Pišu: Delila Hasanbegović i Kristina Ljevak
Foto: Birkir Jónsson

Interseksualna osoba je osoba čiji se spol razvija van tipičnog razvoja spola kao izričito muškog ili ženskog. Interseksualnost uključuje atipičan razvoj unutar hromozoma, gonada, hormona i spolnih organa. Interseksualna osoba može imati XX hromozome, ali i organ koji je poput falusa ili XY hromozome i vaginu. Interseksualne osobe mogu imati i genitalije koje su dvoznačne. Prema podacima Interseksualne zajednice Sjeverne Amerike (ISNA), danas se svaka 2000. beba rađa kao interseksualna. Interseksualne osobe imaju pravo da same odlučuju o svom tijelu i spolnom/ rodnom identitetu, naročito u slučaju kada medicinska intervencija nije neophodna. Identitet interseksualnih osoba može, ali i ne mora, da se uklapa u binarni koncept muškarca i žene.

U Sarajevu je u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra upriličena konferencija o pravima LGBTI osoba pod nazivom „Vrijeme je za ravnopravnost“.

Konferencija je organizovana kako bi se institucije Bosne i Hercegovine i njenih entiteta podsjetile na obaveze koje je potrebno regulisati u cilju postizanja ravnopravnosti LGBTI osoba u bh. društvu. Ova jednodnevna konferencija bila je mjesto podsticanja javne rasprave o pitanjima od interesa za LGBTI osobe u BiH, tačnije o pravnom priznavanju rodnog identiteta, medicinskom i pravnom pristupu interspolnim osobama, te pravnom prepoznavanju zajednica života parova istog spola.

Među panelisticama bila je i sekretarka Međunarodne organizacije interspolnih osoba Evrope i predsjednica ogranka na Islandu Kitty Anderson.

I sama interspolna osoba, za čitatelje/ice Urban magazina govorila je o vlastitim traumatičnim iskustvima, neadekvatnom ponašanju ljekara te o obavezama koje su države dužne omogućiti interspolnim osobama.

Nesagledive su posljedice nekadašnjeg odlučivanja o seksualnom integritetu osobe koje su vršili medicinski radnici/e i porodica.

Danas se tek poneki izuzeci uspijevaju odmaći od nekadašnjih sveprisutnih modela.

Važno je znati da interspolnost nije tabu koji se rješava u tajnosti, već nešto o čemu odluku treba donijeti isključivo interspolna osoba. Donošenje odluka u ime interspolnih osoba je kršenje ljudskih prava, ali, kako kaže Kitty Anderson, u medicinskoj zajednici, izgleda, postoji nevjerica da njihove prakse proizvode kršenja.

„Ovo nije nimalo iznenađujuće, prisilne sterilizacije osoba s invaliditetom i žena Romkinja su standardna praksa u mnogim evropskim državama, ali većina bolnica danas će odbiti da uradi takve operacije. Međutim, kada su to standardne prakse, vidimo isto obrazloženje: za njihovo dobro ili u njihovom najboljem interesu. Povijest medicine bilježi mnoga ekstremna kršenja ljudskih prava manjina…“, od gore navedenih prisilnih sterilizacija do raznih eksperimenata koji su često koštali žrtve njihovih života ili zdravlja. Postoji sve veći opus radova koji istražuju etiku trenutne paradigme tretmana, i s etičkog stanovišta je jasno da se promjena treba desiti brzo.

UN Komitet za prava djeteta i UN Komitet protiv mučenja, okrutnog, ponižavajućeg i nehumanog postupanja donijeli su preporuke za više zemalja da eliminiraju kršenja ljudskih prava prema bespomoćnoj djeci“, kaže Anderson, te navodi kako se vrlo malo promjena desilo u medicinskoj praksi kada je riječ o interspolnim osobama. „Umjesto da se sagleda srž problema, kršenje autonomije i nedostatak informiranog pristanka su problemi s kojima se treba suočiti, a doktori radije prave promjene u tehnici i tvrde da se ne bave istom praksom. Ako medicinska praksa cilja na nešto, to je da obavlja raznovrsnije intervencije u vrlo ranoj dobi. Nedavno smo dobili izvještaje o tome da se mala djeca mlađa od šest mjeseci podvrgavaju injekcijama s hormonima koji treba da promijene izgled njihovih genitalija. Interspolne osobe se takođe još uvijek suočavaju s gonadektomijom, pri čemu se u potpunosti uklanja sposobnost tijela da proizvodi hormone.

Neki od najčešćih dugoročnih efekata su bolni ožiljci, razbijanje ožiljnog tkiva, što vodi do potrebe za daljnjim operacijama, fistulama, zatim do vaginalne atrofije, nakon čega slijedi vaginoplastika, a u slučaju gonadektomije javljaju se osteoporoza, hronični umor i poteškoće s balansiranjem hormona. Dobijamo izvještaje od mladih osoba do 18 godina koji pate od ovih nuspojava“, objašnjava Kitty Anderson, i odgovara na pitanje da li su uopšte roditelji upoznati s posljedicama koje može proizvesti hirurška intervencija „normalizacije“ spolnog organa njihovog djeteta.

