Piše: Kristina Ljevak

Krajem prošle godine u razmaku od deset dana objavila je dvije knjige. Roman prvijenac U zoni i Furaj feminizam u koautorstvu s Marinom Veličković, didaktički priručnik za djevojčice, ali i dječake, te sve mame, tetke, tate, braću i sestre koji ne bježe od učenja o feminizmu.

Njena nova priča biće objavljena u nadolazećem prvom broju časopisa o feminističkoj teoriji i umjetnosti Bona.

Redovna je kolumnistkinja portala www.lgbti.ba i Urban magazina, u kojem smo s radošću čitali/e Šest priča traži pisca.

Od ovog broja Lamija Begagić nam piše Pisma iz Bratislave i za matični magazin govori o putevima Zone i Likice, solidarnosti, borbama i neprihvatanju da je utopija nama ono što je na sretnim mjestima realnost.

Čitajući U zoni i Furam feminizam poredila sam iskustva naše i generacije kojoj naprimjer pripada koautorica Marina Veličković. Sjećam se ipak nekih časopisa, koji nisu bili feministički, ali jesu važna potvrda da ako si drugačija, nisi jedina. Možeš li se sjetiti nekih vlastitih iskustava koja su vezana za sadržaj s domaćeg tla, a koja su za tebe bila vrsta utočišta i imaš li odgovor na pitanje kako smo savladali/e pustoš koju je ostavilo redovno školovanje, u kojem smo, kako pišete u Furam feminizam, učili o glistama, ali ne o važnim ženama u nauci i drugim oblastima?

Kada je u pitanju redovno školovanje, bojim se da generacijski jaz jedva da i postoji: gliste su i danas, kao i prije tridesetak godina, kada sam ja polazila u školu, preče i od Marije Kiri i od njene kćerke Irene, a da ne govorimo o Chien-Shieng Wu, kineskoj zamalo nobelovki, o kojoj je Likica pisala i istraživala. No, mimo redovnog školovanja, novije generacije su, dakako, privilegovanije.

Kad je naša prijateljica rediteljka Selma Spahić, čiji umjetnički rad i angažman i Marina i ja strašno poštujemo, pročitala Furam feminizam, iznijela je u jednoj kratkoj impresiji koju mi je poslala upravo to o čemu ti govoriš. Generacijski, Selma je negdje na pola puta između Marine i mene, ali dijeli ovaj tvoj, a i moj dojam, navodeći da joj je priručnik važan i revolucionaran čak da osnaži samo jednu jedinu djevojčicu, jer taj posao danas na našem jeziku nema baš ko (ili šta) da odradi. Ja nikad nisam imala takve knjige u odrastanju, napisala nam je Selma, i pored jako liberalnog odgoja, sa feminizmom nisam imala susreta do ranih dvadesetih – hvala Aidi i Jakovu i Gender Studies, toliko o obrazovanju u BiH (ovdje misli na svoju sestru Aidu Spahić, koja danas rodnim temama uči studente zeničkog univerziteta, te na Jakova Čauševića, magistra rodnih studija, lingvistu, čelistu, ilustratora i šta sve ne).

Što se mojih uzora u ranom odrastanju i mladosti tiče, to je sasvim sigurno bio FAN magazin. Teme nisu bile, kako ti veliš, usko feminističke, ali su taj duhoviti pristup i otvorena sklonost ironiziranju stvarnosti bili nešto što je na prvu kupilo i mene i mog brata i učinilo da kupujemo i brižljivo arhiviramo svaki njegov broj. Ni slutila nisam tada da ću s osnivačem FAN-a i ostatkom ekipe raditi i sarađivati gotovo cijeli svoj radni vijek, a s njegovom kćerkom napisati knjigu koja će nekoj novoj djeci, uz malo sreće, biti ono što je meni bio FAN.

Kako ste odredile okvir u knjizi Furam feminizam i kako izgleda pisanje u četiri ruke uz određene generacijske razlike?

