Budući da se elementi filmskog jezika u filmu dijele na dijaloške i akcione, te u skladu s kombinacijom i karakterom tih scena, kao i sadržajem i temom filma formiraju žanrove, neizbježno je razlikovati žanrovske karakteristike za izgradnju stereotipske propagande. Žanrovi su kao urneci ili modle za pravljenje kolača u koje iskusni kuhar sipa sastojke prema već dobro provjerenim receptima za masovnu proizvodnju stereotipiziranih likova i ideja. Kuhanje prema isprobanim receptima uvijek je isplativo i nahranit će veliki broj gladnih duša željnih zabave i distrakcije od stvarnih životnih nedaća. Žanrovi u američkom mainstream filmu, tj. vrste filmova u odnosu na temu i sredstvo prenošenja stereotipiziranih tema, dijele se na: komedije, horore, akcije, ratni film, drame i SF – naučnu fantastiku. Nijedan od ovih žanrova nije imun na propagandne poruke, ali se one najčešće manifestuju 90-ih godina u akcionim, naučnofantastičnim i ratnim filmovima, gdje se receptura stereotipije prepoznaje po automatizmu, kao na osjetilnim tačkama jezika: gorko, slatko, slano, kiselo i ljuto.

Ratni i fantastični recept

Ratni film je za antagonistu po suštinskom opredjeljenju propagandni film koji obično govori o brutalnosti neprijatelja i glorifikuje pobjednika, u našem primjeru Amerikanca. Takvi filmovi su: Hart's War, Casualties of War, We Were Soldiers, General's Daughter, Rules of Engagement, The Patriot, Pearl Harbor, Three Kings, Black Hawk Down, Starship Troopers, Saving Private Ryan, i drugi. Ovi filmovi upućuju na akciju, izazivaju patriotske emocije, opravdavaju pozvanost Amerike da učestvuje i rješava svjetske sukobe, te propagiraju pravdu unutar američke vojske, building team spirit (izgradnju timskog duha) i opravdanost žrtava u borbi za slobodu.

Naučna fantastika funkcioniše na principu mitoloških neprijatelja – zlih svemiraca, meteora, čudovišta, (ne)prirodnih pojava, vampira, robota i slično. U njima se propagiraju sljedeće ideje:

–              napadnuti smo;

–              prijeti nam uništenje;

–              svijet kakav poznajemo prestat će da postoji;

–              opstat ćemo zahvaljujući američkoj tehnološkoj nadmoći;

–              Zemlju će spasiti američki heroj;

–              bijeli čovjek je obično predodređen za uspostavljanje kontakta s drugim svjetovima;

–              katastrofe su usmjerene na Ameriku: vjetrovi, zemljotresi, meteori, vanzemaljci, čudovišta, poplave, dinosauri i drugo, kao da ostatak planete Zemlje ne postoji, s „časnim“ izuzecima pokojeg kadra Taj Mahala, Ajfelovog tornja ili Big Bena kako nestaju u prašini i dimu apokaliptičnog okusa.

Ovakvi filmovi su: Twister, Volcano, Deep Impact, Contact, Space Cowboys, Armageddon, Independence Day, Perfect Storm, The Storm, The Day After Tomorrow, The Postman, Paycheck i drugi.

Akcioni film, krimi-drama i triler (definiran po većoj zastupljenosti akcije od dijaloga) deriviraju iz krimi-romana, koji je poseban oblik ekspanzije zabilježio pojavom prohibicije u Americi kao jedan od vidova eskapizma od stvarnosti. Ovaj period koincidira s pojavom velikih mafijaških organizacija u Americi. Motiv glavnog lika je pravda, a tema filma je kriminal, tj. svaki vid neregularnosti dobra i slobode, koje heroj mora riješiti. Ovaj žanr kreira stripovskog superheroja – zacrtani uzor samoregulacijske pravde. Heroj rješava problem zastranjenih pojedinaca ili koruptivnog društva kako bi majci domovini (Americi) omogućio slobodu. Superheroj može biti i kriminalac, koji preobraćen iz agenta NSA-e (National Security Agency, ili sarkastično No Such Agency), postaje borac za američku pravdu, za šta je primjer replika u filmu XXX (američki pandan Jamesu Bondu): „Ovo je tvoja šansa da platiš svoj dug Ujaku Samu za svu predivnu slobodu koju uživaš.“

