Od 4. jula u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine uz projekciju videorada Bee Boy postavljena je i izložba slika Svijet Roma Sadka Hadžihasanovića.

Umjetnik koji godinama živi i radi u Kanadi rođen je u Bihaću. U Sarajevu je završio Likovnu akademiju, Odsjek slikarstvo, a u Beogradu je magistrirao.

Bio je član likovne grupe Zvono i s Aleksandrom Sašom Bukvićem, Biljanom Gavranović, Seadom Čizmićem, Kemalom Hadžićem i Narcisom Kantardžićem, njegujući pristup umjetnosti kao ozbiljnoj igri, stvorio je autentičnu bosanskohercegovačku konceptualnu umjetnosti.

U godinama koje su došle, a koje je obilježio život i nanovo afirmisanje u Kanadi, bio je posvećen slikarstvu dokazujući vrhunsko umijeće.

U svijet Roma je zakoračio tokom godišnjeg odmora u Banatu.

Piše: Kristina Ljevak

„Naša balkanska istorija umjetnosti, posebno filmska, inspirisana je Romima. Od Skupljača perja do Kusturičinih filmova. Ali to me nikada nije privlačilo njima. Kada nemaš stvarnu povezanost, onda se to čini samo kao iskorištena ideja. Često sam provodio ljeta u Banatu, 2013. godine je taj boravak trajao nešto duže. Nastojao sam da uvijek imam blok za crtanje u tom savršenom seoskom ambijentu na kraju Banata, dva kilometra od rumunjske granice. Uz okolne salaše teško je zamisliti mirnije mjesto.

Romi koje sam slikao ne pripadaju onima koji se sele. Na jednom mjestu žive i rade. Pomažu zemljoradnicima i za to dobijaju novac. Ali i dalje žive u lošim uslovima. Mi ne smijemo zaboraviti da su oni još uvijek, nažalost, druga klasa ljudi, ne za mene, naravno“, počinje priču za Urban magazin ovaj sjajni slikar koji već deset godina, poput dnevnika, nosi slikarski blok, uz fotografski aparat.

„Tako sam i njih crtao i fotografisao kad bi ih sretao. Dobra stvar s tim blokom je što je neka vrsta dnevnika, što radiš za sebe, van onoga što su izložbe, koje u pravilu podrazumijevaju neki koncept, određeni broj radova, temu, format, tehniku. Kad organiziraš izložbu, moraš biti pažljiv. U blok za skiciranje možeš staviti bilo šta. Od mrtve prirode do brze skice, poput zabilješke.

Od toga nerijetko nastane ideja za ozbiljne radove.“

Univerzalne teme ljudskosti i humanosti

Kada se vratio u Toronto nakon tog ljeta, s distancom koja je neophodna, stvorila se ideja za materijal, koja je još uvijek bila daleko od velike izložbe. Bila mu je zanimljiva vizuelna senzacija koju je omogućilo iskustvo komunikacije s Romima u Banatu. U njihovoj fantastičnoj prirodnosti, s osmijehom. „Oni su ljudi koji ti ne traže ništa, a nude sve, uključujući emocije, koje se u zapadnjačkom svijetu gube, a koji je obilježen poziranjem i pravljenjem maski koje oni nemaju. Uvijek se naslanjam na ono što je govorio William Kentridge i često to kažem i svojim studentima, slika je ono što nas pozove, ne ideja, ona je za književnike.

Mi podsvjesno biramo. Tako sam i ja izabrao od gomile materijala o Romima, ali bez namjere da nešto napravim. Ali kad se počelo razvijati, shvatio sam da je koncept za izložbu tu. Htio sam najprije da je nazovem Planeta Cigana. I uvijek sam govorio da ona nije politička, ali jeste u određenom smislu univerzalna tema humanosti i ljudskosti. Svaki rad treba da bude metafora za nešto. Za ljubav, toleranciju, žaljenje, smrt, i ako nemaš to, onda rad ne funkcioniše kao umjetnost.“

Izložba Svijet Roma najprije je predstavljena u Torontu 2014, potom u Beogradu, ali je nastojao da bude predstavljena i tamo gdje je i nastala. Pitao se ko bi mogao napisati tekst i najprirodniji izbor je bio Ismar Mujezinović.

„Ismar je fantastičan i ima ogromno znanje, malo ko se s njim može porediti na Balkanu, a i živio je i s jednim od najvećih slikara Ismetom Mujezinovićem.

