Predstava „Kad bi naglas govorili“ po tekstu Adnana Lugonića i u režiji Srđana Vuletića, koja je praizvedbu imala u sarajevskom Kamernom teatru 55, spada u one koje su podjednako oduševile publiku i struku.

Prva cjelovečernja drama ujedno je i autorov diplomski rad, koji odlikuje preciznost te sluh za probleme „običnog malog čovjeka“. Ono što njegovi likovi izgovaraju ili prećute na sceni dio je i našeg iskustva, kolektivnog, u godinama koje obilježava „trka“ sa životom i u kojoj polako gubimo sebe.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Almin Zrno

Nakon gledanja predstave jedno od pitanja koje se nameće svakako je i ono da li je strah od onog što naizgled djeluje jednostavno najčešći razlog da se autori/ce odlučuju za teme koje im nisu bliske, forme u kojima se sami ne snalaze, za ispisivanje dijaloga koje glumci trebaju izgovoriti na sceni, a koje nikada u stvarnosti nećemo čuti…

O tome koliko smo se udaljili, prestali da komuniciramo i naglas razgovaramo mogu se pisati vrlo neprohodni i nekomunikativni tekstovi, kakvi su se i pisali, nakon kojih ni u pozorištu, kao ni u životu, ne možemo pronaći smisao. „Kad bi naglas govorili“ nije jedan od takvih.

„To što kažete da djeluje jednostavno napisano doživljavam kao kompliment. U svijet drame, odnosno književnosti i ušao sam zbog pisaca čije pisanje se upravo može ocijeniti takvim – jednostavnim. Oni su izvršili presudan uticaj na mene, odredili način na koji se bavim temama koje me trenutno okupiraju. Imam osjećaj da je generalna tendencija da o tome šta osjećamo i mislimo govorimo s previše otklona od samih sebe, bez direktnosti koja je nekad nužna. Kad sam počeo pisati ‘Kad bi naglas govorili’, namjera mi je bila da likovi barem pokušaju da otvoreno izraze svoja osjećanja i stavove. Ponekad zaboravimo da je iskrenost najbezbolnija. Svakodnevno nas plaše s raznih strana, od porodice do medija, da samo počeli da taktiziramo u svakoj vrsti komunikacije. Čak i najbližima smo prestali da govorimo šta se u nama dešava, jer ne želimo da pokažemo svoju ranjivost. Opterećeni smo time šta će drugi misliti, hoće li nas osuditi. Čini mi se da će i kod nas uskoro odlasci psihijatrima i psiholozima biti jedini načini da izgovorimo sve ono što nas tišti. Ovom dramom sam prvo sebi, pa tek onda publici, htio vratiti vjeru u komuniciranje bez stega i zadrški. Tako je i došlo do toga da drama nije mogla biti napisana drugačije, jer ne bi onda srušila samu sebe, svoju osnovnu postavku – da je važno naglas reći ono što je u svakome od nas. A to što je u nama najčešće je krajnje jednostavno formulisati, samo nije baš tako lako izreći. U ovoj drami likovi su pobijedili tu barijeru. Priznavanje svojih najvećih strahova drugom, želja da u drugom nađete sagovornika, nekog ko vas sluša i čuje, koga vi slušate i čujete, početak je prihvatanja sebe. Tek onda može doći do upoznavanja i prihvatanja drugog. Ja ne znam pisati o nečemu što mi je ‘daleko’, tako da, s te strane, baš i nemam puno izbora“, kaže Adnan Lugonić, koji, iako ne volimo onu odrednicu „mlad autor“, dotiče i teme koje mu nisu generacijski bliske. Među njegovim junacima srećemo i one koji pripadaju takozvanoj „trećoj dobi“. Oni su formirani u socijalizmu, dobar dio vlastitog života posvetili su vlastitoj djeci. Kad su djeca otišla „svojim putem“, život im je određen iščekivanjem njihovih telefonskih poziva, skoro bez vjere u to da imaju pravo na vlastite izbore.

