Lijepa djevojka ide mi u susret manekenskim hodom i u trenutku kada se mimoilazimo, šapuće šeretski: “Ćao, lutko.“ Ježi mi se koža i od nje i od pomisli da će za koju godinu izaći, a kada izađe biće još uvijek mlada i opet će rađati djecu. Ima šizofreniju, ali i lucidne trenutke koje će na slobodi iskoristiti da ulovi novu žrtvu. Sve one se prave da su dobre, nježne i priproste. I povjerovala bih da je tako da jednog dana na dopustu nisam istražila njihova imena. Još mi noge klecaju pri pomisli na ubistva, zavjere, dilanja, zvjerstva koja te žene izvode s istom lakoćom s kojom ja ujutru popijem čaj. Nijedna ne uzima terapiju, niti se to koga tiče, počev od ljekara pa sve do buldoginja u policijskim uniformama, koje me po dosljednosti obavljanja posla podsjećaju na Orvelove pse. Ali ne mogu dugo razmišljati o tome šta su zatvorenice u stanju da učine, jer onda ne mogu zaspati pored njih. Slučaj jedne žene monstruma potresao me kada sam o tome čitala u crnoj hronici, ne sluteći ni u najluđim košmarima da će mi upravo ona postati cimerka. S mužem je mjesecima, možda i godinama, tukla trogodišnjeg sina. Selo je šutjelo posmatrajući dječaka išaranog od masnica, ogrebotina i otvorenih rana. Jedne večeri dječak je podlegao. Kada je umro, selo je progovorilo. Dobila je maksimalnu kaznu, ali mi se čini da je to ne uzrujava. Retardirana, troma žena koja dječijim rukopisom i sa mnogo grešaka piše pismo svom budućem ljubavniku. On joj šalje brijače i moli je da nema dlaka po tijelu jer ga takva uzbuđuje. Moli je da bude strpljiva jer će on raditi na tome da vremenom stekne pravo na posjete i onda će se konačno upoznati. Prestala sam da se čudim motivima kojima svjedočim, a koji su do prije nekoliko mjeseci bili samo na TV ekranima, obično u američkim blokbasterima. Ušla sam u strašan film, u neku miksturu žanrova od kojih gubim pamet. Ova institucija, umjesto da rehabilituje ljude, uništava ono malo razuma u njima.

***

Nekoliko mjeseci nakon saobraćajne nesreće, otputovala sam sa mužem kod svekrve. Njena komšinica, komentarišući udes koji sam preživjela, rekla je: “Kud si sama krenula autom? Ja bez mog Himze nikud ne idem.“ „Jebo ti on mater“, odgovorila sam mirno. Svekrva je skočila da donese još soka i keksa, tjerajući izgovorenu psovku širokim zamasima ruku kao da je dim.

Ipak, često razmišljam o danu kada sam krenula na taj put. Molim drugu sebe da iz budućnosti došapne trećoj meni u prošlost da ostane kod kuće. Možda i jeste to uradila, ali ja nisam prepoznala znak, već sam ga protumačila kao umor i bezvoljnost. Jer zaista, nije mi se išlo. Proklinjem taj dan, ne zato što bi Himzo bolje vozio od mene, već zato što me je udes, koji kao i većina drugih, podrazumijeva samo nekoliko sekundi, koštao pet godina mrcvarenja po sudovima, dijagnoze depresivnog poremećaja i u konačnici zatvora. Sada mi je smiješno što sam onog dana kada sam otišla na odsluženje kazne prethodno išla na posao da završim neke obaveze, a onda ušetala u pakao prijemnog odjeljenja kao na plažu. Da sam znala šta me čeka, pobjegla bih i niko me nikada ne bi pronašao.

Prvih petnaest dana bila sam smještena u prostoriji sa ubicama i narkomankama koje urlaju u apstinencijskoj krizi, haluciniraju, uneređuju se i povraćaju. Zločinke se tu i tamo potuku. Dobile su najveću kaznu i zatvor je od sada njihov svijet; tu će provesti ostatak života i bore se za nadmoć. Narkomanke smo prale mi, zatvorenice, jer su nama zaudarale i jer se to nikog drugog osim nas nije ticalo.

***

Preticala sam autobus. Iz suprotnog pravca naišao je automobil. Vratila sam se u svoju traku, ali u istom trenutku automobil se zabio u moj. Potom sam osjetila udarac u zadnji dio auta. Vozač autobusa je kočio, ali nije mogao da me izbjegne. Zračni jastuci su se aktivirali i osjetila sam oštar bol. Potom sam izašla iz auta, prišla automobilu koji je bio smrskan, vidjela mrtvog čovjeka i izgubila svijest. Pluća su mi se već počela puniti vodom.

Doktor me dozivao imenom i rekao: “Izvini, nemam vremena za anesteziju.” Potom je uradio drenažu naživo. Opet sam izgubila svijest. Novine i portali pisali su da sam skrivila nesreću u kojoj je jedna osoba poginula. Ni u jednom članku nije bilo riječi “navodno”. Roditelji, rođaci ili prijatelji preminulog čovjeka mogli su banuti u bolnicu i ubiti me. Ali nisu. Vremenom će se ispostaviti da su imali bolju strategiju.

U zatvoru dan traje kao tri na slobodi. “Zid vam’, zid tam’, nebo gori, zemlja doli.” Tako je govorila Fata. Nakon osamnaest godina zatvora napokon je izašla i sada nam šalje slike svog ružičnjaka.

Pročitala sam puno knjiga ovdje, ali što više čitam, jezik mi je prostiji. Plašim se da će mi se mozak pretvoriti u glatku glinamolsku kuglu, jer nigdje ne mogu pobjeći od ovih žena.

Ovdje sam jer sam odbila da potplatim advokata. Računala sam na pravedno suđenje i na rezultate vještačenja. Nakon nekoliko godina, promijenila sam advokata, ali je bilo kasno. Prethodnog su potplatili roditelji preminulog, a on je angažovao svog kuma da ponovi vještačenje, ali u korist tužitelja. Roditelji su na svako suđenje dovodili neko stvorenje umotano u crninu, predstavljajući je kao nesuđenu ženu poginulog. Po svojoj pojavnosti, ponašanju i govoru ona to zaista i jeste. Nesuđena žena preminule osobe. Sagradili su i ogromnu porodičnu grobnicu i poslali mi račun preko advokata.

Jedna djevojka mi ne da mira. Stalno me štipka i uhodi. Danas sam otišla da se istuširam i znala sam da me prati. Objesila sam peškir na jednu tuškabinu i sakrila se u drugu. Onda je naišla ona i naglo odgurnula vrata kabine da ispadne da je slučajno ušla. Prišla sam i zgrabila je za vrat, pritisnula joj glavu o pločice i rekla: “Razbiću ti je ovim tušem ako mi samo još jednom priđeš.“

Izlasci na dopuste me zbunjuju i umaraju. Vidim da sve funkcioniše i bez mene. Moja djeca idu u školu, muž na posao, prijatelji žive kako su živjeli i prije. Naviknuta sam na zatvorski život i maštam da kada izađem odem živjeti u kućici moje majke, koja je preminula kratko nakon što su tri sudinice ušle, pogledale me i izrekle kaznu zatvora. Možda sam malodušna, možda već skrenula s pameti, ali to je moja želja.