ciljem da društvene promjene budu konstanta, a ne rijetki iskoraci iz utabanog puta učmalosti.

Razgovarali smo i o tome kako nekome, naprimjer, iz Massachusettsa ili drugog kraja svijeta objasniti da se građani u jednoj zemlji bore za opstanak temeljne institucije kulture.

“Teško je objasniti nekome ko živi u drugačijem svijetu, drugačijem sistemu da ti je glavni muzej u državi bio zatvoren. A to govori o paradoksu u kojem se nalazimo i u kojem moramo objašnjavati sami sebi zašto je bio zatvoren. Uz činjenicu da je muzej tri godine bio zatvoren, meni je još gora ta da nismo reagovali te tri godine. Moramo početi čistiti svoje dvorište. Moramo insistirati na normalnom odnosu prema elementarnim stvarima za jedno društvo. Društvo bez kulture nije društvo. Zvuči kao otrcana fraza, ali je apsolutna istina… Moramo krenuti od činjenice da smo prolazili pored najznačajnije kulturne, obrazovne i istraživačke institucije, i nismo ništa uradili”, podsjeća naš sagovornik na odnos prema muzeju kao metafori odnosa prema svemu što bi nam trebalo biti važno.

“Ako vam je dobro, onda ništaje najbolji slogan (portala Peščanik, op.a.), koji savršeno sve opisuje. Ako vam je dobro, ok. Ali, niz je razloga zbog kojih je to tako. Sarajevo je vrlo čudna sredina po pitanju svega što je proaktivno. Ovdje se odmah nađe razlog zbog kojeg je nešto bezveze. Mislim da moramo promijeniti način na koji razgovaramo jedni s drugima. Moramo promijeniti način na koji razgovaramo o bitnim stvarima. Moramo ostaviti svoj ego po strani, sitne razmirice, lična zamjeranja i reći: ‘Dobro, ovo je od vitalnog značaja. Ne samo za mene nego za buduće generacije.’ Tek onda možemo napredovati kao društvo. Sad, kad će se to desiti i kako će se to desiti, ne znam.

Na primjeru iskustva ‘čuvanja’ Zemaljskog muzeja može se vidjeti da građansko društvo postoji i da smo ipak u stanju da ostavimo svoj ego na kapiji za bitne stvari, kao što je bio slučaj s Muzejom.”