Nismo dvojile oko forme nijednog trena. Niti oko jezika. Vjerovale smo kako tekst mora biti prijemčiv. Nadam se da smo uspjele izbjeći patroniziranje i da je Likica, na koncu, ispala književna junakinja s motiviranim postupcima. Kako u pogovoru tako i u medijima ograđivale smo se od toga da smo željele napisati književno djelo, zapravo smo se poslužile književnim trikom. Koristeći se žargonom i jezikom koji koriste naše potencijalne čitateljke računale smo da će ono o čemu Likica piše tako lakše i brže usvojiti. Furam feminizam je, dakle, didaktičko sredstvo, priručnik za djevojčice (a njegov podnaslov kaže: a što ne i dječake!) sačinjen od Likicinog bloga, dnevničkih zapisa u kojima se kroz različite životne situacije govori o menstruaciji, zaljubljivanju, prijateljstvu, razvodu roditelja, odabiru grudnjaka, depilaciji, ali i ženama u nauci i sportu, emotivnom i reproduktivnom radu, razlici između spola i roda, rodnim ulogama, feminističkoj lingvistici… Svi ti pojmovi, objašnjeni jezikom prijemčivim uzrastu, obrađeni su i u pojmovniku koji čini drugi, obimom manji, ali jednako važan dio priručnika.

Principi prije pravila

Jesu li postojale dileme prilikom izbora jezika koji je u duhu online komunikacije Likicinog uzrasta? Je li osim dodatne bliskosti s budućim čitateljicama i čitateljima postojala potreba da se potisne jezičko čistunstvo, jer nerijetko smo izložene kojekakvim sadržajima koji kontaminiraju javni prostor, uprkos tome što poštuju jezičke standarde.

Jezik prvog dijela priručnika važno je stilsko sredstvo. On je moderan, nestandardan, jezik tumblr generacija. Ogoljen je, s izraženom potrebom za jezičkom ekonomijom, ali ipak ustrojen po nekim unutarnjim pravilima. Marina je, recimo, preuzela na sebe ulogu Likicine lektorice, jer i sama ima višegodišnje iskustvo tumblr blogovanja. Cijeli je priručnik pak budno na oku držala naša Sandra Zlotrg, zvanična mu lektorica. Kao i kod svih knjiga iz edicije Lektira narodu, ai svih tekstova u Školegijumu, vodili smo se našim redakcijskim motom kada je jezik u pitanju, sažetim u jednostavnoj krilatici: principi prije pravila (baš kako glasi i naziv pravopisnog priručnika objavljenog u istoj ediciji)!

Da li je bilo reakcija, u prvom redu od nastavnica i nastavnika, jer knjiga uistinu može biti sjajno didaktičko sredstvo i baza za razgovore na časovima odjeljenskih zajednica? Promocije su planirane za februar i mart. Kako ste ih zamislile i da li ćete uspjeti otići i u neke udaljenije dijelove BiH?

Nama su direktna inspiracija za cijeli priručnik zapravo bile djevojčice iz nekoliko osnovnih škola iz Gradačca i okolice. O tome smo već dosta govorile, to smo navele i u pogovoru knjizi, da je klica za nju zapravo bila jedno predavanje radno nazvano Feminizam za početnice, održano koncem proljeća 2016. na Književnim susretima Hasan Kikić. I pišući priručnik tokom cijelog procesa trudile smo se ne izgubiti iz vida te djevojčice, voditi računa o tome da iako blog prati život jedne u velikoj mjeri privilegirane djevojčice iz velikog grada, on mora u sebe uključiti i pogled na svijet baš tih djevojčica iz takozvanih udaljenijih krajeva, onih kojima nisu dostupni časovi plivanja jer nemaju bazen, a i da ga imaju, roditelji im ga ne mogu priuštiti. Zbog cijele te ideološke agende koja je u pozadini Likicine priče nemoguće je i zamisliti da će Furam feminizam biti promovisan isključivo u Sarajevu. Zasad imamo (polu)dogovorenu promociju u Zenici i Mostaru, a kujemo planove i za dalje.

