Ilustratorku Samiru Kentrić mediji u njenoj rodnoj Sloveniji obično predstavljaju kao rijetku ženu na području na kojem su muškarci brojčano nadmoćniji. Ako pitate nju samu, profesiju je birala srcem, po cijenu neizvjesnosti zarade uz pomoć olovke i papira, kao i mogućnosti da bude neshvaćena. Crtanje je naprosto bilo nešto bez čega nije mogla.
Piše: Tamara Zablocki
“Crtanje je bilo jedina aktivnost koje se nisam mogla odreći, a još se u najranijem dobu našla na kušnji: kao trinaestogodišnjakinja nisam uspjela proći prijemni ispit za srednju umjetničku školu. Bila sam premlada da bih to shvatila kao bilo šta drugo osim kao dokaz da mi nedostaje talenta. Odlučila sam vrijeme utrošiti u nešto drugo, u čemu imam šanse uspjeti. Treći dan apstinencije od crtanja otišla sam sama u šumu i priznala samoj sebi: crtam zato što ne mogu drugačije. Možda moje crtanje drugi nikad neće prihvatiti, ali s tim mogu živjeti. Bez crtanja ne mogu živjeti. Bez crtanja se ne mogu izraziti, bez crtanja mi se čini da ne mogu jasno misliti. Vjerovatno je to bila prva važna filozofska spoznaja u mom životu: izraziti se nije isto što i biti shvaćen ili prihvaćen, a ne moći se izraziti je sigurna smrt. Od tog trenutka mi je sve bilo lakše, kao što je sve lakše kad odlučiš da je put s preprekama tvoj jedini izbor”, ispričala je za Urban magazin gošća sarajevskog festivala ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise, koji je prevalio jedanaestu godinu svog postojanja.
Izvan hermetične bijele kocke
Hrabrost da ide svojim putem isplatila se. Samira Kentrić danas je jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih imena slovenačke ilustratorske scene, podjednako je slave kritika i publika, a pored ilustracija za glasoviti Subotnji prilog, koji izlazi uz najčitaniji slovenački dnevni list Delo, Dnevnikov Objektiv i naslovnica brojnih književnih izdanja Beletrine i Modrijana koje potpisuje – među kojima su i naslovi Svetlane Slapšak, Hrvoja Klasića i Borisa Groysa – autorica je dva grafička romana. Na umjetničku scenu je, ipak, još kao studentica Akademije likovnih umjetnosti krajem ‘90-ih, najprije stupila kao dio tandema Eclipse, a sa “saučesnicom” Tinom Kolenik prvu pažnju javnosti i medija zadobila je instalacijom i performansom.
“Uspjele smo gotovo u trenutku, što je za likovne umjetnice i umjetnike u ranim dvadesetim godinama prava rijetkost. To nije bilo slučajno, jer smo kao medij koristile vlastito tijelo, golo tijelo mlade žene koja ga sama besramno izlaže pogledima i na njega još lijepi brojne tabue svog vremena. Bila je to, još uvijek je i ostat će jedna od najjednostavnijih formula za brzi učinak. Tina i ja smo to znale, i to smo željele. Htjele smo raskinuti s ekskluzivnom i hermetičnom bijelom kockom galerije u koju malo ko uspijeva ući. Vremenom smo obje počele djelovati samostalno, Tina je danas aktivna na području kostimografije i performansa, a ja sam otišla u smjeru vizuelnog, političkog komentara. S tako heterogenim iskustvom na polju vizuelne kulture danas mogu reći da publika, slovenačka i bilo koja druga, prihvata, podržava i želi hrabro, angažovano stvaranje.”
Balkanalije, generacijska priča
Bez obzira na iskustvo, nije mogla predvidjeti kako će biti prihvaćen njen prvi grafički roman jer se prvi put radilo ne samo o velikom, opširnom autorskom podvigu koji spaja crtež i pisanu riječ nego i o intimnoj priči, ispovijesti, a s tim su i rizici bili veći. U grafičkom romanu sugestivnog naziva Balkanalije Kentrić je ujedinila svoju ličnu priču o odrastanju u migrantskoj porodici radnika iz Bosne i Hercegovine koji su bolje prilike za život potražili u Sloveniji – premda se tada, sedamdesetih, radilo o unutrašnjim migracijama i nije bilo velike razlike između selidbe iz Kranja u Ljubljanu ili iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju – bezbrižnom djetinjstvu i raspadu Jugoslavije koji je uslijedio ostavivši neizbrisive posljedice na cijelo društvo. Među koricama djela koje je predstavila na PitchWiseu smjestili su se sjećanja na posjete porodici u Bosni i Hercegovini, detalji iz odrastanja označenog dvjema kulturama – tako bliskim, a tako dalekim – kao i političke, ideološke, kulturološke ironije dobro poznate svima nama koji smo imali tu nesreću živjeti na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih četvrt vijeka.
Još jednom je odaziv publike nadmašio njena očekivanja. “Pokazalo se da što si ličniji, to su i drugi otvoreniji prema tebi. Najljepše reakcije u cijelom svom radu dobila sam za Balkanalije. Ta knjiga mi je donijela i brojna nova prijateljstva, nove saveznike.” Podnaslova Odrastanje u doba tranzicije, Balkanalije su nastale punih dvadeset godina nakon što se bivša zajednička država raspala na današnje državice, ali je taj raspad i dalje sveprisutan i aktuelan u našoj sadašnjosti, napominje.