U akcionim filmovima otvorene su mogućnosti i varijacije za direktno sukobljavanje protagoniste i antagoniste, jer su u startu zadate uloge dobrih i loših. Neki od primjera propagandnih filmova ovog tipa su: True Lies, The Executive Decision, The Siege, The Net, The Saint, Swordfish, Collateral Damage, K 19, Patriot Games i drugi. Akcioni filmovi, kao i drame, pružaju mogućnosti i za promociju određenih profesija, dok je ratni film sam po sebi propaganda vojničke profesije. Nakon 11. septembra primjetno je reklamiranje profesije vatrogasaca, kao naprimjer u filmu Ladder 49, koji govori o heroizmu, teškom životu i požrtvovanosti američkih vatrogasaca.

Drama koja ima propagandne karakteristike temelji se na istim postulatima kao i akcioni film, samo što se poruka reflektuje kroz dijalog – motive, patnju i borbu protagoniste u očuvanju pravde. Najbolji stereotipni filmovi ovog tipa su oni koji prikazuju radnju u drugim državama, te oslikavaju crno-bijelim sredstvima život u njima i želju glavnog junaka da otputuje u zemlju slobode. Drame takođe kritikuju društvo, vlasti, institucije i iznose šokantne podatke o vlasti, ali je njihov propagandni efekt sadržan u činjenici da na kraju pobjeđuje američki heroj: kauboj, novinar, detektiv, pravnik, ljekar ili čovjek iz naroda koji zavjere otkriva i kritikuje (ali ne sistem sam po sebi već pojedince koji su uzurpirali pravdu, demokratiju i slobodu radi svog ličnog, prizemnog, materijalnog interesa). Takve drame su: Arturo Sandoval Story, American Rhapsody, Nicholas’ Gift, K-19: The Widowmaker (drama smještena u ratnu podmornicu), City Hall, Pelican Brief, Conspiracy Theory i druge. Nerijetko su propagandne drame adaptirane istinite priče, što još više pojačava ubjeđivački efekt.

Panem et circenses

Komedija, kao i horor ili naučna fantastika, predstavljaju sredstvo represije i eskapizam od stvarnosti u drami, literaturi, stripu, pa tako i na filmu. Američki mainstream izveo je žanrovske podjele komedija po temama: romantične komedije (Pretty Woman, Noting Hill), teen komedije (American Pie), parodije (Top Secret), akcione komedije (The Mexican, Lethal Weapon). Sama funkcija komedije – nasmijati – osnov je eskapističkog karaktera ove vrste propagande. Komedije se prave da bi se zadržao status quo odvraćanjem pažnje sa stvarnosti. Dajte im malo hljeba i nasmijte ih! Stado je zadovoljeno, a moćnici rade šta hoće. Ovo je metod represije koji funkcioniše još od starih Rimljana.

Komedije edukuju o dobrom, lijepom i pravednom, te suptilno mogu pokazivati ljepote američkog društva, kao u filmu My Big Fat Greek Wedding, gdje Grk tvrdi da je došao u Ameriku s osam dolara u džepu i napravio kuće i restorane, doveo cijelu familiju, koja sad živi sretno i zadovoljno ne odričući se svojih običaja i tradicije. U filmu The Mexican kompletna država (Meksiko) je oslikana kao prljava, zaostala, zločinačka. Ljubavni zapleti u komedijama poput Pretty Woman, Runaway Bride, Noting Hill, Coyote Ugly i propaganda sreće i mogućnosti, u kalupu slatkog kolačića u kome se sve želje mogu ostvariti, utopistički i s elementima kiča (s glazurom na vrhu torte) djeluju intoksikujući publiku snom o svijetu u kojem je sve moguće.

Teen komedije obično promoviraju vrijednosti američkog obrazovanja, tako da gledalac dobija utisak da se u Americi uopšte ne uči na koledžima, već da je poenta ovog životnog doba imati auto, biti lijep i zgodan i imati para za provode i zabave. Ako se u filmovima i pojavljuju škola i nastava, one su okarakterisane kao demokratske – u američkom obrazovanju najvažnija je diskusija, mišljenje drugog se uvažava i svi su slobodni da izreknu svoje mišljenje, u kojem nema diskriminacije. Komedije nerijetko edukuju o pravdi i o nagradi koja slijedi za one koji učine dobra djela, kao u filmovima What Women Want, Mickey Blue Eyes, Meet the Parents, Analyze This.