Što se samih reakcija tiče, zasad nam pristižu samo od prijateljica, poznanica i njihovih prijateljica, sestara, mama i tetaka. Nastavno osoblje će nam se tek, iskreno se nadamo, obratiti. Ali i ovo što zasad stiže, i iz raznih dijelova BiH, ali i preko granica, vrlo je impresivno i mnogo nas raduje. Priručnik zaista čitaju djevojčice i žene. Meni je, recimo, sjajna bila reakcija prijateljice moje male rodice koja ide u četvrti razred jedne zeničke gimnazije i koja je svoje oduševljenje izrazila riječima: Upisivala sam na mobitel broj stranice na kojoj je nešto što mi se svidjelo i što trebam prekucati, a onda sam shvatila da sam zapisala svaku drugu stranu. Zamisli gdje bismo mi bili, gdje bi bila raja iz našeg razreda da smo imale ovako nešto kad nam je bilo 12–13!

Čini mi se da gotovo ništa važno a vezano za Likicin uzrast niste izostavile. Jeste li imale neki jasan spisak tema koje ćete smjestiti u njeno dnevno pripovijedanje?

Baš nedavno je, u trenucima sjete, Marina na svoj Facebook postavila fotografiju našeg prvog nacrta tema, napisanog onako staromodno (u duhu moje, ne njene generacije!), na običnom papiru, zelenim flomasterom, gdje smo pored tema upisivale M ili L i tako delegirale koja će se od nas čime baviti, vodeći se, naravno, pojedinačnim znanjima, iskustvima i preferencama. Dakle, spisak tema smo, dakako, imale, i iznenadile smo se kad smo, kad je posao zgotovljen, vidjele da smo sasvim malo od njega odstupale: vrlo malo je ostalo neobrađenih tema, ali se u toku kreativnog procesa nekolicina novih pojavila kao važna. Početna ideja da ćemo imati blog i teorijski pojmovnik je ispoštovana, a stisnuti rokovi i vrijeme koje nam je izmicalo pod prstima doveli su samo do toga da u štampano izdanje nismo ubacile nešto što se radno zvalo Feministička umjetnost: preporuke, reference i favoriti. Taj je dio bio zamišljen kao lista književnih djela, stripova, filmova, muzike, umjetnosti i pop-kulture, koji preporučujemo pažnji djevojčicama Likicinih godina (i njihovima tetkama, mamama, sestrama i nastavnicama). Taj ćemo spisak svakako objaviti na blogu, uz zahvalnost svim sjajnim ženama iz raznih krajeva Jugoslavije koje su nam pomogle svojim prijedlozima i učinile da začas prikupimo zaista impresivnu bazu feminističke umjetnosti.

Znanje je moć

Likici ste namijenile nezahvalnu, po opštoj percepciji, ulogu štreberice, pretpostavljam zato što ste htjele promovisati znanje i reći da učiti nije sramota.

Jesmo, i to sasvim namjerno, ciljano, i upravo s misijom koju si primijetila. Oko toga smo imale čak i sitne kreativne rasprave, budući da nam je jedna od recenzentica do čijeg stava zaista držimo sugerisala da takva Likica štreberica neće naići na simpatije čitateljstva. Nakon razmjene ideja i ideala ostale smo pri tome da je njena glad za znanjem utemeljena i da ona takva šalje važnu poruku, onu sročenu u genijalnoj krilatici našeg urednika (i oca, i prijatelja) Nenada Veličkovića: Znanje je moć da ugasiš noć.

Načinile smo nakon tog ukaza naše drugarice i recenzentice tek neke izmjene gdje se Likicino štreberstvo kosilo s našim općim načelima solidarnosti. Ostalo smo ostavile isto i ustrajale na tome da je i ona sama svjesna toga da njena pozicija i nije zahvalna i ne nailazi na opće odobravanje, ali je i u stanju objasniti sebi i drugima svoje principe i stati iza njih.

Budući da sam spomenula recenzenticu, možda je ovo pravi trenutak da se zaista zahvalimo našim kolegicama i drugaricama koje su davale važne sugestije i čitale Likicu dok je još bila mala: Vedrani Bibić, Jasmini Čaušević, Tamari Zablocki, Hani Huskić i Nađi Duhaček.

Živimo u svijetu nejednakih mogućnosti, a braća kapitalizam i patrijarhat svakog dana odnose nove žrtve. Kako se, posebno kada imaš i lično iskustvo majke, postaviti u situacijama kada to djetetu treba i objasniti? I kako se načelno postaviti prema sveprisutnom promovisanju jednakih šansi?