Poslije je izložba bila u niz kanadskih gradova, pa onda ponovo u Srbiji, u Zrenjaninu.

Prije godinu dana sam potpuno prestao slikati ovaj ciklus. I onda je došao poziv iz Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, što me je jako radovalo. Bez obzira na ukupne prilike u kojima radi, to je velika stvar za svakog umjetnika da u svoju biografiju stavi da je izlagao u nacionalnoj galeriji jedne države.

U prilog tome govori i činjenica da je istovremeno postavljena izložba Graysona Perryja. To je zaista svjetski kvalitet.“

Svako doba ima svoje konvencije

„Sadko i ovom izložbom ostaje vjeran svom spontanom izražaju, širokog poteza, geste i analitičkom promišljanju doživljenog. Slika je uvijek za njega novi organizam koji je dio njega i njegove inspiracije. Kažu da je slika uvijek dijete autora, pa neka tako i ostane“, napisao je povodom izložbe Ismar Mujezinović. Ovome je važno dodati i ono kroz šta se ogleda humani pristup Sadka Hadžihasanovića, a to je činjenica da su Romi urađeni rukom vještog slikara u jednoj od klasičnih slikarskih tehnika, a ne da su poslužili kao inspiracija za neki koncept koji će od umijeća biti daleko, a blizu deklarativnom zalaganju za ljudska prava.

Sve se češće na savremenim izložbama osjećamo kao da smo u čitaonici gdje se o radovima informišemo putem autorskih statemenata a ne kroz neposredno gledalačko iskustvo.

„Mi danas imamo vrlo kompleksnu situaciju u muzejima i galerijama. I nije to samo vezano za vizuelnu umjetnost. Trenutno je u svijetu konceptualna umjetnost vladajuća, ona je postala akademska. Ona više nije alternativna. Svako doba ima konvencije koje diktiraju kako nešto praviti. U renesansi i baroku konvencije nisu bile iste.

Možda se ovdje ne stvara taj dojam, ali slikarstvo je, iako se misli da je mrtvo, i dalje zadržalo ulogu ne samo u savremenoj umjetnosti. Vjerujem da će tako biti i u budućnosti, jer kao medij može da ponudi neke elemente koji su važni za ljudsku rasu. Još uvijek ima mogućnost da prenese ideje koje su važne ljudima na cijeloj planeti. Ulje kao tehnika je izmišljeno da bi se prikazala koža, odnosno tijelo. Nakon apstrakcije, koja je udarila u zid jer je zaboravila motiv, slikarstvo se vratilo različitim vrstama narativnog i figurativnog izražavanja i zaista kod ljudi još uvijek stvara uzbuđenje.

Nije lako napraviti dobro slikarstvo. I nema mnogo dobrih slikarskih izložbi. Ali uvijek ostaje ta veličanstvena mogućnost prenošenja ljudskog dodira. Naročito u ovoj otuđenosti kojom dominiraju digitalni mediji.

Zato je zanimljiva situacija koja podrazumijeva činjenicu da slikarstvo posljednjih dvadeset godina nije bilo prisutno na velikim izložbama. Jer ne znaš gdje da staviš. Toliko je individualno, odnosno individualno je doživljaj onoga što nas okružuje. Ono se nije moglo vidjeti na velikim bijenalnim izložbama.

Tek sad se ponovo javlja na velikim izložbama, mislim da je to povratak slikarstva, posebno političkog. Sumnjam da će uzeti velikog maha, ali potvrđuje da postoje umjetnici koji i dalje kroz slikarski medij žele nešto reći. Slikarstvo uvijek nešto govori. Nije to samo tehnika.“

Umjetnost postaje veliki biznis

Aktuelnu poziciju slikarstva možemo pripisati i kustosima kao apsolutnim vladarima savremene scene, ali i činjenici da korporacije sve više diktiraju dinamiku tržišta umjetničkim djelima.

„Sebe smatram kanadskim umjetnikom. Priznat sam i u galerijama i, što je još važnije, priznat sam od drugih umjetnika, ali s druge strane su korporacije koje su došle do nivoa da društvu pokazuju da su i one takođe humane. I onda one odlučuju da odvoje milion ili pola miliona za otkup radova. Imaju čak i kustose koji to biraju. Jedini je problem što ne kupuju pravu umjetnost već radove koji imaju korporacijski izgled. Da je dobro upakovano, da nikoga ne vrijeđa. Dakle, figurativna umjetnost, kojom se ja bavim i za koju sam izuzetno zainteresovan, koja pokazuje emocije, ima političku dimenziju, može da bude neugodna, ako iko u korporaciji kaže da mu se ona ne sviđa, oni tu sliku ne mogu okačiti.