Malta, primjer pozitivne prakse

„Danas se operacije najčešće ne izvode bez nekog oblika pristanka, generalno, roditelji trebaju potpisati obrasce pristanka prije operacije. Nekolicina roditelja odbija potpisati ove obrasce. Studija koja je provedena na Univerzitetu u Cirihu, naziva Oblikovanje roditelja, daje značajan uvid u ovu problematiku. Studija je ispitivala efekt medicinskih naspram nemedicinskih savjeta. Medicinski savjeti su naveli 65% ispitanika u studiji da izaberu operaciju za njihovo imaginarno dijete. Nemedicinski savjeti su naveli 23% ispitanika da izaberu operaciju za svoje imaginarno dijete. Istinska situacija je takva da većina roditelja odabire medicinske intervencije. Svi savjeti koje dobiju unutar bolnice navode ih da se tako odluče. U nekim slučajevima, čak iako medicinski tim ima psihologa, roditelji nemaju pristup psihološkom savjetovanju do završetka operacije. Tako da pristanak koji su roditelji dali nikako nije informirani i niko osim pojedinca/ke ne može dati potpun, slobodan i informiran pristanak.“

Teško je na jednom mjestu objediniti sve rezultate, rad i napor Međunarodne organizacije interspolnih osoba, u kojoj je angažovana naša sagovornica. Trenutno je u toku realizacija nekoliko projekata, u prvom redu posvećenih vidljivosti.

„Vidljivost u Evropi može biti izuzetno nezgodna, jer postoji veliko bogatstvo jezika koji su zastupljeni u regiji zemalja članica Vijeća Evrope. Iz tog razloga, mi iz OII Europe radimo na potvrđivanju informacija o interspolnim pitanjima, tj. da budu dostupne na što više evropskih jezika. Počeli smo rad na prevođenju nekih osnovnih informacija o interspolnosti na 27 evropskih jezika, uključujući bosanski, a dostupne su na našem Intervisibility websiteu.

Alat za saveznike takođe je nastao, i preveden je na nekoliko jezika. Fokusiramo se na rad s mladima i radili smo sa IGLYO na prvoj studijskoj sjednici u povijesti koja se fokusirala isključivo na pitanja interspolnosti u Evropskom centru za mlade u Budimpešti u aprilu 2016. godine. Na sesiji su učestvovale mlade interspolne osobe, kao i saveznici/e, a napravili smo i video podizanja svijesti koji je emitovan na Dan svjesnosti o interspolnosti.

Nadamo se da ćemo se s njima u budućnosti angažirati na osnaživanju sljedeće generacije.

Nadalje, OII Europe sarađuje s Vijećem Evrope i nekoliko EU agencija za unapređenje prava interspolnih osoba u Evropi.

Nekoliko država Evrope jedonijelo zaštitne zakonske mjere. Belgija, Finska, Njemačka, Grčka, Kosovo, Malta, Norveška i neke regije Španije i Velike Britanije imaju zaštitno zakonodavstvo u oblasti ravnopravnosti i antidiskriminacije, ali do danas je Malta jedina zemlja koja štiti djecu od medicinskih intervencija na društvenim osnovama. Međutim, vidimo još jedan obećavajući pokret, naprimjer, na Univerzitetskoj bolnici Oulu u Finskoj ove hirurške intervencije se ne rade jer njihov hirurgpedijatar odbija da ih izvrši.“

Trauma umjesto terapije i podrške

Kitty Anderson jedna je od najistaknutijih aktivistica za prava interspolnih osoba. Njena lična priča obeshrabrila bi mnoge, njoj je dala snagu da ustraje i pomogne drugima.

„Dok sam odrastala nisam imala saznanja da sam interspolna, i kada sam se rodila, niko nije to očekivao. U dobi od šest sedmica imala sam operaciju hernije i doktori su tada otkrili da nemam jajnike i matericu. Imala sam unutrašnje testise. Bolnica je ovo tretirala jako loše, strašno. Operacija koja je trebala trajati oko sat vremena trajala je više sati. Mojoj majci nisu ništa rekli, i ona se uplašila za mene i ono što mi se dešavalo. Čak i kada sam izašla iz operacijske sale, nisu joj ništa rekli, osim da je sve uredu. Tek nakon sedmice dana mama je otišla nazad u bolnicu i rečeno joj je da imam tešku anomaliju hromosoma i da stručnjak za to treba doći u zemlju nakon studija u inostranstvu. Otišla je doma ne znajući ništa i očekujući najgore, čak da se neću moći hraniti ni oblačiti, da nikad neću ići u školu, da neću moći govoriti ili komunicirati s njom. Provela je tu sedmicu u strahu i nesigurnosti. Saznala je sve što je u meni drugačije – da moje tijelo nije odgovaralo na testosteron i da sam zbog toga rođena kao djevojčica, iako sam imala XY hromosome. Pravi put za razvoj bebe je sa ženskim vanjskim tjelesnim karakteristikama. Sve osobe koje ne prime testosteron ili ne odgovore na testosteron prisutan u materici će, generalno, biti kao bilo koja djevojčica kada se rodi. Penis i vagina su, naravno, dio istog tijela, samo u različitim fazama virilizacije – faktičkog razvoja spolnih karakteristika.