Izuzetno je teško. Moram priznati da je to jedna od težih bitki koje trenutno vodim. Dosta je ironična ta situacija u kojoj se nalazim: s jedne strane koautorica čitavog priručnika o feminističkoj teoriji i praksi, koji na dnevni red stavlja ne samo rodna pitanja nego i pitanja društvene i socijalne pravde, a s druge strane majka trinaestogodišnjeg dječaka koji svako malo na sto, za porodičnim ručkom postavi (rekla bih namjerno, jer u periodu je roditeljoubistva) neka od i rodno i socijalno i klasno upitnih stavova širokog spektra od dječacima iz mog razreda nije stalo do obrazovanja, to je za curice do neću da nosim taj mobitel u školu, izgledam kao da sam siromašan.

Potrebno je, naravno, mnogo strpljenja da pronađemo uzroke i da, unatoč tom tolikom pritisku sredine, društva, vršnjaka, hormona, puberteta, potrebe da se ostane svoj, a i dokaže drugima (u slučaju mog sina, tu je i momenat preseljenja u sasvim novu sredinu), zadržimo neki svoj roditeljski ideološki paketić i jurišamo na te vjetrenjače pred kojima brižljivo stražare, sjajno si primijetila, patrijarhat i kapitalizam. Naoružani do zuba!

Kad su u pitanju (ne)jednake šanse i (ne)jednake mogućnosti, na nekoliko smo mjesta u priručniku na njih pokušavali ukazati. Termin društvene privilegije objasnili smo i u pojmovniku, a ideju pravičnosti kao jedne od temeljnih ideja na kojoj počiva feminizam provlačili smo kroz niz situacija u Likicinoj svakodnevici.

Borbe biramo, ali od njih ne odustajemo

Borbe biramo, ali od njih ne odustajemo jedan je od podnaslova tvoje posljednje kolumne na portalu lgbti.ba. Čini mi se nekako da su kod nas oni/e koji/e su izabrali/e borbe izabrali ne jednu već previše i da taj familijarni skup otpora uopšte ne dotiče većinu, koja zarad vlastitih sitnih komfora neće ni borbicu uzeti za sebe. Kako u takvoj atmosferi ne odustajati? Šta je tvoj lični motiv, posebno sada kada imaš djelimično izmještenu poziciju?

Kad kažem da borbe biramo, to znači da nekad nužno moramo praviti liste prioriteta. Tu, naravno, ne mislim na ono kada javnost ljubiteljima i zaštitnicima životinja spočitava njihove borbe ističući kako je toliko gladne djece oko nas, a oni skrbe o gladnim životinjama. Konkretni podnaslov odnosio se na sjajnu knjigu o odgoju djece bez rodnih predrasuda, gdje autorice ističu kako nije lako odgajati djecu tako da se na njih gleda kao na djecu, a ne kao na roza curice i plave dečke, ne kao na dobre djevojčice i opasne dječake. A nije lako jer kompletno društvo čini sve da nam takve borbe oteža, da nam postavi stotinu zamki, u nadi da ćemo odustati, ako smo se uopće i odvažile pokušati se boriti. One kažu da će biti trenutaka kada će se činiti nemoguće i da je nekad u redu i prepustiti se i ne suditi si preoštro. To i dalje ne znači da od borbe treba odustati. Tako je i na drugim poljima. Stvar je u tome da oni koji se bore svijet gledaju kao jednu veliku bojišnicu (strašno mi smetaju svi ovi militaristički termini i metafore, pa nek uđe u zapisnik da ih koristim sa silnim ogradama) na kojoj rame uz rame staju sve ljudskopravaške borbe: i radnička prava, i rodna prava, i prava na grad i javno dobro, i LGBTI bitke. Sve bismo nekako pokrili, jer sve je zaista pod istim svodom.

Glede ovih koji se drže dalje i od puške i puškometa (evo ih opet!), svima je jasno da je njihov sitni šićar njihova ideologija. To smo, pristajući na svoje pozicije, odavno prestali propitivati.

Nastavak života knjige Furam feminizam biće zaista u blog formi. Kako ste ga zamislile, koja je željena dinamika i kako je planirate realizovati?