“Rođena sam u Jugoslaviji, i premda veći dio mog svjesnog postojanja te države nije bilo, naglašavanje tog nepostojanja u novonastalim državicama je toliko nasilno da može značiti samo to da nije bilo prirodno. Ustrajavati na tezi da smo otoci, da su nam oni s kojima smo geografski i jezički najbliži najveći stranci je ludost koja se hrani na strahu nemoćnih, pri čemu prosperiraju samo rijetki. Zatiranje solidarnosti s bližnjima nije samo donijelo rat nego je na sporedna vrata istovremeno zakoračio kapitalizam sa stranim vlasnicima koji atomizira još ono malo što je od zajedničkog ostalo. Knjigom sam željela doprinijeti osjećaju zajedništva, vlastitom individualnom pričom potaknuti druge da progovore o sebi, o svojim iskustvima i viziji. Sve vrijeme tražim zajedništvo, vjerujem u zajedništvo. Da smo različiti je očito; čak i novorođenče zna da je sve osim njegovog tijela drugo, ali preživi samo ako ima nekoga ko će mu pomoći preživjeti. Ne traži neprijatelje nego saveznike.“
Pismo Adni
Za razliku od Balkanalija, grafičkog romana koji je nastajao godinama i crtan je rukom, u samo nekoliko mjeseci, ovaj put uz pomoć računara, rođen je Samirin drugi grafički roman Pismo Adni, koji na sličan fragmentaran način obrađuje temu iz najbliže stvarnosti: trnovit put izbjeglica i migranata s Bliskog istoka do Evrope te okrutan način na koji ih naš kontinent dočekuje. Izbor druge tehnike crtanja uslovile su potreba za brzim odgovorom na širenje straha koji prati – kako je u Evropi vole imenovati – “izbjegličku krizu” te didaktička vrijednost romana Pismo Adni, namijenjenog mladima.
“Crtanje rukom je meditativno, omogućuje više iskrenosti, kao i to da slijedimo poteze autora ili autorice i tako zaronimo u sam postupak nastajanja, a ne samo u prizor. Pismo Adni je brzi odaziv na medijsko ‘podvođenje’, nastao je brzo u pravoj bitki s vremenom i slike su sadržajno upečatljive, dok je poetika crteža irelevantna. Važno je bilo da poruka čim prije izađe na svjetlo dana. Jesen 2015. u Sloveniji je, naime, bila predstavljena kao vanredno stanje na državnoj granici, koju je okupirao nepregledni val migranata nepredvidivih namjera i sumnjivih vrijednosti. Pismo Adni je logična reakcija na takvo pojednostavljivanje i širenje straha u javnosti, koja se po pravilu uopšte ne susreće s izbjeglicama. Mladi trebaju razgovor, a ova knjiga im može biti ishodište.”
O tome koliko će poruka zaista i stići do njih ne želi prejudicirati, smatrajući da je doseg poruke uvijek nepredvidiv. “Volim reći da književnost humanizuje na dugi rok. Vjerovatno to važi za svaku umjetnost. Znam samo to da provokativni prizori pokreću snažne emocije, i to je dobro. Neću nagovarati razum, hoću provocirati, a nakon toga možemo razumno razgovarati o tome šta je tačno to što provocira i zašto je to dobro ili nije dobro.”
Na svojim crtežima zato bira da karikira moćnike koji nam rade o glavi: Angelu Merkel, Jean-Claudea Junckera, Recepa Tayyipa Erdogana, a u Balkanalijama glavešine koji su potpisali Daytonski sporazum.
“Umjetnost volim baš zato što joj ništa ne treba, ona nema drugog poslanstva osim estetizacije namjere. Bilo šta može biti umjetnost, i dobro je da je tako. Zato ne postoji ništa što joj ne bi bilo dostupno, ništa što joj je zabranjeno. Medij karikature po svojoj prirodi pojednostavljuje, likovno i sadržajno, a etičke granice postavlja autor sam. Sama biram da ismijavam, prije svega, one koji u rukama drže društvenu moć i autoritet.”
Posmatramo i ne reagujemo
Osim što se, kako to kritike ocjenjuju, na suptilniji i umireniji način bavi kontroverznom temom o kojoj svi, obično zapjenjeni, imaju šta reći i dočarava da nas mediji straše ubogim ljudima koji traže svoje parče mira na Zemlji, Pismo Adni prvenstveno potcrtava licemjerje Evropske unije i njenih političkih vođa. Svijet u kojem živimo danas autorici se čini baš takvim, licemjernim.
“Uzmimo aktuelni primjer, novi, širom svijeta popularan prizor iz sirijskog rata: fotografija petogodišnjeg dječaka Omrana. Čitam interpretacije o tome zašto je ta slika tako ganula ‘zapadnu javnost’. Uglavnom se svi slažu oko toga da budi empatiju u vrijeme sveopšte apatije. Ne dijelim to mišljenje, koje je još jedan lijepo izrežiran selfie u maniru zapadnjačke humanističke misli. Dječak koji nijemo sjedi na stolici na koju su ga posadili po jezivom iskustvu sjedi tako jer drugačije ne može. Sjedi. Potpuno nedužan kao idealna žrtva. Sve oči su uprte u njega, njegove ne uzvraćaju pogled jer nemaju tu moć. Tako mediji već godinama posmatraju sirijsku agoniju. Posmatraju i posmatraju, a preko njih posmatramo mi. Prizor dječaka Omrana na najneposredniji način prikazuje to da smo mi ta jeza koja posmatra i ne reaguje, jer dječak ne uzvraća pogled nego je samo posmatran i kao takav nemoćan. A mi koji ga gledamo potvrđujemo njegovu nemoć.”