Umjetnost postaje veliki biznis. Postoje kolektivi kojima je važno da, kad otkupe rad, taj rad odmah izlože u muzeju. Oni prave i velike pritiske na muzeje jer cijena rada poraste nakon izlaganja u muzeju i korporacija može bolje da ga preproda.

Postoji cijela mreža zasnovana van umjetničkih kriterija, bazirana isključivo na novcu.

To je jedan segment koji govori o današnjem svijetu, ali uz koji uvijek postoje i umjetnici koji su dobri, koji možda ne mogu odmah doći u prvi plan, ali čiji radovi ostaju. Što si više u modi, bićeš brže zaboravljen.

Zanimljiv je fenomen da je jako teško ne biti savremeni umjetnik, a ti hoćeš da budeš individualac. I to je jako teško pomiriti. Jer ako koristiš rječnik konceptuale, on se u cijelom svijetu lako čita. Ako to ne radiš, onda imaš manje mogućnosti da te izlažu u galerijama, a samim tim i manju mogućnost da živiš od umjetnosti. Zato je nužno pronaći balans između zadržavanja vlastite individualnosti i prisutnosti.

U mojoj karijeri značajan je bio period rada s grupom Zvono i to je bio jedan kolektivni rad. Ali u mom individualnom radu ja nisam bio nikada pripadnik nekog vodećeg pravca. Naprimjer, transavangarde. Bio sam dio toga, ali ne najglasniji.

Kada sam otišao u Kanadu, počeo sam raditi pop art i kritiku njihovog sistema, kroz humor kao važan faktor u mom radu, ali nikada nisam pripadao vodećem pravcu. Zadovoljan sam tim jer mislim da sam ipak uspio da radim ono što ja želim, a da to i dalje bude cijenjeno.“

Talenat i strast su kao kap vode na dlanu

Važno lično i autorsko iskustvo za Sadka Hadžihasanovića je bio odlazak u Kanadu. Danas nikome ne bi preporučio da mijenja državu, osim ako nije riječ o bogatom i slavnom umjetniku.

„To govorim i studentima. U novoj državi ne znaš jezik, kulturu, običaje, sistem je uvijek drugačiji. I krećeš ispod nule. Ako mladi ljudi odavde idu vani, ja bih im svima savjetovao da odmah tamo upišu neku školu.

Ali ja sam otišao s već 35 godina, imao sam porodicu. Nisam mogao da idem u školu, ali sam ostao u sistemu. Na početku sam odlazio na razgovore u galerije koje su ispod mog objektivnog nivoa. Na drugoj strani je bilo dobro jer sam bio prinuđen na preispitivanje i ponovne pronalaske onoga što je u meni kreativno i što je uticalo na ponovno pokretanje karijere. Zamišljao sam da sam ponovo na postdiplomskom, kao što sam nekada bio u Beogradu, gdje sam imao sličnu situaciju jer sam došao iz Sarajeva i tamo me niko nije znao. Pronašao sam novu energiju, što je isto jako važno. Jer lako je imati strast kad kreneš tek na akademiju i prvi put počneš slikati akt. Ili pripremiti prvu izložbu.

Čvorović, koji meni nije predavao, uvijek je govorio da su talenat i strast kao kap vode na dlanu, začas odu. Kako nakon određenih godina imati istu strast? U inostranstvu je važno da radiš stalno, i onda rezultati rada dođu. Jer ako si radio 15 godina i prestao, ti si zaboravljen. Nije to kao kod nas. I ja se sjećam izložbi od prije 20 godina ovdje i još uvijek pratim te ljude. Veća je scena i konkurencija. Taj nastavak njegovanja strasti mi je bio veoma važan. Dar i dobri radovi nisu dovoljni.

Važna je glad za novom temom i plan šta ćeš za dvije godine raditi.“

U razgovoru koji je imao s publikom u Umjetničkoj galeriji BiH Sadko Hadžihasanović je rekao kako je za umjetnost važna i dokolica. Dio nje i mira najčešće pronalazi na putovanjima.

„Meni su putovanja važna. I ideja umjetnika na odmoru, koja je za mnoge umjetnike važna. Ta putovanja koja dovode do spajanja sa samim sobom u nekom novom prostoru su za umjetnike bitna.