Bojim se da još nemamo planove toliko konkretne da bismo ih mogle podijeliti s javnošću. Blog forma je sigurna, postoji već i pozamašna lista tema budućih postova, ali mogućnosti realizacije jednog takvog bloga još uvijek istražujemo.

U prvom bh. feminističkom časopisu Bona biće objavljena i tvoja nova, sjajna priča.

Saradnja s Marinom Veličković na priručniku Furam feminizam, dakako, nije bila slučajna, niti se desila samo zato štosmo nas dvije prijateljice i istomišljenice. Marina feminizam živi, radi i propituje, stoga sam rekla jedno brzo i ozareno „da“ na njen poziv da napišem priču na okvirnu temu ženskog tijela u javnom prostoru za feministički časopis koji pokreću ona i kolegica Selma Asotić, lingvistkinja, anglistkinja, sjajna pjesnikinja i, dakako, feministkinja. Od toga je prošlo nekoliko mjeseci, a ja priznajem da je to jedan od rijetkih poslova koji sam završila debelo prije deadlinea.

S radošću mogu reći da je, dok vi čitate ovaj intervju, Bona, časopis za feminističku teoriju i umjetnost, već vani, prepun sjajnih tekstova i još sjajnijih žena, a načini da on doživi i drugi i deseti i pedeseti broj i bude dostupan širokom broju čitateljki i čitatelja uvelike ovisi i o nama i o našoj solidarnosti.

U zoni, roman o odrastanju i sazrijevanju

Malo je sretnih porodica, još manje je, nažalost, sretnih porodica koje imaju djecu istospolne seksualne orijentacije. Je li idilična slika koju si opisala u romanu, a tiče se odnosa majke i kćerke koja je lezbejka, posljedica želje za češćim primjerima u praksi? Jesi li imala straha da će to odmaći nekoj uslovno rečeno vjerodostojnosti, ako je ima smisla uopšte u književnosti tražiti?

Pišući U zoni pisala sam roman o odrastanju, sazrijevanju i starenju glavne protagonistkinje tridesetpetogodišnje Alme, bivše aktivne sportistkinje, koja na jedno ljeto dolazi u rodnu Zenicu odbolovati tu krizu prekida karijere zbog sportske povrede, to rano penzionisanje. Dok sa sobom pokušava posložiti kockice i odlučiti šta raditi sada kad više ne može raditi jedino što (uvjerena je) raditi zna, ona se suočava i s nekom nekadašnjom sobom, susreće prijateljice, znane i zaboravljene, i bivše ljubavi. Uz cijeli taj bućkuriš, ona pokušava negdje na tu kartu svojih budućih kretanja postaviti i svoju ljubav, osobu s kojom je pet godina u vezi, s kojom dijeli zagrebački podstanarski stan: svoju djevojku Ivonu. I to bi otprilike bio taj okvir, ta zona unutar koje se Alma kreće. Njena seksualnost, njena orijentacija važan su dio priče, obilježili su i njeno odrastanje, koje se odvijalo ratnih devedesetih, njeno sazrijevanje u poraću i besparici. No, priča o njenom autanju sebi, prijateljicama i mami prikazana je tako da je tek jedna od stepenica koje ona mora preći. Nastojala sam od toga ne praviti težinu niti neki čvorni trenutak u priči koji bi je onda, kako smo to navikli, strmoglavio negdje daleko od sretnog kraja. Njeno autanje prolazi odlično, mama i sestra to prihvataju lako, malo zbunjeno, ali s razumijevanjem kakvo nam je za zdravo odrastanje nužno i zlata vrijedno. S druge strane, Aida, Almina tadašnja djevojka, taj proces ne prolazi lako, zapravo, uvjerena u lošu reakciju porodice, na taj se aktivistički čin nikad i ne odvaži. Duboko vjerujem da zdravi odnosi roditelja i gej djece postoje, ne negdje daleko iza duge, u šarenom nasmijanom svijetu Zemlje Utopije, nego i tu, oko nas. I da će ih biti sve više što svi mi budemo radili više.