„Dramsko pisanje bi, po mnogim definicijama, prije svega trebalo da se zasniva na posmatranju ljudi oko sebe, što znači da bi se pisac/spisateljica manje trebao/trebala baviti introspekcijom, a više analizom drugih. Pritom, to ne znači da introspekcija ne postoji, samo je u drugom planu. Inspiraciju za priču o muškarcu i ženi tzv. treće dobi dobio sam provodeći vrijeme sa svojom nanom. Tokom zimskog perioda ona sa sela dođe kod nas (moje porodice) u stan i ostane do proljeća. Tu sam shvatio da stvari neminovno funkcionišu tako da život učini da se djeca na ovaj ili onaj način udalje od roditelja, i meni je kroz konkretan slučaj moje nane i njene djece bilo zanimljivo baviti se tim fenomenom ‘ostavljanja roditelja’ zbog potrebe djece da se samorealizuju. Nažalost, svjedoci smo da je to česta pojava danas. Pokušavao sam da zamislim živote tih ljudi nakon što djeca odu tamo negdje daleko. A kod nas je situacija takva da je roditeljima daleko ako odselite u drugo naselje, kamoli u drugu državu, a tek na drugi kontinent, kao što je to slučaj kod mog muškog lika. Oni znaju da je djeci bolje tamo negdje, ali istovremeno ne mogu da se pomire s tim da im nije dobro tu pored njih, odnosno žale zbog toga što im država ‘tjera’ djecu. Zanimao me je taj procjep između osjećanja sreće što su se njihova djeca tamo negdje snašla i tuge što im unučad rastu i formiraju se daleko od njih. I to što taj procjep dovodi to toga da postaju daleki, da ne kažem stranci jedni drugima. Ono što me plaši jeste da Sarajevo postaje grad staraca. Može biti da se varam u toj procjeni, volio bih da je tako, ali dok hodam ulicama, čini mi se da veći dio populacije čine ljudi srednje i starije dobi.“

U predstavi „Kad bi naglas govorili“ srećemo i mladi bračni par koji živi sudbinom njima sličnih u Bosni i Hercegovini, životom omeđenim ratama, kamatama, gubitkom njenog posla, djetetom kao novom izgubljenosti koju je stvorila njihova izgubljenost. Razlika između njih i parova koje srećemo u stvarnosti jeste ta što se oni usuđuju reći da je dijete seronja, dok potomstvo u našim uslovima podrazumijeva svetinju čak i onda kada zbog njega izgubiš sebe ili ljubav koja je postojala dok nisu došle brige.

Nema više priča o velikim ljubavima, primjećuje i sam autor, a zanimalo nas je kako ih pisati ili živjeti kada se stvarnost najčešće svede na ono što se desilo njegovim junacima, odnosno nama, te smije li sav taj teret stvarnosti biti izgovor zbog kojeg ćemo zaboraviti da smo nekada nekoga voljeli i možda ga još uvijek volimo, ali to ne govorimo jer smo i govoriti prestali.

Život koji nam prolazi u udaljavanju od sebe

„Davno sam negdje čuo da bijeda ubija ljubav. A mi smo kao društvo generalno na granici bijede. To ne znači da mislim da smo generalno prestali vjerovati u ljubav, ali ne možemo ignorisati činjenicu da ekonomska situacija itekako utiče i na taj, možda najvažniji segment ljudske egzistencije. Mladi bračni parovi, s djecom ili bez njih, veoma brzo postaju kreditno zaduženi u želji da se situiraju, imaju svojih nekoliko kvadrata koje će moći nazvati svojim domom. Ironija je u tome što taj dom ne pripada njima, nego banci, i taj pritisak otplaćivanja doma banci neminovno počinje da unosi nemir u njihov život. Ne govorim da je ovo neko pravilo, nego samo pokušavam naći moguće uzroke toga što ljudi postaju nervozni u vezama. S druge strane, mislim da je to što smo prestali vjerovati u velike ljubavne priče, u to da se baš nama mogu desiti, povezano s kapitalističkim modelom življenja u kojem je svako sam sebi dovoljan. Lako je ići iz veze u vezu, ne trošiti vrijeme na upoznavanje, svoje emotivne potrebe podrediti nagonskim, i u svemu tome ostati nepovrijeđen. Banalnost i površnost u odnosima postale su dominantne. I u svemu tome najporaznije je to što nam život prolazi ne u upoznavanju sebe, nego u udaljavanju od sebe. Sve manje se bavimo time da li volimo i jesmo li voljeni. A usput smo negdje zaboravili i riječi kojima bismo to izrazili.“

Ono što je takođe važno u ovoj priči jeste podrazumijevanje koje nam je nametnuo patrijarhat, a vezano je za to da je dijete isključivo majčina briga, bilo da neutješno plače ili počesto kaki. Mladi parovi i danas nerijetko grade odnose onako kako je to bilo prije pedeset i više godina. Živimo u društvu u kojem se žena isključivo percipira kao reproduktivno sredstvo, majka, domaćica i supruga.

