×

Dijala Hasanbegović: Katarza javnog žalovanja

U posljednje dvije godine javnost se oprostila s brojnim zvijezdama: pjevačima i pjevačicama, glumcima, slavnim misliocima. Društvene su mreže bile složne u odavanju počasti njihovom životu, bili oni važan dio nečijeg duhovnog života i neka vrsta ideološkog uzora (kao što je to bio David Bowie), bili oni samo soundtrack za nečiji život, koji je svirao negdje u pozadini, diskretno, kao filmska muzika, podsjećajući na to da život nije muk već zvuk.

Skupa s vjernim obožavateljima, zajedno s njihovim postovima koji sadrže „RIP“ i „počivali u miru“, na društvenim su se mrežama mnogi zapitali zašto žalimo za strancima danima, u brojnim postovima, a o smrti bliskih ljudi (ili nevinih ljudi, kao što su izbjeglice koje svakodnevno samo gube, sve, od imovine do života, ljudi svih doba, obrazovanja, interesa, snova) malo pišemo. Odgovor se čini lakim, ali ga je teško sasvim shvatiti: naše privatne boli nisu i nikada neće biti dio javnoga prostora.

Manje nas boli javni i konačni pozdrav s Esmom Redžepovom nego priznanje da nam fali neko ko nas je nedavno ili godinama prije napustio. U određenom smislu javno žalovanje ima svoj katarzični efekat: u pjesme i filmove slavnih preminulih ličnosti možda su upletene uspomene na neke druge voljene ljude i stvari, i mi „koristimo“ njihov odlazak kao neku vrstu zaštite, kao omot u koji zamotavamo sve svoje uspomene: na sebe kakvi smo bili, na sebe kakvi smo sanjali da ćemo biti, na ljude koji su u nas vjerovali.

Zato ne volim licemjerje protkano kroz kritiku posljednjih pozdrava slavnim ličnostima. Onaj dio njihovog života, performativni, onaj koji je izložen javnosti i kritici, ponuđen kao izraz njihove vlastite duše koja je često postala i dio našeg duhovnog svijeta, legitiman je i opravdan dio naših života, i s njihovim odlaskom podsjetio nas je na vlastitu prolaznost. I na to da su nam ostala samo sjećanja, koja ne postavljamo na Facebook, Twitter, Instagram, koja nosimo sa sobom, kao dio sebe, onaj bolni i onaj sretni, i to je tišina koju nikome nećemo dati da naruši, o kojoj ćemo radije šutjeti dok slušamo muziku ili gledamo filmove koji nas podsjećaju i koji nas tješe da su glas i slika vječni, i da su prema tome glasovi i slike voljenih osoba u našim glavama također zauvijek tu. Zauvijek dok postojimo mi.

Meni sasvim neočekivano, draga osoba koja više nije kraj mene svoje je posljednje mjesece provela uz muziku Johnnyja Casha, pronašla se u tim posljednjim mjesecima u njegovim dubokim lagama, u zvuku gitare, u tekstovima koji govore o skoro svemu: od ljubavi do zločina. Kao da je upravo on sažeo njen život u pjesmu, iako su imali malo toga zajedničkog. Moj soundtrack za žal za tom osobom uvijek će biti Cash. I kad na društvenim mrežama podijelim njegovu pjesmu, ja ne mislim samo na njegovu muziku. Ja mislim na sve ono što ti tonovi i taj glas bude. U mojim se sjećanjima slike smjenjuju sa zvukovima, i bude lakše, i bude bolje znati da su sjećanja, dok god smo svjesni, u svim svojim formama (slikom, muzikom, pisanom riječju) dio onoga što smo danas, projekcija onoga što ćemo biti, živi ljudi.

U određenom je smislu, dakle, paradoksalno, ali je oda preminulim koje nismo lično poznavali oda životu kojeg nismo bili dio, ali koji je bio dio nas. Barem onaj dio koji su s nama podijelili. I u tome postoji barem djelić utjehe za čovjeka. U tome postojimo svi zajedno, bez obzira na to koliko nam životi bili različiti, kao jedno biće, ujedinjeno u ljubavi prema nečemu što nam je ponuđeno, svima bez razlike, da uzmemo dio za sebe, onaj koji nam odgovara.

Ujedinjuje nas, dakako, i privatna bol. Ali ona je tiha. Ona je ona tišina s početka priče. Tišina u koju stanemo cijeli, u sasvim privatnim i sasvim našim momentima. A njih dijelimo samo sa sobom.