Tvoja junakinja Alma tokom boravka u rodnoj Zenici sreće i ljubavi iz mladosti. Sad me zanima tvoj aktivistički, a ne literarni pogled na odrastanje, što se opet naslanja na generacijsku priču s početka.Koliko je bilo moguće da se istospolne ljubavi u ono vrijeme grade i razvijaju i koliko će onima koji/e sada stasavaju na zeničkim ili nekim drugim ulicama biti lakše živjeti sa spoznajom da je i u svijet bh. književnosti ušetala tema istospolne ljubavi, opisana onako kako jedino i može biti, kao univerzalna ili bespolna?

Mi često, sanjajući idealan svijet, zaboravimo koliko se stvari ipak jesu mijenjale u posljednjih dvadesetak godina, koliko je prošlo od odrastanja moje generacije na zeničkim ulicama. Informacije nisu bile široko dostupne, slična iskustva nisu se imala gdje dijeliti, nismo imali platformu na kojoj bismo u dva klika došli do onih dragocjenih pobratimstava lica u svemiru. Sve je bilo daleko teže i svako je u svojoj drugačijosti bio mnogo usamljeniji i zatvoreniji u sebe. A solidarnost, ta velika riječ o kojoj smo ovdje već pričale u raznim kontekstima, neophodna je za zdravo i sigurno odrastanje.

To, nažalost, ne znači da homofobija i mržnja prema drugim i drugačijim nisu rak-rana našeg društva i danas. I ne samo homofobija, već i dječije bolesti za koje smo zaista mislili da smo ih davno odbolovali.Stvarno, zar iko od nas očekuje da će do uredničkog stola jednog magazina za djecu jedne 2017. godine doći primjedba na priču o razvedenim roditeljima jer je razvod braka za djecu od šest godina jednostavno preteška tema? Dok god nam neke teme bivaju preteške za određeni uzrast, dotad će bitionih koje nikad neće biti delegirane ni stavljene na sto, jer za njih prosto nikad neće doći vrijeme.

Ako roman pomogne jednoj osobi da se osjeti manje usamljeno i da u literaturi pronađe bliskost kakvu u umjetnosti često tražimo, smatrat ću se sretnom autoricom, a Zonu ću krunisati uspjelim romanom ma šta struka o njemu ikad rekla.

Susret s mlađom verzijom sebe

Taj susret s rodnim gradom i nekadašnjom sobom je i van ljubavi jako važan i, pretpostavljam, za pisanje neophodan. Šta otkrivamo kada ne strahujemo da se sretnemo s mlađom verzijom sebe, odnosno šta možemo da naučimo?

Zenica je važna. Kako da ne bude, to je grad u kojem su do devedesetih bili sva moja poznata i nepoznata rodbina i prijatelji, u kojem još uvijek žive moji roditelji, u kojem sam rođena i živjela devetnaest godina. Svako ima svoj grad i svoju priču o odrastanju i ničija, naravno, nije ista kao onog drugog, ma koliko odrastali u sličnim vremenima i prilikama. Meni je intimno bilo važno ispričati Zenicu sad, ali i onu nekad, suočiti se s prošlošću ne na onaj potrošeni ngoovski način, već progovoriti i propisati, u duhu vjere u angažiranu umjetnost, o stvarima o kojima se malo ili nimalo govori i piše. To su u slučaju Zone priče o zeničkim devedesetim, o mudžahedinima koji su preplavili grad, o ubistvu uglednog zeničkog doktora krivog imena i prezimena, o odlasku, preko noći, svih mojih drugarica i drugara, ali i dolasku novih, rijekama izbjeglica koje su preplavile grad. Sve je to mijenjalo sliku grada i sliku nas, a onog trena kad je ušlo u literaturu, u nju nije ušlo tek kao moja potreba da načinim hommage nekoj davnoj sebi nego da motiviram postupke glavne junakinje, zagrebačke Zeničanke, koja koliko mi je i slična, toliko je i od mene drugačija, kako to u literaturi, dakako, uvijek biva.