„Mislim da je jedna od posljedica rata, koju smo onako u poplavi političkih prepucavanja zaboravili, ta da smo se vratili konzervativizmu. Religija je postala glavno uporište u odgoju mlađih generacija. Religijske institucije svoju ulogu u društvu konstantno održavaju podsjećajući svoje podanike na ratna dešavanja koja karakterišu kao kaznu Božiju za nemoral koji je vladao tokom komunističkog perioda naše prošlosti. U takvom okruženju patrijarhalni društveni model određuje odgoj. Nažalost, svakog dana postajem uvjereniji da odgoj na kraju i pobijedi, bez obzira na to s koliko informacija baratali, s koliko se naprednijih društava posredno ili neposredno susreli. Ne uspijevamo razbiti te tradicijske okove. Onda ne treba da se čudimo što ženu i dalje većina doživljava i vrednuje samo kao majku, domaćicu i suprugu.“

Među Lugonićevim junacima srećemo taksistu i recepcionerku, odnosno seksualnu radnicu. Njih dvoje, koje spontano i pomalo nevješto gradi vlastitu vezu, lakše je progovorilo nego neki drugi koje upoznajemo u istom komadu. Mnogo više topline postoji u njihovom susretu nego među parovima u predstavi kod kojih postoji formalna veza.

Na pitanje da li je želio reći kako ljudi s margine zaslužuju više šanse, naš sagovornik navodi da ne misli kako bilo ko zaslužuje više ili manje šanse nego da svako zaslužuje novu šansu, i da je završiti na margini pitanje određenih okolnosti, a ne usuda.

Ljudi s margine kao prijetnja za naš malograđanski život

„Naravno, za realizaciju te želje za novom prilikom potrebno je da nađemo potvrdu u drugom, pa da povjerujemo da je to stvarno moguće, da se naša vjera time pojača. Postali smo društvo koje suviše lako osuđuje i otpisuje pojedince, etiketira ih bez razmišljanja i pokušaja razumijevanja. Tako ćemo u prostitutki vidjeti samo prostitutku, ne ženu koja se spletom okolnosti time bavi, koja možda pritom uživa u svom poslu. I sutra joj nećemo dozvoliti promjenu, nego ćemo je vječno vraćati na to da je bila prostitutka. Bojimo se ljudi s margine jer u njima vidimo prijetnju za naš malograđanski način življenja.“

Troje mladih ljudi u „Kad bi naglas govorili“ predstavlja vjerovatno najkritičniju tačku našeg društva, ako se to kod nas uopšte može izmjeriti. Rekli bi, izvini, da je to njima neko rekao. Danas se često sve generalizuje i mnogi će reći kako su svi/e mladi/e upravo onakvi kakva su dvojica junaka iz predstave, spremni da maltretiraju profesora.

Iako ćemo sresti mnoge drugačije, imamo i primjere studentskih lidera koji propagiraju homofobiju. Šta da očekujemo od mladih koji biraju lidere po istom obrascu po kojem njihovi roditelji glasaju na izborima, i kako da očekujemo da oni bolje međusobno i s nama komuniciraju ako im nismo pokazali kako se komunicira?

„Mladi u mom komadu nisu takvi sami po sebi. Okruženje, od porodice, preko škole, do medija je to napravilo od njih. Roditelji su zabavljeni preživljavanjem, škola formalnim ocjenjivanjem, a mediji promovisanjem sumnjivog sistema vrijednost u kojem je sve zasnovano na bezobrazluku, bahatosti, novčanoj moći, zakonu jačeg. U cijelom tom sistemu nema nevinih. Vjerujem da je negdje i dalje u svemu primarna porodica, da je ona presudan faktor. Međutim, društvo bi trebalo biti to koje radi na promociji određenih vrijednosti, stvaranju uzora za te mlade. Nažalost, po onome što nam društvo kroz medije plasira, to su političari, kriminalci, zvijezde turbofolk muzike i raznih degutantnih rijalitija. U takvim okolnostima nije iznenađenje to što nam je vlast takva kakva jeste ili što je na čelu studentskog parlamenta neko ko daje homofobne izjave. Svi oni reprezentuju moć i snagu većine nad manjinom. Oni svoje pozicije održavaju retorikom punom mržnje i želje za uništavanjem svega onog što im na bilo koji način prijeti. I tu se otvara prostor da nezadovoljni, frustrirani, iskompleksirani, nemaštoviti i netalentovani, a ambiciozni naglas progovore kroz svoje predstavnike. A ti i takvi čine veći dio našeg društva, ili su barem najglasniji.“