Moja majka se osjećala bolje kada je čula da ću imati iste mogućnosti u životu kao bilo koje dijete, i da je ovo značilo samo da neću imati menstrualni ciklus i da ću morati usvojiti djecu ako ih budem željela. Nedugo nakon ovoga razvila mi se još jedna hernija, i doktor je rekao mojoj mami da mi moraju odstraniti unutrašnje testise. Mama je pristala na to, jer joj je doktor rekao da postoji opasno velika vjerovatnost da ću dobiti rak. Mojoj mami je rečeno da ja neću moći da se nosim s ovom informacijom kao dijete i da će imati negativan uticaj na moj doživljaj sebe. Rečeno joj je da bi trebala ovo da taji od mene koliko god bude mogla, naravno, prateći savjete doktora. Ništa mi nisu rekli do mog trinaestog rođendana, i mama u tom trenutku to više nije mogla skrivati od mene. Zbog gonadektomije koju su mi uradili kao djetetu moje tijelo više nikako nije proizvodilo hormone. Tako sam morala početi s hormonskom terapijom da bi se izazvao pubertet i, naravno, nisu mi mogli reći da uzimam vitamine.

Moje ponašanje se počelo percipirati kao izrazito destruktivno i prkosno, jer nisam osjećala da odrasli zaslužuju moje poštovanje. Nakon godinu dana dijagnosticirali su mi ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje) i ODD (poremećaj protivljenja i odbijanja). Poslali su me na psihijatriju, ali prije nego što sam otišla tamo, imala sam susret s pedijatrom endokrinologom. Rekao mi je da ne smijem reći nikome u državnoj psihijatrijskoj bolnici, da me neće moći razumjeti i da će se to sukobiti s mojim tadašnjim tretmanom/liječenjem. Kao prkosna tinejdžerka, naravno, nisam ga slušala. U psihijatrijskoj bolnici rekla sam sve medicinskoj sestri i art terapeutu. Psihijatrima nisam rekla, zapravo, kada bih išla u njihove urede, sjedila bih tamo i odbijala govoriti. Svi su bili stariji muškarci, kao moj endokrinolog, i u mom umu su stariji muškarci bili izuzetno nepouzdani. Nakon sedam sedmica provedenih tu, s programom liječenja koji se uglavnom fokusirao na podizanje mog doživljaja sebe i samopouzdanja, otpustili su me s novom dijagnozom. Dijagnoza blage depresije mi je donijela traumu koju sam prošla prije godinu dana“, dio je traumatičnog iskustva aktivistice za prava interspolnih osoba koja je zahvaljujući mlađoj rodici, takođe interspolnoj osobi, započela proces borbe za ozdravljenje cijele porodice.

Proces porodičnog ozdravljenja

„Kada se moja rodica rodila, ja sam imala 15 godina, stvari u mom životu su se dosta promijenile. Moja porodica je vidjela štetu koja prati savjete liječnika i obećali su da moja rodica neće prolaziti kroz isto. Vidjevši da je moja porodica sposobna prepoznati štetu koju sam pretrpjela i da su spremni ovaj put stvari raditi na drugačiji način, počeo je i moj proces ozdravljenja. Rodica i ja smo imali istog endokrinologa i uprkos tome što je on tokom svake posjete isticao važnost tajnosti, moja rodica je naučila da nikada ne treba slušati njegove savjete o društvenim pitanjima, kao što je otkrivanje svojim prijateljima. Ovo je dovelo do toga da moja rodica, kada je imala 10 godina, ustane pred svojim razredom i iznese prezentaciju o sebi i o tome kako je drugačija“, sjeća se Kitty, kojoj je odlazak iz vlastite zemlje u Australiju na razmjenu pomogao da o ličnoj interspolnosti govoriti i istraje na tome tokom povratka.

„Preseljenje u Australiju mi je dalo šansu da u kontrolisanom periodu eksperimentiram s coming outom. Znala sam da ću tamo biti samo kratko, i to je bilo jako daleko od kuće. Svom tamošnjem prijatelju sam rekla sve. Na moje čuđenje, nisam dobila nijednu negativnu reakciju. Nekoliko nespretnih pitanja – da, ali nijedno negativno. Ovo je dovelo do toga da iskoristim šansu i, kada se vratim na Island, kažem nekim od najbližih prijatelja, i kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve otvorenija o tome ko sam. Privilegija preseljenja u Australiju u toj dobi, kao i velika privilegija imanja porodicekao podrške znače da sam u mnogo boljoj poziciji da budem otvorena o sebi. Ali, još uvijek za mene nije lako. Za ljude koji žive u mnogo netolerantnijim društvima postoji tako mnogo strahova koji se trebaju uzeti u obzir, tako da je situacija za interspolne osobe još uvijek obavijena velom tajnosti. Sve dok im društvo ne pokaže da je sigurno biti otvoren/a o tome ko su, zaista nema razloga da se otvore o tome.“