Solidarnost je važna tema takođe zastupljena u romanu. Posebno je dirljiv odnos Alme i mlade stonoteniserke. U nekim našim mikrozajednicama sličan pristup postoji, ali na širem planu čini mi se da izostaje zbog preuzetih heteronormativnih matrica koje su nekad negdje davno žensku solidarnost potisnule. Znam da ne postoje univerzalni recepti niti laki odgovori na teška pitanja zacementirana negdje u davnoj prošlosti, ali vidiš li način na koji se postojeća praksa može promijeniti?

Voljela bih da solidarnost u tim zatvorenim ženskim zajednicama svi oni koji knjigu pročitaju prepoznaju kao jednu od glavnih ideja i ideologija iza romana. Govoreći o solidarnosti u književnosti, sjajan je primjer zajednica iz romana Naranče nisu jedino voće Jeanette Witterson. Kada je riječ o sličnim zajedništvima izvan literature, recepta, naravno, nema, osim da trebamo uvijek imati neku kul tetku ili sestru kao što ih ima Likica, ali i prepoznati trenutak kad stasamo i biti ponosne što sad možemo i same to postati nekim novim generacijama, imale svoje kćerke ili ne. Utopija, opet? Vjerujem da nije.

U zoni je počela živjeti svoj postizdavački život. Kakve su prve reakcije i kako su prošle prve promocije u zemlji i susjedstvu? Imaš li informacija o nekim subverzivnim djelovanjima, naprimjer da članica porodice slučajno ostavi Zonu na porodičnom stolu ili pokloni nesenzibiliziranom članu/ici porodice.

U zoni smo zasad promovisali u Banjoj Luci, Prijedoru, Beogradu i Novom Sadu. Čekamo proljeće da nastavimo turneju, pred nama su, meni dakako, izuzetno važne promocije u Zenici i Sarajevu, a potom i još pokoja. Svaka od ovih bila je posebna na svoj način, a ono što ih sve uvezuje jeste to da su im domaćini i domaćice uvijek bili sjajni ljudi, zatim odlične organizacije i pojedinci zbog kojih se uvijek zapitam zašto su mi trebale te poludecenijske pauze između knjiga.Tako da, dok sam još u programu, pozdravila bih Oštru Nulu Banja Luka, Kvart Prijedor, Beopolis i Fabriku knjiga Beograd i CK13 Novi Sad (smijeh).

Što se subverzije tiče, ne znam. Dojmovi polako pristižu, roman je vani tek mjesec i pol, i zasad su dobri. Općeniti su dojmovi da sam najljepše stranice ispisala Zenici i stonom tenisu, ali i ljubavi i solidarnosti. Ako jesam, niko sretniji od mene. A vidjet ćemo koji su daljnji putevi knjige i hoće li se slučajno naći na stolu neke mame kojoj se kćerka tek autovala ili kćerke koja tek prikuplja hrabrost za taj aktivistički čin. Što bi loše televizijske odjave rekle: vrijeme će pokazati (smijeh).

I na kraju, da te pitam kako si.

U godini za nama dvije knjige, ko zna koliko tekstova, nove priče, kolumna u novom ruhu u Urbanu i jedan novi grad u vlastitom životu. Kako deveraš i hoćeš li skratiti pauze između objavljivanja literarnih čeda?

Trenutno sam kao svaka poštena meteoropatkinja samo željna sunca i proljeća. Brojim dane do kraja zime, nadajući se da će tada odzvoniti i ovom okrutnom bratislavskom vjetru s Dunava.

Šalu nastranu, dvije knjige izašle su u rasponu od desetak dana na kraju minule 2016. godine. Početak ove nove, sedamnaeste, bio je u znaku njihovih promocija, prikupljanja dojmova i nadoknađivanja neprospavanih noći. Slično očekujem i od mjeseci pred nama: da Likicu učinimo dostupnom njenim vršnjakinjama u malim bosanskim i hercegovačkim mjestima, da putujemo i zabavimo se, da Zona nađe put do čitateljki i čitatelja bez obzira na to što je izašla samo u Beogradu i da, nekad tokom godine, prikupim i sredim priče koje se godinama već skupljaju na hard disku i objavim ih u zaokruženoj zbirci. Što je odgovor i na posljednje pitanje: da, namjeravam skratiti pauze između objavljivanja, nadam se me vlastiti (bio)ritam u tome neće spriječiti.