Izjave ljubavi ne treba odgađati

Adnan Lugonić u svom tekstu govori i o tome kako nas na važnost i ograničenost života podsjeti najčešće nečija smrt. Mnogo prije se sjetimo da je život jedan kad sebi želimo priuštiti neki trenutak opuštanja i zaborava nego kad trebamo drugoj osobi reći da je volimo ili da je zamolimo za oprost.

„Smrt nas suočava s prolaznošću, s tim da nemamo vremena. Pravila po kojima ona funkcioniše nedokučiva su našem umu. Zato je se i plašimo. Mnogi kažu kako svaki dan žive kao da je posljednji, a pritom ostaju u svađi s ljudima, ne komuniciraju, ignorišu svoja i tuđa osjećanja itd., što znači da lažu sami sebe. Smrt drugog podsjetinas na to da stvarno svaki dan može biti posljednji, i to nas nakratko omekša, a zatim ubrzo nastavimo živjeti kao da imamo sve vrijeme svijeta. Ne mislim da ljudi trebaju biti u konstantnom strahu od umiranja, nego da bi samo trebali kvalitetnije i produktivnije koristiti svoje vrijeme i ne odgađati izjave ljubavi i traženje oprosta.“

Pišući „Kad bi naglas govorili“ Adnan Lugonić je zaokružio teme i motive kojima se bavio tokom studija na Odsjeku za dramaturgiju. Ne zna kako će izgledati njegov naredni komad. Na postojećem mu mnogi čestitaju, ali je svjestan da će tek s narednom dramom znati više o tome koji je to put kojim će se razvijati njegovo pisanje.

„Ostavljam prostor da narednom sam sebe iznenadim. Sigurno da ću eksperimentisati s formom, ali mislim da će i tada to ostati u okviru onog što nazivamo psihološki realizam. Jedan od najljepših komplimenata nakon premijere dobio sam od glumca Miodraga Mikija Trifunova, koji mi je rekao da sam se ovom dramom pokazao kao hroničar ovog grada. Znam da svoj ‘uspjeh’ dugujem tome što sam pisao priču koja je usko vezana za našu svakodnevnicu, a to je publici zanimljivo – da neko ispriča njihove priče. Tako da sumnjam da ću u skorije vrijeme pisati drugačije“, objašnjava Lugonić, koji pišući dramu nije razmišljao o mjestu njene inscenacije. Bilo mu je važno da bude što bolje napisana i da sam sebi objasni neke stvari, artikuliše sve ono što se u njemu nagomilalo.

„Na kraju, sve to oko postavke drame u Kamernom teatru 55 nekako se lijepo posložilo. Od prvog sastanka s direktorom Emirom Hadžihafizbegovićem osjetio sam da ulazimo u ozbiljnu priču. Drago mi je da smo na neki način Srđan Vuletić i ja zajedno debitirali. Srđan mi je bio profesor na Akademiji, učio me je pisanju za film i televiziju, a, eto, ispalo je da početak naše profesionalne saradnje bude u pozorištu. Bilo je zadovoljstvo ući u kreativni proces ‘oživljavanja likova’ i dorađivanja teksta s glumcima i glumicama različitih generacija, različitih životnih iskustava i različitih vizija pozorišta. S nekima sam radio i prije, s nekima od njih studirao, a s nekima se upoznao tokom ovog procesa, i to je nešto što ću pamtiti kao lijepo i važno iskustvo. Nadam se da ću se kroz neko vrijeme ponovo vratiti u Kamerni, jer sam iz ovog procesa izašao sretan i zadovoljan“, kaže naš sagovornik, koji je uz prethodno spomenute likove i situacije na sceni predstavio i odnos istospolnog para koji nam donosi drugačiji pogled na istospolnu ljubav, za razliku od često pogrešnih pristupa koje smo imali priliku vidjeti u balkanskim umjetničkim ostvarenjima.