Svaki put kada me neko upita da li sam se najzad, nakon pet godina, opet zaposlila, sjetim se Dunjine i moje posjete Pionirskoj dolini. Prvo smo prekršile pravilo i nahranile sve životinje koje su htjele slane štapiće, a onda je Dunja ugledala tobogan. Kada je krenula da se popne na jedan, s leđa joj je prišla jednogodišnja djevojčica, vukući na krivim nožicama tur sa prepunom pelenom. Hitro je ujela Dunju za golo ramence, odgurnula je i umjesto nje uspentrala se i spustila niz tobogan. Dvije godine starija od napadačice, Dunja je od bola vrisnula i počela da plače. Djevojčicina mama je stajala pored tobogana, nije rekla ništa, samo je blaženim pogledom pratila svoje dijete. Grleći Dunju pogledala sam u ženu i rekla joj: “Zar nećete ništa reći na ovo?“ „Ali ona je mala“, odgovorila mi je hladno. „Čime je hranite?“, upitala sam. „Kako to mislite?“ „Pa mislim onako kako sam vas pitala“, odbrusila sam ljutito i nastavila: „Prepolovite pola sirove kokoši i bacite joj, ali se izmaknete na vrijeme da vam dok je hranite ne otkine i ruku iz lakta? Priznajte mi iskreno, bacate tu svoju nejač s brda, pa ako se dočeka na sve četiri i dopuza do kuće onda je dobro, a ako ne, ‘pravićemo ponovo’. Još ako vam usput iz šume i kakvu voluharicu donese u mliječnim zubićima, onda je to pun pogodak.“ U ženinom pogledu se vidjelo da nije baš najbolje razumjela šta sam joj izgovorila, ali je po mom tonu shvatila da se radi o uvredi. Uzela je dijete za ruku i otišle su na drugi tobogan. Kasnije, dok je Dunja pila sok, gledala sam u kaveze sa zatočenim životinjama, a onda u čopor dječurlije u parku i razmišljala kako bi to bilo lijepo da makar na sat vremena zvijeri i djeca zamjene mjesta.

Često mislim o ovom ekstremnom primjeru snalažljivosti u životu jer su me sve ove godine od shvatanja važnosti “ujeda” ometali moji pomagači. Na ljestvici omiljenih prvo mjesto zauzimaju oni koji mi se dive i kliču: “Kako je nepravedno što baš ti nemaš posao!” Znaju me čak nazvati telefonom i sat vremena pričati kako sam ja najpismenija i najtalentovanija osoba koju su ikada upoznali. Vrlo rado bi mi pomogli, ali privatni biznisi koje oni vode nemaju apsolutno nikakve veze sa mojom strukom. U jednosatnom hvalospjevu povremeno izgube koncentraciju pa se pohvale kako su djetetu ili nekom drugom našli posao u struci koja je vrlo slična mojoj. Ili kako sa veoma važnim osobama ispijaju kafe ili posjećuju filmski festival. Zatim se njihov monolog polako sužava na početnu temu, odnosno moj status nezaposlene osobe. U zadnjih nekoliko minuta razgovora konačno prelaze na stvar: “Nina, možeš li onoj mojoj maloj pomoći oko lektire?” Ili: “Možeš li pročitati tri romana i napisati eseje o njima, moje dijete kao da nije sa ovih prostora, jednostavno ona ne shvata šta to Andrić ili Sušić pišu?” Besposlena Nina ode do biblioteke i nabavi knjige (njihova djeca ne znaju da se i “na ovim prostorima” knjige nalaze u biblioteci). Zatim Nina pročita romane i pripovijetke, napiše eseje, pošalje ih na mamin ili tatin mail. Na pitanje osobe koja je upućena u Ninina posla da li će joj to biti plaćeno, ona zalizuje magareće uši, vezuje ih u konjski rep, sliježe ramenima i kaže: “Nisu pomenuli plaćanje.”

Prvo mjesto na ljestvici pomagača zaslužno dijele i osobe koje nazovu i kažu sljedeće: “Tebi je nedavno umrla mama, ali zato imaš mene. Dođi ovdje i volontiraj, dokaži šta možeš i znaš, a onda ću ja dati sve od sebe i zaposliti te makar kao honorarca.” Budući da joj je pomenuta pokojna mama, Nina leti da volontira i da se dokaže. Nakon tri mjeseca besplatnog rada i pohvala od strane gotovo svih profesionalaca koji je okružuju, na pitanje da li će je zaposliti, dobija odgovor: “Znaš da ti nisam ništa obećala. Možeš da nastaviš da volontiraš dokle želiš, jer ovu firmu ništa ne koštaš.”

Ništa manje pametniji, ali barem humaniji, drugo mjesto zauzimaju ljudi koji se nazivaju piscima. Oni žele da upravo ja, nevjerovatno pismena osoba, lektorišem njihove knjige, jer kako sami kažu, pisanjem prevazilaze naše klasike i sa puno manje riječi ispričaju više nego, recimo, naš nobelovac. Nisam izbirljiva ni gadljiva kada je takav posao u pitanju jer novca svakako nemam, tako da se cijeli mjesec borim ispravljajući riječi: „pješe”, “komadant”, “špare” i sl. Zatim siđem do parkinga, pronađem najveći džip i u njemu pisca i od njega dobijem dvije stotine maraka za dvije stotine stranica teksta.

Zato treće mjesto zauzimaju izdavačke kuće koje su negdje načule da ja radim za džaba, pa se tako njihovo predstavništvo u Sarajevu, na dan isplate lekture, nevjerovatno, ravno volandovskim vještinama, pretvara u slastičarnu. Istog tog dana svi njihovi telefoni su ugašeni, a e-mail adrese neispravne. (Ironično, knjiga koju sam lektorisala za njih nosi naziv “Veličanstveni plan”.)

Na četvrtom mjestu su cice koje su mi nadređene i stalno su prisiljene da mi ponavljaju: “Ja nemam kvalitete koje ti imaš. Ti možeš da razgovaraš sa piscima o njihovim knjigama, ti si završila književnost. Imaš talenat i objavljuješ priče, imaš divne ideje. Potrudi se i osmisli projekat. Sve od tebe zavisi. Ti si tako special, Nina!” Onda cice pokupe svu lovu od projekta. Doduše, prije toga moraju da mi objasne da ako mislim da udruženje opstane, para za mene nema. Ali ću ja za nekoliko mjeseci biti nekom nadređena, cica će sve meni ostaviti, jer ovaj posao cici ide na živce.

Na peto mjesto ljestvice pomagača staviću sebe, iako možda baš ja zaslužujem prvo, jer ako za sve ove godine nisam shvatila da mi niko drugi do sebe same neće pomoći, onda sam definitivno promašeni slučaj.

Prije nekoliko dana Dunja je došla iz škole i požalila mi se da joj drugarica stalno otima užinu. “Ujedi je”, rekla sam. “Molim?”, upitala je Dunja i izbečila oči u mene. “To što si čula. Ujedi je.” “Ali to nije dobro ponašanje.” “Onda ostani gladna.”