Paranoja u horor piti

S druge strane, horori slijede obrazac smotanog bureka u kojem se odmotava kazna za neposlušnike, po pravom religijskom dualizmu dobra i zla. Kazna će stići nevjernike u konačnom zvrku pite u horor žanru. Žrtve u hororima su obično umišljeni, egoistični i pokvareni likovi ili mladi koji vode ljubav prije braka. Horori emaniraju, ali i proizvode strah. Toliko korištena stereotipija u hororima postaje arhetip u smislu straha koji izaziva nešto što nije lično proživljeno iskustvo već viđeno na filmu. Zavjesa u tuš-kabini ili na prozoru blago pomaknuta povjetarcem, otvaranje vrata i magla napolju,koju osvjetljavablaga žarulja koja zbogslabog kontakta trepće, prazna ulica, napušteni hodnici i liftovi zgrada, zatvaranje vrata frižidera, neobični šumovi u tišini kuća postali su arhetipi panike i nagovještaj da će se nešto loše desiti. Horor izaziva paranoje propagandom ugroženosti na principu „ne vjeruj nikome i ničemu“ – što je u biti još jedan način represije na stanovništvo i držanja stvari pod kontrolom. Primjeri nekih od kultnih horor filmova su: Frankenstein, Friday 13th, Dracula, Scream, Halloween, The Ring, A Nightmare on the Elm Street, Psycho, Birds, Jaws, Carrie, Rosemary’s Baby i drugi.

Strah, smrt i krv omogućavaju proživljavanje katarze kroz horor, kao i osjećaj grandioznosti i sopstvene inferiornosti gledalaca kroz recepturne žanrove kakav je historijski spektakl, koji zajedno s komedijama doživljavaju velike uspjehe u doba velikih svjetskih kriza, jer publika od filma i očekuje eskapističke emocionalne sadržaje. Zbunjeno stado se skriva u bajkovite svjetove dobra i zla, pred ugroženošću i patnjom za sopstveni opstanak, alijenacijom i strahom od sutrašnjice u realnom životu.

Međutim, svakako da u američkoj mainstream kinematografiji postoje i kritički orijentisani autori, teme i sadržaji anarhičnog ili zavjereničkog karaktera. I dio su mainstreama, po recepturi „mi prikazujemo i dobro i loše“. U tom kontekstu, je li Michael Moore paranoik ili zavjerenik? Demokratija i Prvi amandman ostavljaju zbunjenom gladnom stadu da odluči. Stado je stado jer ne vidi dalje od pastira – mainstreama– koji zavjere i alternativne pristupe historiji i fabrikovanju stvarnosti uklanja svojom jednostavnošću, repeticijom i pristupačnošću. Fast food za narod u stereotipiziranim žanrovima nahrani jako mnogo gladnih gledalaca.

Ipak, američka iluzija o diskusiji i kinematografija na kraju 20. vijeka izrodile su neke odlične nestereotipske filmove i one koji ne propagiraju patriotizam, dokumentarna i igrana ostvarenja kao što su Bowling for Columbine, Erin Brockovich, Arlington Road, Heaven and Earth, Natural Born Killers, The X-Files ili Wag the Dog. Ovi filmovi daju alternativni okus kuhinji dobrog kuhara koji je voljan da eksperimentiše s novim sastojcima, pa tako napravi nove recepture i ugradi nove modle za kolače koje vremenom mogu postati masovno tražene od potrošača ove vrste neindustrijske hrane. Recepti su promjenjivi, pitanje je koliko je gladni stomak voljan istražiti nove vrste hrane prije nego što napuni stomak nečim konkretnim, što će ga odvratiti od razmišljanja o surovoj stvarnosti i tako ispuniti osnovnu funkciju ovog zabavljačkog medija. Filmska umjetnost je kuhanje po različitim recepturama i u različitim kuhinjama. Pitanje je šta stomak gledaoca treba i može podnijeti.