Meni je bio zanimljiv i lični susret s Kubom, taj osjećaj da se srećeš s nečim bliskim i emotivnim. Bila mi je važna i kolonija u Barseloni, tu mi se nešto važno vizuelno, slikarski otvorilo. Prošle godine mi je bilo zanimljivo u Bihaću, gdje sam rođen i odrastao. Nikada nisam radio radove na temu Bosne. Tada jesam, prvi put, zahvaljujući Uni i pastoralnoj atmosferi te kontrastima koje društvo stvara.“

Iako mnogi misle da se odlaskom van zemlje identitet gubi, naš sagovornik smatra da se on ne može izgubiti.

„Ako o tome brineš, ti zapravo radiš protiv sebe. Nikada se ne brinem da li je taj dio mene nestao.

Meni je u tom kontekstu bio zanimljiv i moj rad na tapetama i spoj tradicionalnog i modernog. A odakle to dolazi? To je naš srednji istok, uticaj arabeski, dekoracije na odjeći, maramama.

Ono što mi je bitno je da su pitanja jednakosti i humanosti kojim se ja bavim u ovom radu u Kanadi jako važna. Na otvaranju moje izložbe Svijet Roma u Beogradu govorio je kanadski ambasador i naglašavao važnost tolerancije i ljudskih prava, a govorio je s pozicije predstavnika zemlje koja se za to zaista i zalaže.“

Zvuk Zvona i rad koji lijepo stari

Juli nam je u Sarajevo donio i spontano okupljanje dijela grupe Zvono. Uz Sašu Bukvića i Sadkov dolazak na izložbu, u gradu je bio i Sead Čizmić, na odmoru s porodicom.

„Članovi grupe Zvono se i sada povremeno sastaju i druže. Saša je radio nove projekte s nekim od članova grupe, i mislim da naš rad lijepo stari, vremenom postaje sve bolji i bolji.

Konceptualna umjetnost je već tad postojala, ali smo mi kao mladi umjetnici bili jako zagrijani da nešto novo pokušamo, čak nismo ni mnogo znali o konceptuali. I bilo je tako da kroz vježbe konceptualnu sami učimo. Onda je ta konceptuala imala jednu nevinost koja daje tom radu pečat i opravdanje, jer nije isto raditi konceptualu nakon 40. godine. To je sasvim druga pozicija.

Naš rad je podrazumijevao nevinost i strast da uradimo nešto što nije postojalo na prostorima Bosne… Igrali smo se s konceptualom. A ja uvijek mislim da kreativnost počinje od igre. Igra ti daje rješenja. Tako da sada kad gledam te radove, mislim da lijepo stare. Ne izgleda mi kao neka pjesma iz rock muzike koja je bila popularna, pa je sad slušaš ponovo i ona loše zvuči.

Kolektivni rad grupe Zvono ostavio je trag na svakome od nas. Ne znam koliko će brzo i da li će brzo da se desi neka valorizacija, čak i ne treba, to je već dio istorije. Volio bih ne iz materijalnih razloga ili neke druge vrste priznanja, volio bih da radovi grupe Zvono što prije izađu i da se vide. Jer je važno da se rad koji pripada istoriji vidi i komunicira. I da se vidi kako taj rad funkcioniše u vremenu u kojem imamo iskustvo rata, raslojavanja… Ti rani radovi, kad smo mi otišli u prirodu i živjeli deset dana i radili s vodom, kamenom, dodirom prirode, odjednom su postali vrlo važni jer smo sada u situaciji kad je vrlo kasno da se planeta spasi. Taj naš rad koji je nastao iz ljubavi i intuicije imao je kodove koji komuniciraju s aktuelnim temama. Njega bi trebalo ponovo pokazati, ne da mi budemo ponovo slavni, jer umjetnost tako ne funkcioniše. Ona je sklop ideja koje se mijenjaju. Naš rad se mijenja s vremenom, ali taj rad i mijenja ovo vrijeme.

Zato sam uvijek bio zainteresovan da izlažem na balkanskim prostorima. Ne zato što to meni stvara veću karijeru vani, nego sam bio zainteresovan da vidim kako sada moj rad komunicira, nakon što je promijenjen“, kaže na kraju razgovora Sadko Hadžihasanović, dodajući kako mu je najvažnije kada u njegovom stvaralaštvu prepoznaju dio onoga što bi moglo biti uzor mladim autorima. Poput Facebook komentara na stranici Umjetničke galerije koji je glasio da njegove slike svaki mladi umjetnik treba vidjeti. I trebao bi.